TwitterFacebookPinterestGoogle+

SLUČAJ MISS HELSINKI (NA FOTOGRAFIJI): Laganje je postalo moralni imperativ

Laganje je postalo moralni imperativ. “Eksplozija rasizma nakon običnog izbora za Miss”, vrišti naslov Jutarnjeg lista. Ako kažete da vam je stanovita Miss Helsinkija ružna, mogli biste biti proglašeni rasistom.

UPOZORENJE: POLITIČKA KOREKTNOST UTJEČE NA PROCJENU. NEMOJTE NIKAD VOZITI NITI UPRAVLJATI STROJEVIMA POD UTJECAJEM POLITIČKE KOREKTNOSTI. AKO SE TRENUTNO NALAZITE POD UTJECAJEM POLITIČKE KOREKTNOSTI, NEMOJTE ČITATI OVAJ TEKST JER MOŽE IZAZVATI NEPREDVIDIVE UČINKE

Stvar je zapravo puno bitnija od izbora nekakve misice nekog nebitnog grada, jer razotkriva svu bijedu i laž političke korektnosti. Strah je razlog zašto je uopće izabrana – strah od moralne osude glasne manjine ideoloških fanatika, i želja da se postupi na ‘društveno i moralno prihvatljiv način’, makar takav postupak bio suprotan zdravom razumu i zdravim očima u glavi. Lagati sebi i drugima je postalo obavezom. Laganje je postalo moralni imperativ, ako ne želite ispasti rasist ili homofob i kao takvi izopćeni iz civiliziranog društva. Prije sto godina, ako ste smatrali da sve ljude treba mjeriti istim mjerilima neovisno o rasi i naciji, bili biste lijevi radikal. Prije pedeset godina, bili biste liberal i progresivan. Danas ste s takvim stavom – običan rasist. Danas trebate mjerilo rastegnuti tako da dobijete željeni rezultat. Čak i ako ste Nobelovac, mjerenje istim metrom bi vas moglo koštati izopćenja (Watson!). “Možda je otkrio strukturu DNA; ali zaslužio je biti osramoćen”, napisao je pred dvije godine ultraljevičarski Guardian. Jer, profesor James Watson ima “rasistička, seksistička gledišta”. No, nije se radilo o gledištima: radilo se o rezultatima istraživanja, posve korektnim i nespornim. Watson je Galileo XXI stoljeća. Prognan i proganjan zbog golih znanstvenih činjenica, ne gledišta.

Generalizacija – loša, jednakost – dobra

Neugodne činjenice – znanstvene činjenice, statistike, sve je to postalo “generalizacija”, jer svi su ljudi jednaki, sve su vjere jednake, sve su nacije i rase jednake, sve je jednako vrijedno, i to naravno nije generalizacija svega postojećeg na generalnom planu. Naravno, kad kažete da pušenje izaziva rak, nitko neće reći “to je generalizacija, postoje pušači koji žive preko sto godina i nepušači koji umru od raka pluća u pedesetoj”. Niti će itko reći “pa samo petina pušača oboli od raka pluća”. To bi bilo smiješno, jer iznimke ne znače da pravilo ne postoji. Kad se pak govori o islamskom terorizmu, to je generalizacija jer “nisu svi muslimani teroristi niti su svi teroristi muslimani”. Ili “generalizacija je da Romi ne mogu završiti fakultet, neki imaju i doktorat”. Da, neki mogu, ima ga Muharem Serbezovski, poznati romski – pjevač. Doktorat prava, i govori 12 jezika. Da, bilo bi moralno pogrešno braniti Romima ili crnim Amerikancima da upisuju fakultete ili konkuriraju za bilo koje mjesto zato jer su te i te rase ili boje kože. Diskriminirati ih, reći vi zbog pripadnosti toj i toj grupi nemate pravo natjecati se.

No to ne znači da je naš rasizam kriv što nema jednak broj Roma doktorat ili fakultet kao i, recimo, Židova. Nitko normalan uostalom neće tumačiti činjenicu da Židovi imaju kudikamo više Nobelovih nagrada od svih ostalih nacija zajedno, što su prisutniji u medicini i znanosti, financijama, “zavjerom Židova”. Već kompetencijama, inteligencijom, ulaganjem u obrazovanje kroz stoljeća i stoljeća. Naročito to neće uraditi politički korektni borci protiv rasizma. Ali ako tumače to što afroamerikanci ili kod nas Romi imaju u prosjeku kudikamo manje škole od bijelih ljudi “rasizmom bijelaca”, onda bi trebali. Ali kako zagovornici teorije da je za neravnopravan položaj crnih amerikanaca kriv bijeli Amerikanac tumače činjenicu da ljudi žute rase u Americi u prosjeku zarađuju osjetno više od bijelih? Google zapošljava 20% azijata, i svega 2% afroamerikanaca. Znači li to da je Google rasistička kompanija, ili zapošljava isključivo prema kompetencijama? Ako nitko ne dovodi u pitanje dominaciju afroamerikanaca u sportu, košarci, boksu, teorijama o “rasizmu” u tim sportovima, zašto se onda povlači da je rasizam kriv za razmjerno manju prisutnost afroamerikanaca (i veću azijata) u odnosu na bijele ljude u visokotehnološkim poslovima? Ili možda kompetencije i talenti nisu ravnomjerno raspoređeni među svim rasama i narodima, ma koliko bi neki željeli da tome nije tako? Poznato je da Nijemci nikad nisu bili naročito jaki u vizualnim umjetnostima, Talijani u tehnici, Englezi ili Šveđani u hrani i vinu. Zašto svijet koji toliko slavi “različitosti” stvarne razlike zatire i smatra samo njihovo spominjanje “rasizmom”? Dati ljudima jednake mogućnosti ne znači da će svi postići jednak rezultat. Neće. Dati Romima jednake mogućnosti pristupa visokom obrazovanju kao Židovima ne znači da će jednak postotak Židova i Roma prositi po cesti, niti da će jednak postotak sjediti u odvjetničkim uredima ili završiti medicinu. Isto kao što nikad jednak postotak bijelaca neće igrati u NBA ligi kao crnih igrača, bar ako su kompetencije jedini kriterij.

Regresija zapadne civilizacije

U socijalizmu ste morali šutjeti o nekim stvarima: a opet, dobro je dok morate šutjeti. Stvarno je loše kad morate govoriti. Kad se morate izjasniti. Kad morate priznati da je nešto bijelo iako vi vidite da je crno. Kad morate lagati da vidite što ne vidite, kad morate svjesno ići protiv vlastite savjesti – i onog glasa koji vam govori da trebate govoriti istinu, ma kako bila moralno-politički neprihvatljiva, znači da živite u jako, jako poremećenom društvu. Da klima nije dobra. Da su moralni higijeničari prisvojili monopol na istinu, koja se onda prilagođava njihovom svjetonazoru, ma kakav bio.

Takva su vremena. Regresivna ljevica nas je zapravo vratila u srednji vijek: Europom hodaju žene zamotane od glave do pete, i dok se s jedne strane Europa kune u najviše standarde ljudskih prava, u njenom srcu stvaraju se geta gdje žene nemaju nikakva prava, gdje vladaju zakoni kao u pećinama Afganistana, na ulicama bjesne vjerski i etnički ratovi, bezakonje preuzima gradove. Ali ništa ne smije stati na put multikulturalnosti! I nitko se ne usuđuje reći: radi se o kulturocidu, ne o multikulturalnosti. Danas, europski gradovi su tek fasade, podsjetnik na bolju prošlost, slika onog što su ljudi koji su u njima nekoć živjeli nekoć stvarali. Bili su autentični, različiti. Danas su postali vlastita karikatura, turistički Disneyland bez stvarnog kulturnog sadržaja. Globalizacija je možda neizbježan proces, uvjetovan tehnologijom, internetom, brzim prijevozom, mogućnošću migracija. Možda je borba protiv vjetrenjača pokušati to spriječiti. Ono što nije borba protiv vjetrenjača je umanjiti negativne učinke globalizacije, ne ih slaviti kao najveće ljudsko dostignuće.

Ali mi danas slavimo “različitost” kojoj je zapravo jedini cilj uništiti različitost, autentičnost. Nitko ne ide u Pariz probati kebab, ali to je ono što ćete tamo naći. Najbolji francuski restorani su ionako u Japanu i u Kaliforniji. I tako je u ime slavljenja različitosti Miss Helsinkija postala crna gospođica koja ima glavu usporedivu s onom Shrekove princeze. Samo nije zelene boje, ali nije bitno koje je, bitno je da nije bijela i plavokosa, jer takve su Finkinje iz nekih prošlih stoljeća. Kako protumačiti odluku žirija, jesu li u njemu sjedili Stevie Wonder i Ray Charles? Očito je da su pratilje kudikamo ljepše – i to ne zato jer su bijele, čak ne ni zato jer su reprezentativne za Finsku. Nego jednostavno imaju bolje proporcije lica. No ovako, to je “antirasistička” odluka. Kad bi u kakvom afričkom gradu za miss izabrali ružnu bijelkinju, ispred domaćih crnih ljepotica, zacijelo bi opet bilo priče o rasizmu: ono što je antirasizam kad se radi o Europi, bio bi bijelački rasizam da se radi o Africi. S pravom, ljudi bi rekli, “kojeg vraga imate takve komplekse spram bijelih ljudi”.

Odakle dolaze “privilegije”?

Da se razumijemo, nemam ništa protiv da Miss Helsinkija bude i crna žena, ako izgleda kao Iman ili neka od takvih ljepotica – iako se tu donekle dovodi u pitanje sam smisao nacionalnih izbora za Miss. No dovodi li tko u pitanje smisao nacionalnih nogometnih timova za koje igraju uglavnom crnci i imigranti svake fele? Ne, ali možda bi trebao. Jer, iskreno, meni je najdraži naš prvotimac ikad bio Dudu – i zacijelo je najsimpatičniji, ali budimo realni, ako je cilj igre dokazati tko je bolji u nogometu, naši ili njihovi, onda je uvoz nogometaša i davanje državljanstva istima da bi predstavljali zemlju s kojom zapravo nemaju ništa osim što su joj na platnom spisku vid varanja. Sebe samih, i svih drugih. Gubi se bit sporta: nije bitno tko je najbolji, bitno je tko ima najveći budžet i može u svoje klubove dovesti najskuplje “plaćenike”. Danak komercijalizaciji. No, time je natjecanje pretvoreno u farsu, sport u biznis. A natjecanje u ljepoti je u ovom slučaju pretvoreno u – politiku. Odnosno, lošu političku farsu.

Laskanje je odavno postala politika “privilegiranog bijelog čovjeka” spram “deprivilegiranih” – Indijanaca, Afrikanaca, Arapa. Pokušavamo ispraviti nepostojeću “nepravdu” uvođenjem određenih “kvota”, sličnih “nacionalom ključu” u SFRJ. Jedna od takvih imbecilnih odluka je ona EU da u rukovodećim strukturama korporacija i na listama za izbore mora biti – 40% žena. Znam bar jednu ženu koja smatra takvu politiku duboko uvredljivom – vlastitu suprugu, koja smatra da je to zapravo ponižavajuće za žene. Jer, ona smatra da kad nekom date neko mjesto za koje se sam nije izborio svojim kompetencijama, koje je dobio ne zato jer je objektivno bolji od onog drugog kandidata, nego zato jer je žena/crnac/homoseksualac/pripadnik bilo koje “manjine” ili “deprivilegirane grupe”, zapravo tog nekog grubo ponižavate. Poručujete mu, “nisi zapravo zaslužio titulu, ali mi ćemo ti je dati jer smo licemjeri, jer ti laskamo, jer smo neiskreni, i jer umjesto da odemo u crkvu ispovijediti se umirujemo svoju savjest stvaranjem uravnilovke”. Marksizam kao takav je kažnjavao sposobne i kompetetne i nagrađivao lijene, glupe i nesposobne, kako bi ispravio “ekonomske nepravde”. Kulturni marksizam radi to isto na socijalnoj razini, i time ne radi uslugu ni društvu niti onima kojima navodno želi “pomoći”, pogurati ih. Nikom nećete uraditi uslugu time što ćete mu lagati o tome da je ljepši, pametniji, sposobniji nego što stvarno jest. Time tek ponižavamo ljude – ali, još gore, oduzimamo im mogućnost da napreduju. Demotiviramo ih u pokušajima sustizanja onih uspješnijih, na osobnoj razini, ali i na razini vjerskih, nacionalnih, i drugih grupa. Pred pola stoljeća u SAD je udio crnaca u stanovništvu bio isti kao i danas, oko 13%. Tada su činili oko 30% zatvorenika. Danas čine preko 60%: je li Amerika danas postala više rasistička nego šezdesetih? Ironija je da su danas SAD na rubu rasnog rata: militantni pokret BLM je izrastao u SAD upravo za osmogodišnjeg mandata prvog crnog predsjednika u povijesti SAD. Stvar nije slučajna. Posljedica je upravo sustavnog polustoljetnog uvjeravanja crne populacije SAD da su za sve njihove nedaće krivi zli bijeli ljudi, rasisti.

Stvarnost je, međutim, da je svatko kovač svoje sreće, i da je prihvaćanje uvjerenja da vam ne netko drugi kriv za vaše probleme najbrži put u moralnu i svaku drugu propast. Naravno, svi mi moramo živjeti sa svojim ograničenjima – kako pojedinci, tako nacije. Hrvatima zacijelo nisu krivi ni Beč ni Beograd ni Budimpešta ni Bruxelles za to što su uvijek bili u podaničkom odnosu spram nekog, i to je primjenjivo na sve rase i nacije. Stvar je to jednostavno naših kolektivnih ograničenja. Prvi korak u njihovom eventualnom prevladavanju – ili prihvaćanju svojih granica – je suočavanje s neugodnim činjenicama. Ili, kako je to Shakespeare svojevremeno rekao preko Kasija u Juliju Cezaru, “Nije do naših zvijezda, dragi moj Brute, već do nas što smo sluge”. Pa bi tako i veću uslugu “Miss Helsinkija” uradili kad bismo joj rekli “čuj, curo, to što si crna, ne znači da si najljepša na svijetu”. Jer takav je pristup zapravo onaj koji je stvarno rasistički. Pristup koji nekom daje nešto samo zbog – boje kože, i ni zbog čega drugog. Ali, ako je Obama mogao dobiti Nobelovu nagradu za mir samo zato jer je malo tamnije boje kože (iako zapravo s američkim crncima nikakve kulturne veze nema), a potom u suradnji s Hillary Clitnon zapaliti cijeli Bliski istok, prouzročiti ratove u kojima su poginuli milijuni, a deseci milijuna ostali bez domova, zašto onda i jedna ružna crnkinja ne bi dobila titulu Miss, u ime multikulturalizma svetoga i blažene rasne jednakosti?

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Komentiraj