LUKA VUCO: Plakati da izumiremo nije dovoljno
Svijest da Hrvati izumiru izgleda da je otvorila oči i našem političkom vrhu kada sama Predsjednica vapi poput utopljenika: Umiremo! A trebali bi i ona trećim djetetom, kao i svi političari, dati prilog da ipak ne umiremo.
Što učiniti da se situacija promijeni i spasi hrvatski utopljenički brod, nitko nije do danas izumio. A i kako bi kad se ne može zaustaviti masovni odlazak mladih obitelji i onih koji će sutra sklapati brakove i rađati svoju djecu za Nijemce, Kanađane, Australce, Švicarce i sl.
Najsvježiji primjer za to je nogometaš Ivan Rakitić, koji po nagovoru svojih roditelja, iseljenika u Švicarsku, igra za Hrvatsku, ali Švicarsku smatra svojom domovinom gdje želi živjeti, jer se u njoj rodio i odgojio. Uzaludno je zvati da se vrate oni koji su otišli, jer se nemaju radi čega vratiti, tim više što su im djeca odgojena u useljeničkoj zemlji kao njeni građani. Glavno pitanje na koje vlast mora odgovoriti što učiniti da se taj izbjeglički val zaustavi.
Nije lako oživjeti gospodarstvo koje je sve vrijeme rata i nakon rata pljačkano od moćnika i „velikih Hrvata i domoljuba,“ i to pomoću pljačkaških zakona. Zanimljivo da pokradeni novac nisu vratili ni oni rijetki koji su odležali kratko u zatvorima ili su nepravomoćno osuđeni ili ih se ni ne smije procesuirati bez velike štete za stranku kojoj pripadaju ili čak iz straha za život sudaca, kao što je to slučaj s talijanskom mafijom. Ne da se tako lako bez borbe istrgnuti plijen iz njihovih usta. Valjda se za pokradene milijunske sume isplati malo biti u zatvoru. Ljudi su osiguravali život svojoj obitelji za duga vremena, a narodu kako bude.
Dok političari ne znaju kako zadržati ljude u Hrvatskoj, u isto vrijeme uspješno se drže neljudskog zakona pobačaja iz vremena komunizma da se započeti životi ne rode. I u Hipokratovoj zakletvi liječnici se obvezuju da ne će dati ženi nikakvo sredstvo za pobačaj. Premijer izjavljuje kako je on protiv pobačaja, ali ne može ukinuti neljudski zakon napada na život onih koji se nisu u stanju braniti. A trebalo bi dati sve pogodnosti ženama koje se odlučuju za čin pobačaja da se toga odreknu, jer je to u dubokoj suprotnosti sa psihom žene kao davateljice života.
Poznato je da pobačaj ubija dvoje: dijete i savjest majke. Zabrana pobačaja pomaže zdravlju žene, jer pobačaj tišti psihu žene cijelog života. Do nedavno je broj pobačaja bio jednak broju umrlih te nerođeni nisu ugrožavali živote rođenih. Sigurno je da državni zakon ne može kontrolirati život od začeća te rani pobačaj prepušta savjesti majki, ali može to spriječiti zabranom da liječnici prave pobačaje. Sigurno bi žene lako odlazile takvim takozvanim doktorima u susjedne države, jer je cijela Hrvatska svojim zemljovidnim izgledom pogranični teritorij.
Svakako bi olakšavajuća financijska pripomoć i spremnost da država, tj. svi mi, primimo dijete, koje je rođeno protiv volje žene, i to omogućilo mnoštvu djece da se rode. Majka Terezija je rekla da je „pobačaj rat protiv nevine, nerođene djece. Donijeti odluku da dijete mora umrijeti da bismo mi mogli živjeti po svojim željama, to je bijeda.“ Državi je prva dužnost čuvati život čovjeka. Čovjekom se ne postaje samo rođenjem, nego začećem, jer se začećem u ženi jedino može roditi ljudsko biće koje rođenjem nastavlja svoj razvoj.
Država ne bi trebala posebno pomagati obitelji s dvoje djece, jer je poznato da svaki brak treba dijete, a drugo je potrebno radi osiguranja da roditelji ne ostanu sami. Narod kaže da je jedno dijete kao nijedno, a dvoje kao jedno. Plakati da izumiremo nije dovoljno, jer želja da ne izumremo i dozvola pobačaja ne idu skupa.
Ubrzo će se naseliti ispražnjena slavonska mjesta izbjeglicama s Bliskog Istoka koji će dolaziti preko nezaštićene granice prema Srbiji. Konačno, to je i pravedno, jer oranice nisu stvorene za šikaru, nego da hrane ljude. Velike nacije, kao Njemačka, kontrolirano primaju mlade iz susjedstva, njih integriraju, što je radi različite vjere nama nemoguće. I tako će se kod nas granice islamske Bosne nastavljati širiti na područje Hrvatske.
Kao što se u početku života Hrvatske nije pazilo na zakone u gospodarstvu, što ispaštaju današnje generacije prezaduženošću, tako će zakon o pobačaju iz komunističkoga vremena uzrokovati nestanak naše države koja je tek započela živjeti. Smiju li pošteni ljudi i katolici glasovati za onu stranku koja se tako neodgovorno ponaša prema započetom životu u svom narodu? A nerođena djeca su ipak u našem beznađu jedina svijetla zraka nade za opstanak Hrvatske.
PIŠE LUKA VUCO/MISIJA
