TwitterFacebookPinterestGoogle+

ELIMINACIJA JE BILA PITANJE VREMENA I STVAR TEHNIKE: Upravljački krugovi su ga ocijenili kao potencijalnu opasnost za sebe

Upravljački krugovi su ga ocijenili kao potencijalnu opasnost za sebe pa je bilo pitanje samo tehnike kojom će se Karamarko eliminirati iz političkoga života. Za tu operaciju instrumentalizirani su saborski zastupnici iz redova Mosta, saborski Odbor za sprječavanje sukoba interesa i tadašnji predsjednik Vlade Tihomir Orešković. Poslije toga i ono malo istraga protiv komunističkih zločinaca nestalo je, a lustraciju više nitko i ne spominje.

Upravljačkim krugovima u međunarodnoj zajednici trebaju ponizni hrvatski političari

U dvjema glavnim hrvatskim političkim strankama došlo je prošle godine do promjena na vrhu. Kao što već znate, s čelnih pozicija u HDZ-u i SDP-u otišli su Tomislav Karamarko i Zoran Milanović. Ovaj drugi zato što je izgubio izbore, šeste zaredom, a onaj prvi, da se malo našalimo, zato što je dobio sve te izbore. Stvarno, da je Karamarko gubio te izbore, otišao bi odavno logikom svih izbornih gubitnika, no on ih je, premda tijesno, sve dobio. Pa ipak morao je otići kao da ih je izgubio i to pod snažnim pritiskom unutarnjih i vanjskih čimbenika. Na čelu HDZ-a danas je Andrej Plenković, na čelu SDP-a je Davor Bernardić. Budući da je godinu dana prije došlo do smjene i na Pantovčaku pa je umjesto ljevičarskoga predsjednika Ive Josipovića tu dužnost preuzela umjerena konzervativka Kolinda Grabar Kitarović, može se, ali samo na prvi pogled, zaključiti da je u Hrvatskoj politici došlo do bitnih promjena i da se ulaskom u novu 2017. godinu nacija može nadati bitnim pomacima u pozitivnome smjeru.

Svake godine polažemo takve nade u novu godinu, ali one se rijetko kada ispune. Nada je ta koja zadnja umire, klasična je narodna optimistička uzrečica, premda je Niestzsche pisao da je ona najveće i jedino zlo koje je preostalo u Pandorinoj kutiji budući da ljude drži u stanju zablude i pokornosti.

Kako god bilo, na nadu uvijek imamo pravo, premda nam sve spoznaje i događaji sugeriraju da sljedeće razdoblje ne samo što ne će biti bolje, nego da bi moglo biti i gore. Nepredvidljiva su društvena gibanja i procesi i u svijetu, i u Europi i u Hrvatskoj. U trenutku mogu nestati sva dostignuća demokracije, civilizacije i tehnologije, ljudski životi, materijalni standard, statusi, karijere. Jedna bolest, jedan rat, jedan teroristički čin ili nepredvidljiva katastrofa ruši sve planove, teorije i potapa sve nade.

SDP se nije usrećio na unutarstranačkim izborima. Po svim analizama i ocjenama analitičara sklonih toj stranci, nema nikakva izgleda da stranka ojača pod vodstvom novoga čovjeka Davora Bernardića koje smatraju nedoraslim toj dužnosti, i da se uskoro vrati na vlast. Dakako, u tim analizama ima primordijalne komunističke zluradosti, što su pokazale neke primitivne kritike Davora Bernardića iz vlastitih redova, a samo zato što je išao na ponoćku u zagrebačku katedralu. Oni koji ga zbog toga kritiziraju očito i dalje, poput najzadrtijih jugokomunista, u vjeri i naciji vide smrtne neprijatelje. Ako Bernardić doista nije sposoban voditi stranku, onda to nije zacijelo zbog toga što je možda vjernik i što je bio na misi. Međutim, u boljševičkoj percepciji, možeš biti i imbecil na vrhu stranke, važno je samo da se ne osjećaš vjernikom i Hrvatom.

Mjerilo sposobnosti nije presudno ni za liderstvo u HDZ-u

Mjerilo sposobnosti nije presudno ni za liderstvo u HDZ-u. Ako i jesu bivšega predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka ocjenjivali kao nesposobnoga za vođenje jedne tako moćne političke stranke, onda ga nisu primorali na odlazak zbog te nesposobnosti, nego zbog drugih razloga. Rejting Tomislava Karamarka bio je jako visok nakon što ga je na ministarsku dužnost doveo Ivo Sanader i kasnije zadržala Jadranka Kosor. Taj rejting počeo je strmoglavo padati, a politički kraj mu se nazirati, kad je poveo istrage protiv komunističkih zločinaca, konkretno kada je pritvorio Josipa Boljkovca i počeo zagovarati lustraciju.

Upravljački krugovi su ga ocijenili kao potencijalnu opasnost za sebe pa je bilo pitanje samo tehnike kojom će se Karamarko eliminirati iz političkoga života. Za tu operaciju instrumentalizirani su saborski zastupnici iz redova Mosta, saborski Odbor za sprječavanje sukoba interesa i tadašnji predsjednik Vlade Tihomir Orešković. Poslije toga i ono malo istraga protiv komunističkih zločinaca nestalo je, a lustraciju više nitko i ne spominje.

Upravljačkim krugovima, kako u Hrvatskoj tako i u međunarodnoj zajednici, treba sasvim drukčiji tip političara na čelu političkih stranaka i na čelu Hrvatske. Treba im Hrvat koji će vječno u sebi nositi kompleks neokajane krivnje za sve zločine svoga roda kroz povijest i da se ne usudi pritom pitati jesu li takvi zločini uopće postojali, treba im Hrvat eutanaziran od patriotizma i vječno paraliziran u strahu da ga osude kao drugorazredno biće drugorazredne nacije koja samo u poniznosti može računati na svoj ponos ime i opstanak.

Isprike

Bivši predsjednik Ivo Josipović u svojoj tipično komunističkoj izopačenosti ispričavao se svima po svijetu, gdje god je stigao. Nedostajalo je samo da se i doslovce ispriča Srbiji za to što se Hrvatska branila i obranila od njezine agresije, što je izravno zagovarao njegov prethodnik Stjepan Mesić kroz tezu da se svi svima trebaju ispričati za rat, kao da je hrvatska vojnička čizma gazila teritorij Srbije a ne obratno. Jedan oblik relaksacije nastupio je kada su ta dvojica predsjednika zasluženo na izborima poslana na đubrište istorije i kada je predsjednica postala Kolinda Grabar Kitarović, premda i ona, svako malo, ima potrebu ili obvezu ideološki arbitrirati tako da se ne zamjeri hrvatskim neprijateljima, a ako treba radije će se zamjeriti hrvatskim domoljubima.

Korak dalje od nje ide, međutim, novi predsjednik HDZ-a Andrej Plenković koji se ispričava zbog legalne spomen ploče 11-orici poginulih branitelja HOS-a u Jasenovcu zbog njihova grba i pozdrava Za dom spremni u tome grbu. On se ispričava onima koje vrijeđa ta spomen ploča, a to su, po dosadašnjim reakcijama, oni koji su ubili tih 11 hrvatskih mladića, to su oni koji su bili agresori na Hrvatsku, to je susjedna Srbija koja otkriva spomenik svojim „junacima“ u Pančevu ovih dana, onima koji su poginuli u agresiji na hrvatski Vukovar.

Jedan hrvatski premijer se takvima ispričava! Teško da jedna država može niže pasti. Nema tu iznenađenja jer su njega i doveli da se tako ponaša. Ali nema, na žalost, ni nade za 2017. godinu jer zemlja bez državnika nema se čemu nadati. Da imamo državnika, nikad se ti petokolonaši ne bi ni usudili dovesti u pitanje spomen ploču poginulim hrvatskim herojima pod kojim god znakovima i pozdravima su poginuli.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

2 comments

  1. Fuma Boco Reply

    Novinaru, niovinaru, sjeti se što si o Karamaku pisao prije godinu i malo manje dana!

  2. srećko Reply

    Svaka čast našem zadarskom novinaru Mariačiću za ovaj komentar.

Leave a Reply to Fuma Boco Cancel reply