DOSTA NAM JE OTUĐENJA: Vraćam obitelj iz Australije u Hrvatsku

Druga generacije hrvatske dijaspore u pokretu

Bez obzira na frustracije koje se neprekidno pojavljuju zbog prilično rasprostranjenog zanemarivanja Hrvatske da tekućim i dosljednim kampanjama održi vezu između Hrvatske i dijaspore vitalnom za domovinski život, hrvatska je dijaspora ipak beskrajan izvor nadahnuća i nade za domovinu. Što se tiče nadahnuća i nade, australska se hrvatska dijaspora baš odlično uklapa u ovu računicu, kao što se uklapaju i ostale. Hrvatska je u posljednjih petnaestak godina zanemarila dijasporu i to osobito drugu i treću generaciju, koje bi lako mogle iskliznuti iz njezina vidika da to nadahnuće i ta nada, čiji su izvor i hrana još uvijek u dijaspori, a ne u Hrvatskoj, ne postoje i ne žive.

Evo, upravo sam u priči Eugene Brčić Jonesa, rođenog u Sydneyu, koji se uskoro sa svojom mladom obitelji seli iz Australije u Hrvatsku i kojeg sam intervjuirala, još jednom bila svjedokinja velike moći ljubavi prema Hrvatskoj baš u drugoj ili trećoj generaciji Hrvata dijaspore. Jako me zaintrigirala činjenica što je ova mlada obitelj odlučila sebe ‘iščupati’ odavde i krenuti u Hrvatsku. Odogovori na pitanja koje mi je Eugene dao inspirativni su i duhoviti. Zahvaljujem Eugeneu na njegovoj otvorenosti.

Eugene, recite nam nešto o sebi?

– Rođen sam i školovan u Auburnu, Sydney, 1972. Moji su roditelji iz zaleđa između Šibenika i Zadra, sela Budak i Velim, blizu Stankovaca. Mama i tata su se upoznali u Zagrebu, tamo se vjenčali te otišli u Australiju 1969. godine. Pohađao sam katoličku školu Marist Brothers, položio sam ispite za gimnaziju s visokim ocjenama, a onda sam na Sveučilištu tehnologije u Sydneyu upisao studij biznisa. Moja se obitelj vratila u Hrvatsku 1991. godine, zadnjim komercijalnim zrakoplovom koji je sletio u zračnu luku Pleso prije nego što je buknuo rat. Bilo mi je 18 godina.

Koliko puta ste prije toga bili u Hrvatskoj?

– Dva puta dok sam bio veoma mlad, s 4 i s 12 godina, prije nego što sam se tamo nastanio 1991. godine kada mi je bilo 18 godina. Tata je 1983. godine kupio kuću u Zadru i od tada se s pet apartmana moji roditelji bave turizmom. Moja sestra Suzi od 1991. godine ljetuje u Hrvatskoj svake godine.

Kako biste opisali svoje znanje o Hrvatskoj i Hrvatima te veze koje možda imate s njima?

– Bio sam vrlo aktivan u hrvatskoj zajednici prije nego što sam otišao živjeti na nekoliko godina u Hrvatsku – bez obzira je li padala kiša, grad ili sunce sjalo, uvijek sam bio u hrvatskoj crkvi, na piknicima, na nogometu i na drugim događajima. Unatoč mojoj strasti za nogometom moji su roditelji uporno inzistirali na pohađanju hrvatske škole umjesto nogometa ili folklornog plesa.

Zanimljiv detalj: bio sam užareni tinejdžerski pobunjenik kada sam bijesno trčao preko dvorišta jugoslavenskog konzulata u Sydneyu prosvjedujući, zahtijevajući neovisnost Hrvatske kada je u prosincu 1988. godine jugoslavenski čuvar pucao u vrat i teško ranio mladog Josipa Tokića, prijatelja iz hrvatske škole.

Kako biste opisali svoju profesiju i rad kojim se bavite?

– Kada smo došli u Hrvatsku trebali smo se nastaniti u Zadru i upisati na lokalno sveučilište, ali bombardiranja i rat su nas zaustavili na putu prema jugu. Upisali smo se na Filozofski fakultet u Zagrebu te smo sestra i ja dovršili studije engleskog jezika i književnosti. Učlanio sam se u Mladež HDZ-a, držao više dužnosti za studente i onda sam volontirao za potrebe rata. No, rekli su mi da sam premlad, a nikada prije nisam rukovao oružjem i tako su me poslali u Foreign Press ured raditi sa stranim novinarima. U to sam vrijeme također radio za vladin ured suradnje s UN i EU (Vijeće Europe) kao službenik za veze na prvim linijama rata. To je značilo prevođenje razgovora između službenika i vojnih atašea EU s generalima tzv. ‘Krajine’, duboko unutar okupiranih teritorija Hrvatske.

Umjesto da sam se vratio u Australiju nakon što sam dovršio studij, zaposlio sam se u Associated Pressu te postao strani dopisnik, pokrivajući tu regiju i šire tijekom narednih petnaest godina. Također sam radio za New York Times i druge globalne izvore vijesti. Bio sam sretan što sam imao prilike pokrivati svakog od glavnih vođa tog vremena, od Thatcherice, Kohla, Mitteranda, Busha do Clintona, Schroedera, Blaira, Gorbacheva, Putina, itd., a i druge osobe visokog profila kao što su Papa Ivan Pavao II (tri puta), princ Charles, kralj Khomeini, Shimon Peres, Dailai Lama, Maradona, Beckham, Ronaldinho, Zidane, Schumacher, Carl Lewis, Ivanišević, Becker, McEnroe, Nadal, Kostelići, Petrović, Kukoč, Radja, Linda Evangelista, Naomi Campbell…

2008., kada je udarila globalna financijska kriza, imao sam izbor da ili nastavim s vijestima na vrućim točkama svijeta kao što su Irak ili Afghanistan, ili sebe ponovno izmislim u nekoj novoj karijeri, što sam i učinio, prelazeći u marketing, komunikacije, PR.

Prije nego što sam se vratio natrag u Sydney 2010. godine, radio sam za KPMG, Heineken i Red Bull, i u isto vrijeme probao sreću u biznisu s turističkom agencijom i tvrtkom za čišćenje.

Imate mladu obitelj ovdje u Australiji i planirate uskoro otići živjeti u Hrvatsku, uzeti ih sa sobom. Zašto ste odlučili odseliti se natrag?

– Čini mi se da Hrvatska doživljava jednu vrstu preporoda, a veoma me veseli pokazati svojoj supruzi Michelle, koja je australska Poljakinja, i mojoj djeci, Eden (3), Emerson (2), gdje sam proveo najljepše dane svoje mladosti.

Pored toga, umorni smo od ove tzv. utrke štakora na Zapadu, otuđenja i lošeg društvenog tkiva. Uvjerio sam suprugu (te joj pokazao tijekom odmora koje smo tamo proveli) da je život u Hrvatskoj na toliko mnogo načina puno sadržajniji. Naše duše imaju sklonost mediteranskom životu, jednostavan, ali visoko interaktivan s prijateljima.

Što mislite, koje će za Vas biti najbolje stvari tijekom života u Hrvatskoj?

– Biti okružen kulturom koja je živa i vitalna. Plus, Europa vam je na pragu. Mi volimo kavu i dim, buljiti i buniti se, razmišljati i razmatrati filozofiju života. To je puno bolje od sjedanja oko stola, prčkati po smartphoneu, uslikavanja hrane koju jedeš te glume kako uživaš u svom izlasku u kameno-hladnoj tišini.

Što mislite da će Vam od života u Australiji najviše nedostajati?

– Obitelj, Michelleini roditelji, braća i nećakinje; moja sestra i dvije nećakinje i naša novo renovirana kuća.

Postoje li kakve poteškoće na koje mislite da biste Vi i Vaša obitelj mogli naići prilikom useljavanja u Hrvatsku i, ako da, koje?

– Hrvatska može biti veoma teško mjesto ako ste nepripremljeni za njezin mentalitet. Može biti surova i cinična. Također, postoji i socijalističko nasljeđe koje ometa svakodnevne poslove.

Potrebna je dobra financijska sigurnosna mreža jer se do poslova koji se dobro plaćaju ne dolazi lako, bez obzira što je cijena života tamo niža od ove u Australiji.

U planiranju selidbe u Hrvatsku, jeste li nailazili na neke osobite poteškoće, osobito službeno-birokratske, za koje smatrate da bi se mogle popraviti?

– Možda sam trebao biti više poduzetan pri pribavljanju hrvatskih dokumenata za svoju obitelj. Možda ću naići na ozbiljne probleme kada stignemo u zračnu luku jer imamo jednosmjerne karte, ali ne i hrvatske putovnice, možda nam neće biti dozvoljeno putovati. Trebaju nam ili povratne karte ili putovnice. S obzirom da Australcima ne treba viza, mi nemamo ništa za pokazati da se vraćamo ili da nam je dozvoljeno ostati u Hrvatskoj dulje od 90 dana. Konzulat u Sydneyu je rekao: ‘ah, vaša šteta’, što sam u stvari i očekivao od hrvatske birokracije, pa ćemo onda sami nešto izmisliti. Pouka u ovome je da tu nema koristi živcirati se. ‘Snađi se druže’, dobra navika kada se učiš spretnosti – jednoj od najvrjednijih osobina u Hrvatskoj.

Selidba u Hrvatsku koja je ispred Vas je značajna i velika – kultura, jezik – različiti od Australije. Koliko će se Vaša obitelj morati prilagoditi kako bi se uklopila u svakodnevni život u Hrvatskoj i poznajete li već možda ljude tamo koji bi Vam mogli olakšati taj put?

– Nakon 20 godina provedenih u Hrvatskoj, na meni je da u ovoj našoj avanturi osiguram što bolje mogu kako bi se moja obitelj osjećala potpuno kao u svom vlastitom domu. Posjetili smo Hrvatsku 2015. godine te smo tijekom tih tri mjeseca dosta proputovali, uživali u svakom kutu te zemlje, načinu života i kulturi.

Imam široku mrežu prijatelja, a boravili smo nakon ljeta u Zagrebu, istražujući život kada ljeto prođe kako bih uvjerio Michelle da je tamo život stvarno manje stresan i veoma društven, ne samo tijekom ljeta.

Kako su mnogi od mojih prijatelja također iz dijaspore, jezik nam nije bila prepreka. Michelle je iznenadilo kako svi znaju i rado govore engleski, ona je već sklopila neka prijateljstva.

Također, veliki je poticaj i činjenica što u blizini ima toliko uzbudljivih gradova Europe koje se može posjetiti vikendom, dok su skijaške staze također na pragu. U stvari, dok sam živio u Zagrebu često sam prije posla išao na snowboarding na Sljeme, i to govori kako je sve tamo blizu i zgodno.

Imate li koji savjet za ljude koji razmišljaju seliti se u Hrvatsku iz Australije? Koja bi bila Vaša top tri savjeta?

– Prvo, otiđi i doživi ono što misliš da bi bio tvoj stil života, tj. rituali izvan odmora ili praznika. Ignoriraj prosječno; istraži kako u Hrvatskoj živi tvoj suprotni broj – netko tko živi u sličnoj situaciji kao i ti.

Drugo, odaberi veliki grad. Vrlo je teško aklimatizirati se malom okolišu s ograničenim mogućnostima i suosjećaja za tvoje potrebe i htijenja. Puno je tražiti od nekog da živi bilo gdje osim u Zagrebu, jer nostalgija te katkad zahvati ako shvatiš da si sebe jeftino prodao području ograničenih mogućnosti. Svakako, ovi se moji osjećaji odnose na mlade ljude koji su tijekom cijele godine u potražnji za karijerom i društvenim događajima, a ne na umirovljenike.

Treće, opusti se i prihvati da je Hrvatska drugačija zemlja, da nije potencijalno mala Švicarska, Amerika ili Australija. Ona je ono što jest, ‘bradavice i sve’. Ima dosta neugodnih aspekata u zemlji koja prelazi iz komunizma pa tako budi strpljiv, nek ti sve ‘klizi kao voda kao niz pačja leđa’ i zaljubit ćeš se ludo, duboko, istinski u svoju nesavršenu novu domovinu.

Jeste li ikada razmišljali o stvarima kao što su život u dijaspori daleko od domovine i koji bi po Vama bili najbolji načini održavanja veze s domovinom dok se živi izvan nje? Što mislite da bi domovinske zemlje mogle najbolje ponuditi svojim ljudima koji žive izvan njih, a kako bi im zadržale interes u poslovanju s domovinom ili za povratak u domovinu?

– Mnogo sam puta u životu razmišljao o ovim pitanjima, i to je razmišljanje bilo veliki izvor frustracije. Kao da ti udaljenost od domovine čini srce tvrdim, tvoje osjećaje, čini ljude ekstremnijim. Idealizam se pretvara u nacionalizam i patriotizam mutira u neki oblik rasizma. Ljudi bi trebali izići iz vremenskih petlji. Hrvatska se mijenja i promijenila od kada su ju naši roditelji napustili, toliko se mnogo događa da je nastala praznina između ta dva tabora, koju prazninu pogoršava politika s Markovog trga i onih hrvatskih klubova izvan Hrvatske čije zidove krase slike Pavelića i simbola i znakovlja ustaša.

Hrvatskoj trebaju mladi urbani profesionalci iz dijaspore koji su zdravi za tu zemlju, kako bi služili kao neka vrsta motora znanja, iskustva i dalekovidnosti. Ako oni nisu u mogućnosti doseliti i mozaiku dodati svoj kamen, onda bi trebali služiti kao most između dva napredna modela koja oblikuju budućnost, a ne odvojeni jarboli zaglavljeni u 1945.

Autor: Ina Vukić (Sydney)
Izvor: croexpress.eu

Odgovori

Skip to content