TwitterFacebookPinterestGoogle+

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (Telegram 17. ožujka 1967.)

U Galeriji crkve Svetoga Dominika, 16. ožujka 2017. održana je tribina povodom 50-te. obljetnice od objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (17. ožujka 1967. – 17. ožujka 2017. )

Udruga hrvatske domobranske vojske 1941. – 1995. i Naklada Protuđer organizirali su tribinu na temu: Hrvatski je jezik zaseban i samostalan i ostat će takav.
Voditelj tribine bio je Mate Buljubašić.
Dr. sc. Ilija Protuđer je održao izlaganje pod naslovom:
Odgovor sudionicima regionalnih konferencijskih debata ‘Jezici i nacionalizmi’
Tekstove je čitala Antonia Čagalj.

I danas traje borba za očuvanje hrvatskog književnog jezika. Neprijatelji hrvatskog jezika i hrvatske države uz veliku pomoć javnih medija nameću neki policentrični jezik koji negira hrvatski jezik kao samostalan. Dr. Protuđer je naveo izvorne izjave sudionika regionalnih konferencijskih debata kojima oni negiraju da je hrvatski jezik samostalan jezik. Sudionici tih debata iz Hrvatske javno pokazuju mržnju prema hrvatskom jeziku. Nažalost, neprijatelji hrvatskoga jezika i hrvatske države dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna!

Dr. Protuđer je naglasio da je hrvatski jezik međunarodno priznat kao samostalan jezik i od 1. rujna 2008. ima svoju kodnu oznaku hrv pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu. Hrvatski jezik je ravnopravan s 24 jezika u EU.

3

Sjećanje na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Komunistička tortura, imperijalistička srbijanska politika koja se očitovala u gospodarstvu, kulturi, športu i svim porama društva dovele su do pobune hrvatskih domoljubnih intelektualaca (partijaca i nepartijaca). Kako se položaj hrvatskog jezika i gospodarstva pogoršavao tako je raslo nezadovoljstvo hrvatskih intelektualaca koje se prvo očitovalo u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zatim izlaženjem Hrvatskog književnog lista (do zabrane) koji je bio među prvim opozicijskim listovima i većeg broja drugih publikacija koje su sve zabranjene slomom hrvatskoga proljeća.

Tekst deklaracije napisan je u povjerenstvu Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ga je 7 članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Tijekom jednog razgovora je prof. Radoslav Katičić pričao da je on pisao tekst Deklaracije svojom rukom i svojim nalivperom, naglasio je da je nije sastavio već da je svojom rukom napisao tekst Deklaracije i da se jako bojao jer je znao kakve sve posljedice mogu biti.

Taj benigni tekst koji je napisan u duhu tadašnjega vremena izazvao je izljeve mržnje i dugogodišnji progon potpisnika. Deklaraciju je podržalo 18 kulturnih ustanova i veliki broj intelektualaca. Partija je brzo reagirala i naredila da se organiziraju (po dobro uhodanom komunističkom receptu) skupovi osude Deklaracije i potpisnika. Komunistička praksa je bila da kada partija nešto osudi da to svi moraju osuditi pa se Deklaracija čitala po školama, na fakultetima, radnim organizacijama, društvenim tribinama i svuda ju je trebalo osuditi kao nacionalistički čin. Komunistička haranga je bila nemilosrdna.

1

Tako je tekst Deklaracije došao i do moje gimnazije Natko Nodilo u Splitu. Bio sam u prvom razredu gimnazije i nastavu sam imao u područnom odjeljenju koje se nalazilo iza Peristila. Naša profesorica hrvatskog jezika je dobila zadatak da na satu matičnog jezika pročita Deklaraciju i mi smo je trebali osuditi kao nacionalistički čin. Profesorica je Deklaraciju pročitala, kazala nekoliko rečenica i pozvala učenike da kažu svoje mišljenje. Jedna kolegica i ja smo izjavili da je tekst korektno napisan i da ne vidimo u čemu je problem. Nitko drugi nije reagirao ni pozitivno ni negativno. Profesorica nas je mirno pogledala, nakratko stala i nakon toga kazala: „Djeco idemo dalje“. I tako naš razred nije osudio tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Na sreću kolegice i mene profesorica je bila odgovorna i savjesna osoba pa nas nije prijavila (neki profesori bi nas prijavili) i tako nas (i obitelji) je poštedjela neugodnih razgovora, etiketiranja, ukora ili čak isključenja iz škole. Druga sretna okolnost bila je da su nakon pada Aleksandra Rankovića komunističke stege popustile pa naš čin ne bi bio kažnjen izbacivanjem iz škole.

Borba za hrvatski književni jezik se nastavlja i naša je dužnost da od javnih medija i institucija koje mi plaćamo tražimo uporabu hrvatskog književnog jezika.

Tvorcima i potpisnicima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika zahvaljujemo na domoljubnom činu kojim su osvjestili hrvatski narod i bili začetnici hrvatskog proljeća.

Dr. Marko Jukić

Komentiraj