Ovo su veleposlanici zbog kojih je ugrožena diplomatska diskrecija

Izvor slike: faH/screenshot

Najgore što se može dogoditi diplomatskoj službi neke države je da se ona nađe u fokusu interesa javnosti i da problemi funkcioniranja diplomatske službe zaokupljaju javni interes. Naime, diplomatska djelatnost se uvijek obavlja u diskreciji, a vjerodostojnost diplomata koji zastupaju svoju zemlju ključna je za efikasno obavljanje njihova posla.

U Hrvatskoj je, međutim, pitanje rotacije veleposlanika, posebice onima kojima nije zadovoljna Predsjednica Republike, otvoreno već mjesecima.

Naime, Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je u ponedjeljak da ”puno politički postavljenih veleposlanika ne provodi državnu politiku, ali ih bez vlade ne može smijeniti i na njihovo mjesto postaviti karijerne diplomate koji bi se borili za interese Hrvatske”.

“Naša diplomacija nažalost stagnira, još uvijek se vodi starim načelima, ima puno veleposlanika koji su politički postavljeni i ne provode državnu politiku, nego politiku koja je nestala”, izjavila je Grabar-Kitarović u intervjuu za Novu TV. “Učinkovitost nekih veleposlanika je vrlo niska, o njima se gotovo ne čuje, neki rade protivno državnoj politici, neki su zaostali u starim vremenima kada je Hrvatska bila kandidatkinja za EU i NATO”, dodala je.

Upitana zašto ih ne vrati u Zagreb, rekla je da im je “poslala poruku” i da na tome ustraje već godinu dana, ali ne može bez Vlade. “Ne mogu ih sama povući, to je ustavni proces”, rekla je Grabar-Kitarović koja vanjsku politiku kreira zajedno s premijerom.

Pravila diplomacije

U svim konsolidiranim demokracijama vodi se računa o brojnim parametrima, prilikom imenovanja diplomata, pogotovo veleposlanika, šefova diplomatskih misija. Pravilo je da mandat diplomata u nekoj zemlji ne smije trajati predugo. U Hrvatskoj je „uobičajen“ mandat od četiri godine, ali nije rijedak slučaj da veleposlanici zagaze i u šestu godinu mandata, dok, primjerice, američka ili neke ugledne europske diplomacije diplomatske predstavnike rotiraju svake tri godine.

Drugo je pravilo da diplomati ne bi smjeli izgubiti vezu sa zemljom koju zastupaju pa je uobičajeno da nakon dva trogodišnja mandata u inozemstvu, oni moraju odraditi jedan mandat kod kuće, uglavnom u Ministarstvu i tek se nakon toga natjecati za idući mandat u inozemstvu.

U Hrvatskoj je imenovanje veleposlanika relativno složen proces, jer se o odabiru kandidata moraju suglasiti ministar vanjskih poslova, Predsjednik Republike i Premijer, odnosno Vlada, a imenovanje mora potvrditi i vanjskopolitički odbor Sabora. Osim toga, da bi netko mogao biti imenovan veleposlanikom, s njegovim se imenovanjem mora suglasiti (dati agreman) i zemlja primateljica. Uobičajeno je da se razgovori o agremanu vode u diskreciji i da se ime predestiniranog veleposlanika ne objavljuje u domaćoj javnosti tako dugo dok se s imenovanjem ne suglasi i zemlja primateljica.

Zato se i predzadnji korak u imenovanju, saslušanje pred parlamentarnim odborom, odvija nakon dobivenog agremana. Naime, rad parlamentarnih tijela je javan i prigodom saslušanja, na kome parlamentarni zastupnici imaju mogućnost provjeravati znanje imenovanog veleposlanika, ali i to je li on doista politički neutralan i spreman predstavljati državu, a ne samo aktualnu političku većinu, imena odabranih veleposlanika neminovno „iscure“ u javnost.

Nakon parlamentarnog saslušanja ostaje još samo jedan korak do preuzimanja dužnosti, a to je formalno preuzimanje vjerodajnica, koje veleposlaniku predaje Predsjednik Republike.

Države s dugom diplomatskom tradicijom rotacije veleposlanika planiraju tako da se one odvijaju tijekom ljetnih praznika, nakon kraja školskih godina. Sezona diplomatskih prijema, koja započinje s američkim Danom nezavisnosti, 4. srpnja, a završava s belgijskim oko 21. srpnja, prilika je za oproštaj odlazećih ili predstavljanje novih veleposlanika. Zato se odabir novih šefova misija planira nekoliko mjeseci unaprijed, a uobičajeno je da se dan-dva nakon odlaska jednog, u zemlji primateljici pojavljuje novoimenovani veleposlanik. Samim dolaskom, naravno, on ne može početi nastupati u ime svoje države, tako dugo dok ne preda vjerodajnice šefu držace, predsjedniku ili kralju.

Paro u SAD-u dočekuje već šestu godinu

U Hrvatskoj se dogodilo da nekoliko veleposlanika u izrazito važnim državama polako ulazi u petu godinu mandata (Josip Paro u SAD, dapače, u šestu), a da još nije započeo postupak njihova opoziva i imenovanja nasljednika. Posebno je zanimljiv njegov slučaj, obzirom da je Predsjednica najnezadovoljnija njegovim radom. Tako je nedavno u jednom intervjuu kazala sljedeće: “Već sama činjenica da je prošle godine pokrenut postupak njegova razrješenja i da se on pozdravio sa svima u Washingtonu svjedoči o tome da je vrlo neozbiljno držati i dalje osobu kojoj je već davno istekao mandat. A kada se analiziraju njegovi rezultati tijekom pet godina u Washingtonu, moram reći da nisam zadovoljna, kao niti činjenicom da su se sam veleposlanik i neki djelatnici veleposlanstva kompromitirali političkim izjavama koje su potpuno neprimjerene. Time što je taj veleposlanik i dalje tamo šaljemo lošu poruku SAD-u”.

Podsjetimo i na činjenicu da veleposlanika Pare nije bilo u SAD-u za vrijeme posljednjeg Predsjedničinog posjeta, koji je izazvao lavinu reakcija. “Neću spekulirati zašto nije bio, ali da vam iskreno kažem, da je i bio, ne bih ga uključila na sastanke. Pravo je svakog dužnosnika osobno birati tko će biti dio njegova izaslanstva, ljude koji uživaju povjerenje”. Iako je poslije objašnjavano kako je Paro morao napustiti Washington zbog obiteljskih obveza re da je Ministarstvo vanjskih poslova o tome bilo obaviješteno, cijeli taj slučaj nije do kraja razjašnjen, no, svakako, Paro je prvi na listi onih koje Predsjednica više ne želi i to ne krije. Uostalom, mandat mu je i istekao prije godinu dana.

Osim SAD, u takvu su položaju i veleposlanici Ivan Grdešić u Velikoj Britaniji, Ivo Goldstein u Francuskoj, Damir Grubiša u Italiji, Ranko Vilović u Njemačkoj te veleposlanici u većini susjednih država. Posebno problematično je što dio tih veleposlanika nisu diplomatski profesionalci, nego politički imenovani, a i Paro, koji je formalno dio hrvatske diplomatske zajednice, na poziciju je izabran s dužnosničkog položaja i kao svjetonazorski izrazito blizak bivšem predsjedniku Josipoviću i bivšem premijeru Milanoviću.

U svim konsolidiranim diplomacijama politički imenovani predstavnici morali bi podnijeti ostavke u trenutku smjene vlasti (Grdešić je to učinio jednom, nakon smjene vlasti 2003., kad je bio akreditiran kao „Račanov“ veleposlanik u SAD, ali ne i ovog puta), a svi ili uglavnom svi politički imenovani veleposlanici iz sadašnje skupine na svaki način nastoje produljiti svoje mandate.

Predsjednik Mesić u komunikaciji s objema vladama s kojima je surađivao (i onom Račanovom, i onom Sanaderovom) primjenjivao je jednaku strategiju „suodgovornosti“ za imenovanje veleposlanika – strategiju „diobe plijena“. Unaprijed je dogovoreno koliko mjeta pripada Vladi, a koliko Predsjedniku Republike i oni su uglavnom autonomno odlučivali o imenovanjima. Tek u izuzetnim slučajevima napravljene su male korekture. Predsjednik Josipović primjenjivao je taktiku opstrukcije u odnosu na kandidate koje je predlagala vlada Jadranke Kosor, a potvrđivanja prijedloga Milanovićeve vlade. Na kraju mandata, međutim, Josipović je odbio potpisati vjerodajnice skupini veleposlanika koji su već bili prošli cijelu proceduru imenovanja. Predsjednica Grabar-Kitarović razgovarala je sa svakim od njih i svima je potpisala vjerodajnice, iako su mnogi očekivali da će eliminirati dio predloženih. Za takav potez odlučila se zato što je htjela ojačati autonomiju diplomatske struke, ali i osigurati funkcioniranje diplomatske mreže.

Oreškovićeva Vlada počela je proceduru opoziva diplomata kojima je istekao mandat i imenovanja novih veleposlanika, ali je procedura zastala zbog toga što je došlo do parlamentarne krize, ostavke predsjednika odbora Davorina Mlakara, zbog imenovanja u Ustavni sud, i činjenice da njegov zamjenik Joško Klisović nije htio sazvati sjednicu odbora i završiti proceduru za već određene veleposlanike. Imenovanjem nove vlade cijela je procedura zastala i vraćena je na početak.

U nekolicini država problematične situacije

Za Hrvatsku su naročito neugodne situacije, osim u SAD, Britaniji, Njemačkoj ili Italiji, i u Sloveniji, gdje nas zastupa veleposlanica koja niže pogreške, imenovana tijekom Milanovićeva mandata, bez poznavanja zemlje u koju je imenovana, u BiH, gdje naš veleposlanik (Ivan Del Vechio) nema kapaciteta funkcionirati u redovitim koordinacijama veleposlanika zemalja članica EU, u Srbiji… Posebno neugodna je situacija u Turskoj, jer je prethodna administracija odabrala veleposlanika, dogovorila dobivanje agramana za njega, predsjednica Grabar-Kitarović mu je predala vjerodajnice, a on nikada nije otputovao u Tursku i preuzeo dužnost.

Procedura imenovanja novih veleposlanika traje, a nije prihvatljivo povlačiti sadašnje, tako dugo dok nije dobiven agreman za budućeg veleposlanika. Zato skupina sada akreditiranih veleposlanika, bez obzira na njihov radni angažman i bez obzira na to što su često bili politički predstavnici prethodne administracije, a ne cijele države, ulazi u petu ili šestu godinu mandata. Proceduru opoziva pokreće Ministarstvo vanjskih poslova, ali odluku o opozivu donosi saborski Odbor za vanjsku politiku.

Izvor: direktno.hr

1 comment

  1. zivko babic

    Obzirom da u odboru za vanjsku politiku sjedi I Pupovac za ocekivati je daljnje opstrukcije I potajne optuzbe I ogovaranja u zemljama gdje bih poslanici tribali poci.On ce siguro ogovarati one koji njemu ne odgovaraju. Zivi bili pa vidili kako on sluzi svojoj domovini.

Odgovori

Skip to content