Petrov ne priznaje krivicu za arbitražni račun u milijardama kuna
Foto: Hina
Ostavka: Jedini časni izlaz diletanta iz Metkovića
Nakon arbitražne odluke jedino što može Petrov učiniti, ako je dosljedan svemu čime se razmetao posljednje dvije godine, posebno u emisiji Direkt, da je Mostu bila svrha “podignuti politički standard”, jest podnijeti neopozivu ostavku na sve svoje političke dužnosti jer tako bi postupio svaki visoki dužnosnik u svakoj civiliziranoj državi. Ne može se praviti šteta, a odgovornost prebacivati na drugoga.
RTL-ova politička emisija Direkt na kraju 2016. godine priredila je svojemu gledateljstvu pravi televizijski cirkus. Najprije je njih troje, od kojih je poznat samo voditelj Zoran Šprajc, odlučilo proglasiti Petrova osobom godine, a zatim ga pozvali u emisiju, na što se častohlepni “laureat” odazvao i u svojemu poznatom stilu nekoliko minuta razmetao se šupljim odgovorima na izravna novinarska pitanja. Na upit kani li se ispričati Tomislavu Karamarku u svezi s arbitražom, budući da je u odnosu na njega bio u pravu kad je tvrdio da ne stojimo dobro u arbitražnome postupku, Petrov je kao iz puške odgovorio protupitanjem: “Mene iskreno interesira zašto nitko ne postavlja pitanje tko je brifirao gospodina Karamarka?” Pritom iskusnoga voditelja podučava: “To je pravo pitanje.”
Ali po čemu bi to bilo pravo pitanje, nije objasnio. Kada ga se ponovno bude pozivalo u slične emisije trebalo bi mu omogućiti da sam postavlja i odgovara na pitanja. To će ispasti kao da razgovora sam sa sobom, ali nema veze, kad je cirkus, neka bude cirkus. Pitanje koje je postavio voditelj Direkta mahom su, kad se doznalo za arbitražnu odluku, postavljali i građani koji prate politička događanja u zemlji. Mogao je čuti takva pitanja, ali očito ga to nije zanimalo, već je smišljao kako izaći iz škripca u koji se uvalio zbog svojega političkog diletantizma. Umjesto jasna odgovora, branio se pitanjima i ispraznim tvrdnjama. Jer ako ne razumije da u ovome trenutku ama baš nikoga u ovoj zemlji ne zanima tko je brifirao ni njega ni Karamarka, nego kako se moglo dogoditi da je hrvatske građane vrlo drsko uvjeravao da Hrvatska ne može izgubiti arbitražni spor, onda Petrov nije problem sam za sebe, već postaje, kao drugi čovjek u državi, mnogo širi politički problem koji se tiče hrvatskih građana. Petrov implicite odgovornost za svoju krivu procjenu predbacuje na odvjetnički tim. Ali tu nije kraj njegovu političkome mjesečarenju. Pojašnjavajući svoje pitanje – Zašto nitko ne pita tko je brifirao Karamarka? – domeće da to nije, koliko je njemu poznato ni odvjetnički tim ni institucije Republike Hrvatske. Možda baba Vanga? Ali rekli smo – to nikoga ne zanima, kao uostalom ni njegova isprika Karamarku! Petrov u svojemu stilu, međutim, ide dalje pa tvrdi: “Da se u tom trenutku poslušao taj savjet, danas bi Ina bila kompletno u MOL-ovim rukama, iz više razloga. Ono što je po meni jako bitno jest štititi interese Republike Hrvatske.”
Prva je tvrdnja izgovorena bez ijednoga argumenta. Druga – kako je “jako bitno štititi interese Republike Hrvatske” – bit će mnogo jasnija građanima kad dođe račun za arbitražu. Karamarko je svojedobno tvrdio kako u slučaju nepovoljnoga ishoda arbitražnoga postupka Hrvatskoj prijeti šteta u milijardama kuna te kako nije zanemariv podatak da svake godine skupo plaćamo i odvjetničko društvo koje zastupa Hrvatsku. Budući da je bio zagovornik nastavka arbitraže, Petrov mora odgovoriti građanima odakle novac koji će trebati isplatiti Madžarima. Dok taj Damoklov mač visi nad hrvatskim proračunom, Petrov si dopušta optuživati svojega bivšeg političkog protivnika, bez mogućnosti da se ovaj brani, što je politički nekorektno, da bi u suprotnome Inu kompletno preuzeo MOL. Nema potrebe da se Petrov ispričava i izmotava te objašnjava tko ga je brifirao te da pita tko je brifirao Karamarka. Sve je to jeftino muljanje. Nakon arbitražne odluke jedino što može Petrov učiniti, ako je dosljedan svemu čime se razmetao posljednje dvije godine, posebno u emisiji Direkt, da je Mostu bila svrha “podignuti politički standard”, jest podnijeti neopozivu ostavku na sve svoje političke dužnosti jer tako bi postupio svaki visoki dužnosnik u svakoj civiliziranoj državi. Ne može se praviti šteta, a odgovornost prebacivati na drugoga. Kao potpredsjednik hrvatske Vlade trebao je imati više takta i s prvim potpredsjednikom i dogovoriti kako izbjeći štetu po državu, a ne tvrdoglavo braniti nešto dok je postojala i najmanja sumnja u suprotno. Jer Petrov nije samo promašio loptu, nego smo zahvaljujući njegovim lošim procjenama primili vrlo skupi gol, koji u konačnici ne će ići na konto Bože Petrova, nego na proračun hrvatske države, dakle udarit će po džepu građane. Građane, stoga, ne zanimaju ni najmanje njegova objašnjenja, nego ostavka kao moralni čin na mjesto zastupnika, a time i predsjednika Hrvatskoga sabora. U suprotnome, postat će glavna meta oporbe, svojevrsno opterećenje koalicijskome partneru, kojega je u istoj emisiji Direkt optužio za odugovlačenje s reformama. Naime, na pitanje širi li Most jeftini populizam, Petrov je odgovorio: “Ptice na grani znaju da želimo i radimo na reformi lokalne samouprave. Isto tako, Plan gospodarenja otpadom. Zamislite samo koji su interesi u pitanju. Na tome se radi, ali sporije ide. Neka nam građani daju 76 ruku u Saboru pa će ići brže.”
Stranka mu nema ni dostupan Statut
Zazivajući većinu u Hrvatskome saboru, Petrov građanima zapravo poručuje kako HDZ bojkotira reformu lokalne samouprave te donošenje Plana gospodarenja otpadom. Dokad će HDZ ploviti s ovakvim partnerom, veliko je pitanje. Upuštati se u odgovore na to pitanje, značilo bi baviti se špekulacijama, kojima se često služi u svojemu političkom diskursu zbog nekompetentnosti Božo Petrov, čelnik političke stranke Most. Mrežna stranica te političke stranke puna je reklamnih fotografija i promidžbenih vijesti, među kojima da je Direkt proglasio Božu Petrova osobom godine. Ako bi svaka politička emisija u hrvatskome radijskom i televizijskome prostoru proglašavala osobu godine, kamo bismo stigli. Osim slogana na mrežnoj stranici Mosta – Pokrenuli smo promjene, pridružite nam se – te izbornoga programa, nema nikakva drugoga sadržaja. Statut stranke nedostupan je. Postavlja se pitanje kako je Most mogao biti registriran kao politička stranka, a da statut kao parlamentarne stranke javnosti ostane nepoznat. Tko se može pridružiti takvoj stranci ako nema uvid u elementarni konstitutivni dokument. Primjerice, ne zna se tko je izabrao Božu Petrova za predsjednika Mosta, kad će biti sljedeća izborna skupština ili sabor stranke. Zapravo mnogo toga je nejasno osim klijentelističkoga zapošljavanja pripadnika i simpatizera Mosta, od nacionalne do lokalnih razina. Kakav je to predsjednik Hrvatskoga sabora koji na svakoj sjednici parlamenta inzistira na poštivanju Poslovniku, a nema glavni dokument svoje stranke – statut? Gdje toga ima, osim u političkome obrtu Bože Petrova!?
Marko Curać/Hrvatski tjednik/hkv.hr
