NIKOLA MILANOVIĆ: Apostoli se nisu mogli prevariti
Zajedno s Augustom Franzenom nastavit ćemo hod važnim stanicama crkvene povijesti. „Nijedno razdoblje povijesti Crkve nema s obzirom na njezin povijesni razvoj tako odlučan značaj kao vrijeme utemeljenja i konstituiranja Crkve u prvo, ‘apostolsko vrijeme’“, piše Franzen. Poslije Isusova uzašašća apostoli i zajednica oko njih našli su se u posve novom položaju. Isus im je dao zadaću da nastave naviještati poruku koju im je predao, međutim, činilo se da im nije dao nikakve upute organizacijske prirode. Stoga protestanti inzistiraju da postoji suprotnost između onoga što je Isus htio i onoga što je kasnije nastalo.
No, njima treba odgovoriti, kaže Franzen, „da su apostoli i prvi učenici, koji su svojim očima vidjeli i na svoje uši čuli njegovo naviještanje, sigurno bolje tumačili Isusovu volju negoli današnji učenjaci nakon dvije tisuće godina“. Nije se dovoljno držati samo protestantskog principa sola Scriptura, jer osim onoga što je zapisano u Pismu a zajedno s njim, razvijala se i apostolska tradicija, tzv. Predaja. Kad su apostoli ostali bez svog Učitelja sasvim sigurno su nastupili kao autentični tumači njegove volje te Crkvi dali čvrstu strukturu uredivši je hijerarhijski. Nemoguće je da su se apostoli mogli prevariti, kaže Franzen, jer su po vjerovanju Crkve ‘dvanaestorica’ i sami bili nositelji božanske objave koju su primili neposredno od Krista. Ta se objava prenosila usmenim propovijedanjem, pisanom riječi, ali i konkretnim uputama na području kulta, discipline i crkvenog uređenja.
Kakvu nam sliku Crkve daje apostolsko vrijeme?
„Djela apostolska i poslanice svetog Pavla jasno pokazuju da je već od samog početka u pracrkvi duhovna ‘služba’ smatrana bitnim sastavnim elementom poretka u kršćanskim zajednicama. Sasvim karizmatsko, na slobodnom djelovanju Duha zasnovano ustrojstvo, bez službi i pravnog poretka, a i bez čvrsta sadržaja vjere, nije nikada postojalo; takvo ustrojstvo nije nikako u skladu s pavlovskim pojmom Crkve“, piše Franzen. Ovo vrijedi, kako za pojedinu mjesnu, tako i za opću Crkvu. Apostoli su bili pozvani na ‘službu’ od samog Krista, a oni nastavljaju tu praksu polaganjem ruku na svoje suradnike i nasljednike. To rade u ime službenog postavljanja.
Crkvene zajednice na samom početku izgrađivane su na principu odnosa glave i tijela (Krist – Crkva), pri čemu su nositelji službi pozvani da na poseban način predstavljaju nevidljivog Gospodina te u njegovo ime riječju i sakramentima nastave njegovo djelo spasenja. „Oni jedini vrše službeno vodstvene funkcije, bilo u službi cjelokupne Crkve kao apostoli, proroci ili evanđelisti, bilo u službi pojedinih zajednica kao biskupi, prezbiteri, đakoni, učitelji i pastiri (l Kor 12,28; Fil 1,1; l Tim 3,2 i si). Posvuda vlada načelo nasljedstva u službama (successio apostolica) u strogom stupnjevanju, nasljedstva koje je uveo Krist i apostoli“, piše dalje autor.
Pohod mlade Crkve od Jeruzalema do Rima
Djela apostolska opisuju razvoj prve Crkve i njezin put od Jeruzalema do Rima. Franzen pri tome razlikuje tri razdoblja:
1. Judeokršćansko s Jeruzalemom kao središtem (gl. l -9, 31)
2. Razdoblje prijelaza od judeokršćanstva na kršćanstvo iz poganstva, s Antiohijom kao
središtem (gl. 9,32—15,35).
3. Razdoblje misije sv. Pavla kod pogana (gl. 13—28).
Jeruzalemska je Crkva imala veliki ugled. Ondje su djelovali prvi apostoli, zajedno s Petrom. Vodili su prvu Crkvu kao živi svjedoci Isusa Krista. No, tu je živjelo i mnogo drugih ljudi koji su bili očevici Isusova djelovanja. Upravo je jeruzalemska zajednica dala snažan pečat ustrojstvu i životu Crkve. Uostalom, na koncilu u Jeruzalemu, oko 50. godine, donesena je i prva velika odluka. Po njoj kršćani iz poganstva nisu bili podvrgnuti židovskom zakonu (Dj 15,6). Na istom koncilu susrećemo prezbitere, a o đakonima se čulo već i prije njega. U jeruzalemskoj zajednici već se jasno počinje razabirati Petrovo prvenstvo. „Tako je hijerarhijski poredak potpun: apostol-biskup, prezbiteri i đakoni su autoritativni vođe jeruzalemske zajednice“, piše Franzen.
Zajednica u Antiohiji bila je također iznimno važna, jer je to bila prva pogansko-kršćanska zajednica i svojevrstan kršćanski misijski centar. Sastojala se uglavnom od nežidova. Nažalost, ne zna se mnogo o njezinoj unutrašnjoj strukturi pa se ne može reći u kojoj je mjeri bila uzor za izgradnju mnogobrojnih drugih zajednica što ih je Pavao osnovao krećući iz Antiohije na svoja tri misijska putovanja.
Najstarija predaja rimske zajednice oduvijek je vezala njezino osnivanje s Petrom. Petar je svakako bio u Rimu i to vjerojatno već 42/43. godine kad je pobjegao iz Jeruzalema. Nije ostao cijelo vrijeme u Rimu jer je, kako nam je poznato, u vrijeme koncila (50. godine) opet bio u Jeruzalemu. Treba uzeti u obzir da je i Petar, poput Pavla i drugih apostola, bio zanesen misijskim žarom pa je vjerojatno nakon osnivanje rimske zajednice krenuo dalje. 1. Petrova poslanica, koju je 63/64. sigurno pisao u Rimu, jasno potvrđuje da je bio u tom gradu, a jednako tako i njegova mučenička smrt, koja se dogodila vjerojatno u srpnju 64. godine u Rimu, za vrijeme Neronova progona kršćana.
O ovome, nakon arheoloških iskapanja u Rimu, nema nikakve sumnje, navodi Franzen pa dodaje: „Zajedno s Pavlom, koji je i sam podnio mučeničku smrt u vrijeme Neronova progona, stoji Petar kao apostol-osnivač na čelu svih popisa rimskih biskupa. Tom neposrednom apostolskom podrijetlu zahvaljuju rimski biskupi, koji su to dobro znali a ostale Crkve uvijek priznavale, svoj zasebni položaj i značenje u cjelokupnoj Crkvi. Na tom zasebnom položaju počiva i pouzdanost apostolske tradicije u rimskoj Crkvi, koja je nizom nasljednika sv. Petra na rimskoj biskupskoj stolici ostala sačuvana i bila jamac za čistoću kršćanske nauke.“
(prema A. Franzen, Pregled povijesti Crkve)
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
