Don Ivana Čotića svi hvale: Ljubi Boga, narod i Hajduka

Ratne 1991. godine došao je u Split. Dobio je ‘od šuca’ dvije župe, Mertojak i Trstenik, i za njih dva dekreta, što je prava rijetkost. A još je rjeđe da župnik u te dvije župe nema ni crkve ni stana. Ista ga je sudbina zadesila i na Sućidru

Navalili na me katolici sa splitskoga Sućidra: “A zašto nikad ne pišeš o našemu don Ivanu? Čovik na mistu, gradi crkve, s đacima osvaja državne olimpijade, drži tjedno 18 sati župnog vjeronauka, od prvog osnovne do studenata i mladih, nagovara dicu da umisto da kupuju petarde pomažu Caritas… Škodu vozi, a ne mercedese. Baš je ono, čovik i misnik za Boga i narod. I Hajduka. Ajde, bija bi red…”

Svijetli Vukovar

I sad kako odbit, bio bi red da ga upoznamo, da malo proljudikamo, kad se već tako priča. Crkva svetog Andrije apostola na Sućidru jedna je od posljednjih izgrađenih u Splitu, nekoć je tu bilo igralište, a Nadbiskupija je novo uredila malo dalje. Veliki Botterijev mozaik iza oltara, vitraji Križnog puta na svim prozorima, hrastove klupe, kameni pod, klimatizirana, bez suvišnoga kiča i plastike. Čisto, prirodno svjetlo, tip-top.
– Lipo je, a? E nego, moji župljani zaslužuju najbolje. Mogla je bit i jedno tri metra duža, ali nije se moglo zbog konfiguracije terena – uvodi nas don Ivan Čotić (55), a dok obilazimo interijer, sjetim se i da je na kampanelu osvijeljeni križ visok dvanaest metara koji bliješti iznad cijeloga grada.
– I dalje, iz Bračkoga kanala se vidi! A na četiri strane zasvijetli natpis “Vukovar” u dane kad se sjećamo stradanja i junačkog otpora grada.

Iskreni Papa

Pitamo ga, onako za uvod, što mu se čini od pape Frane, neki kažu da zbunjuje svijet svojim porukama, a posebno otkad je licemjernima nazvao kršćane kojima je samo do izvanjskog, a ne i unutrašnjega “glanca”.
– Pravi čovjek za današnje vrijeme. Autentičan, skroman, otvoren, iskren. Takav je bio i kao svećenik i kao kardinal, nije se promijenio kad je postao papa. Aktualan po socijalnoj osjetljivosti, uporno se zauzima za sirotinju, ljude u nevolji, progonjene, manjine. Njegove svakodnevne propovijedi u kapeli svete Marte su nadahnuće kršćanima, pa tako i ova koju spominjete. Naš narod bi rekao – istina boli. Ako se s oltara bojimo reći istinu kako se ne bismo nekome zamjerili, onda smo licemjeri. Istina se ne da zaviti u celofan kako bi svi bili mirne savjesti. U Papinoj borbi za istinu vidim i životni cilj blaženog Stepinca, stav koji ga je skupo koštao. A eto, takvi smo; ne smin reć, čoviče, uvridit će se netko – smije se don Ivan.

Nezgodan kvart

Sućidarski pastir rodom je iz Dubrave, mjesta u srcu Poljica, koje je kroz povijest dalo puno duhovnih zvanja, živućih je pet, od kojih su tri iz Čotića, pored don Ivana, još don Ante stariji i don Ante mlađi, te časne sestre s. Zrinka (don Ivanova sestra), s. Katarina, s. Lidija i s. Milka. A tridesetak metara dalje je i kuća obitelji dubrovačkog biskupa Mate Uzinića. Tu su još Dubravci don Tomislav Bašić i don Pave Điko. Reklo bi se “mali Vatikan” usrid Mosora!
– Je, nezgodan kvart, ti Čotići, ha-ha. Bilo je iz Dubrave uvijek svećenika, a veliki uzor je bio don Marko Jurišić iz Tugara, dubravski župnik trideset godina. Čovjek duha, veliki molitelj, pun milosrđa i mudrosti, nije mario za izvanjske stvari ni svoj komod. Govorilo se da don Marko u kuću ulazi priko drače – spominje se don Ivan, koji je svećenički red primio 1988. te je raspoređen za kapelana u Solinu kod legendarnog župnika don Mira Jovanovića.
– Don Miro je već bio prilično bolestan, a vremena se mijenjala, ljudi nagrnuli u crkve. Oko blagdana Male Gospe kroz prasvetište je prošlo preko 150 tisuća ljudi. A tada još nije bilo kao danas, da će pripomoći općina, grad, neka firma, sve se radilo na ruke – priča don Ivan.

Ukrali mi auto

Tako su počele i njegove peripetije s automobilima. Naime, od novca koji je prikupio za mladu misu kupio je svoj prvi auto, “zastavu 128”. Sav sretan parkirao ju je novu novcatu pred župnom kućom. A sljedećeg jutra – magla. Nestala!
– Doživio sam šok, a što možeš, baš mi je bilo krivo, prvi auto… Ipak, kolege svećenici pokrenuli su akciju i za tri mjeseca kupili mi novi.
– Automobil je bitan za svećenika, često im se zamjera razmetljivost baš u tome?
– U današnjem svijetu auto ti je ko nekad konj, nešto što te preveze od točke A do točke B. Više potreba nego luksuz, samo ovisi o tebi. Nikad mi ne bi palo na pamet voziti neko vozilo superklase, posebno ne u hrvatskim socijalnim okolnostima. Vjerujte, te nekadašnje “zastave” ili današnje “škode” meni su sasvim dovoljne. “Škoda” je zakon, šta joj fali, ne bi je minja ni za što – uvjeren je sućidarski župnik, koji godinama vozi upravo manje modele češkog proizvođača.
Svećenički put ga je ratne 1991. godine doveo u Split. Dobio je “od šuca” dvije župe, Mertojak i Trstenik, i za njih dva dekreta, što je prava rijetkost. A još je rjeđe da župnik u te dvije župe nema ni crkve ni stana!

Di ću, kud ću?

– Ne znam ni sam kako sam tako lako prihvatio, možda jer sam imao 29 godina. Nadbiskup Ante Jurić kazao mi je: “Evo ti moj blagoslov, nađi stan i prostor za crkvu, nadam se da ćeš se snaći!” I tako sam preuzeo dvije splitske župe, a cijela imovina mi je bila – dva papira s dva dekreta! I di ću, kud ću? Jedino što mi je palo na pamet je da pokucam na vrata mjesnog kotara, gdje je tada bio krizni štab ili kako se već zvao, i kažem: ja sam taj i taj, vaš novi župnik – prisjeća se Čotić, koji je na Mertojaku mise držao u atomskom skloništu, a na Trsteniku u staroj školi, izgrađenoj od kamena u bombardiranju srušene crkve svetoga Petra na Pazaru. Na Mertojaku je 1993. organizirao dotad neviđenu akciju za gradnju crkve svetoga Josipa – prikupljanje samodoprinosa!
– Organiziran je samodoprinos na pet godina, reklo bi se po socijalističkome modelu. Tko je pristao, odvajao je dva posto od primanja za gradnju crkve i pastoralnog centra, kasnije smo produžavali dva puta po tri godine i do 2003. skupljeno je više od 7 milijuna kuna, dovoljno za grube radove, a akcija je trajala do 2006. godine – kaže don Ivan, koji otkriva i kako su se u devedesetima gradile splitske crkve:
– Znate kako? Do 1995. mogao si doć u kvart, uprit prstom i reć: ovde će bit crkva! I bila bi. U godinama koje su slijedile počela su natezanja, a nakon 2000. godine više nigdi nije bilo mista za nove crkve – slikovito objašnjava.

Služba u Makarskoj

Kad je izgradio crkvu na Mertojaku, don Ivan dobiva dekret za Makarsku, gdje se gradila crkva Kraljice mira, a don Stipe Ljubas, dotadašnji župnik, dovršio je grube građevinske radove. Čotić je dvije i po godine misu držao u podrumu, zapravo dvije spojene garaže, te živio u stanu iznad, a taj je prostor još davno uredio don Josip Ćorić jer se drugačije nije ni smjelo u doba komunizma. Crkva i pastoralni centar Kraljice mira uvelike su se dovršavali novcem koji je preko prijatelja iz inozemstva osigurao don Jakov Cikojević, ali do danas planirani pastoralni centar nije završen. I ovdje je priča s autom bila u igri: kako mu se “škoda felicija” gotovo raspadala, župljani su mu za oproštaj kupili “škodu fabiju”, koju i danas vozi.
Naš sugovornik i u Makarskoj se posvetio osnivanju ansambala koji njeguju sakralnu glazbu, kao klasičnog tako i suvremenog izričaja. Već na Mertojaku osniva župni zbor i Vokalno-instumentalni sastav “Agnus”, u Makarskoj VIS “Totus Tuus”, a na Sućidru je nastavio s VIS-om “Izidor”, što u imenu čuva uspomenu na sveca koji je dao ime gradskoj četvrti (Sućidar – sveti Izidor, po starosplitski), te još tri župna zbora: mještoviti, djevojački ‘Andrijane’ i dječji. Ne treba zaboraviti ni da je uz pomoć č.s. Bernardine u Makarskoj utemeljio i dramsku skupinu mladih koja bi na predstavama okupila i po 700-800 gledatelja!

Opet u skloništu

Iskusni pastoralac je i na splitskome Sućidru, gdje dolazi 2007., pokrenuo vjerske inicijative. Pogađate, ni ovog puta nije bilo crkve ni pastoralnog centra, opet je krenuo iz – atomskog skloništa, i to školskog, dok su nedjeljne svečane mise održavane u atriju. Opet je trebalo graditi crkvu, uz sve peripetije, jer prostora nije bilo, iako se omiljeni dotadašnji župnik don Petar Đonlić satrao u borbi za gradnju crkve. Kad je konačno pronađeno rješenje, gradnju je financirala Nadbiskupija splitsko-makarska, pa je samodoprinos izbjegnut. Tako je imao rijetku životnu priliku da kao župnik bude na posveti čak triju novih crkava.
Nekoliko godina don Ivan nije imao kapelana pa je nedjeljom služio četiri mise. Uveo je običaj da o Dušnom danu služi misu za sve poginule i nestale branitelje te obiteljima daruje ružu i svijeću. Na božićnu večer s mladima posjećuje štićenike Doma “Juraj Bonači”, a potaknuo je ministrante da novac namijenjen za petarde “prenamijene” u pomoć Caritasu. Pokrenuo je dva župna lista, na sve načine zadržava mlade nakon krizme, utemeljio je “Pjevačko lito”, a Sućidar je i prva župa u Nadbiskupiji koja je imala danonoćno čitanje Biblije u korizmi.

Član Torcide

Župa je aktivna i na društvenim mrežama, na Twitteru i Facebooku, a mudre i poticajne misli koje su šest godina objavljivali nedavno su tiskane u knjizi “Zrnca mudrosti”. Kad o obljetnici pada Vukovara ulicom krene mimohod Torcide, don Ivan bi ih redovito dočekao i molili bi za žrtve toga grada. No, prošlog studenog je zaiskrilo jer je kolona kasnila, a župnik je imao prethodno dogovorene obveze, pa su uslijedile ružne riječi.
– Ražalostilo me što je tako ispalo, ni na kraj pameti mi nije bilo otići, ali mimohod je kasnio, a ja sam imao neodgodive obveze. Volio bih da se taj nesporazum zaboravi i da ubuduće molimo kao i svih dosadašnjih godina – kaže, a takli smo ga i u veliku ljubav prema Hajduku. Vadi iz džepa nekoliko kartica; pretplate za utakmice, člansku iskaznicu Hajduka i Torcide Sućidar.
– Hrvatska, Hajduk, Vukovar tri su prevažne činjenice koje nas okupljaju svaka na svoj način, poštovanjem, ljubavlju, suosjećanjem. Tužan sam kad nekom iz ovog trojstva krene naopako…

Znoj i suze

Za kraj smo ostavili veliku don Ivanovu strast: vjeronaučne olimpijade. Njegovi vjeroučenici osvojili su čak sedam državnih prvenstava, jednostavno rasturaju znanjem gdje god da se pojave, a iza toga stoji uporni višemjesečni trud.
– Znoj i suze! Želim da natjecanje iz nauka vjere za njih bude isto kao i natjecanje iz bilo kojeg drugog predmeta. Otac me naučio važnu stvar: da svemu što radiš daješ cijeloga sebe, da pokušaš napraviti na najbolji način i rezultati neće izostati. S dječjom upornošću, radom i odricanjem ne treba se šaliti, moramo ih shvatiti ozbiljno. Tako je i s vjeronaučnim olimpijadama. Pripremamo se po šest mjeseci jer imati državne prvake iz bilo čega velika je stvar. Treba djecu okupiti, motivirati, nimalo nije jednostavno ono što oni trebaju znati, primjerice, o svetom Pavlu, svetome Frani, blaženom Alojziju, katoličkim misijama, Gospi, hrvatskim katedralama… Pritom i ja širim svoje teološko znanje, učimo skupa. Zbog toga su vrhunski, a naši osnovnoškolci i kad odu u MIOC, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i Gimnaziju “Vladimir Nazor”, također pobjeđuju. Eto, to je moj jedini i najdraži hobi – ponosan je don Ivan Čotić. Imali su župljani pravo, isplatilo se saslušati ga.

Mladi vole ‘Oči u oči’

Do Drugoga vatikanskog koncila ljudi su trčali za svećenikom, a nakon toga svećenici su poslani trčati za ljudima, posebno mladima. Stoga se i u glazbenom smislu moramo prilagoditi suvremenim prilikama, zapravo svijetu u kojem živimo, a evo mladi danas svi imaju slušalice u ušima, svi se “razumiju” u muziku.
Zato Crkva ima poslanje, ne gubeći svoj identitet, približavati mlade ljude Bogu i kroz glazbeni izričaj koji oni razumiju, koji im je blizak, kroz duhovno-popularne skladbe koje imaju tekst i glazbu razumljive današnjim generacijama. Mislim da im je lakše shvatiti jednu od najpopularnijih takvih skladbi tipa “Oči u oči”, nego staru a kanonsku “Visom leteć ptice male”. Ma bitno je da su oni tu, a svećenik treba osmisliti kako naviještati Krista, makar skupljali šiške – obrazlaže don Ivan.

PIŠE DAMIR ŠARAC/MISIJA

Odgovori

Skip to content