O ARHIVIMA: Čije su spolne navike nadređene nacionalnim interesima?
Za točno tri mjeseca točno jedna trećina hrvatskih građana znat će da je Dan državnosti. Bez obzira na jedinstvenu praksu, koju je uveo Ivica Račan, da država slavi jedan događaj u lipnju, zatim u listopadu odgođenu odluku iz lipnja, pa i na poražavajuću statistiku koja je rezultat tog manevra, činjenica jest da takav dan ima posebno značenje u svakoj državi pa tako i Hrvatskoj.
A ima ga u Hrvatskoj zbog ustavne odluke donesene na taj dan. Hrvatski je sabor na temelju Ustava iz prosinca 1990. „s obzirom na činjenicu da SFRJ ne djeluje kao ustavno-pravno uređena država, te da se u njoj grubo krše ljudska prava“, proglasio Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. U tom povijesnom isječku hrvatski je narod gotovo u cijelosti zaokružio puninu svojega prava na samoodređenje te Hrvatsku nepovratno odvojio od nehrvatske i izključivo protuhrvatske Jugoslavije.
Zašto je važan taj uvod? Zato što Hrvatska, kao oživotvorenje stoljetnih žrtava i težnji za suverenom državom, jednako kao i svaka ljudska te nacionalna sloboda, počiva na plebiscitarnim odlukama hrvatskog naroda materijaliziranima u Ustavu i spomenutim ustavnim odlukama. To hoće reći da klasifikacije i ograničenja koja je uvela država koja je po svojem jugoslavenskom sadržaju, ne toliko po manje važnoj komunističkoj, socijalističkoj ili bilo kojoj inoj formi, apsolutna i nedvosmislena negacija hrvatske samostalnosti, ne mogu i ne smiju biti jednako važeća za demokratsku Hrvatsku. I u tom smislu otvaranju arhivske građe, napose one koja može rasvijetliti čiju ulogu u tomljenju hrvatskog prava ili u oranju plodnog tla za otimanje čije ili svačije imovine, nikakvi podatci o pojedinačnim spolnim aktivnostima i slične marginalije ne mogu i ne smiju biti prepreka.
Takav se, naime, dojam, da su čije spolne navike nadređene nacionalnim interesima, može steći slušajući primjedbe Ministarstva kulture i onih koji su dobili zadaću braniti takve prigovore, pozivajući se, nimalo tuđmanovski, na nekakve prijedloge europskoga zakonodavstva o zaštiti osobnih podataka. I tu se javlja dvostruki bolni udar na razum; najprije nitko u Saboru, tj. Odboru osim Zlatka Hasanbegovića ne postavlja pitanje na koji bi način podatak star trideset ili više godina, k tome u isto vrijeme – vrijeme antidržave – označen kao tajan, mogao biti podložan suvremenim standardima, a zatim Partija, utjelovljena u bićima Miranda Mrsića te Nenada Stazića predlaže da se namjesto jugoslavenskih otvore hrvatski dosjei.
Na čemu zapravo Ministarstvo kulture radi kad ne podupire Mostov prijedlog? Navodno na sveobuhvatnom prijedlogu zakona kojim će se ipak ograničiti sveobuhvatnost pristupa arhivskoj građi. Za sastavljanje tog prijedloga angažirani su – arhivisti. To je otprilike kao da trener Dinama uoči susreta s Barcelonom zadatak sastavljanja prve momčadi i taktike povjeri četvorici veznih igrača. Dakle, radi se ili o kroničnom izbjegavanju davanja političkih odluka (baš kao i u slučaju tzv. povjerenstva koje će u ime čitavoga naroda, a umjesto legitmnih političkih predstavnika, hrvatskoj javnosti predstaviti nekakav sud o svjetskim ratovima) ili o političkoj odluci kroničnog izbjegavanja davanja rješenja. Imati hrabrosti donijeti političku odluku – to je taj opjevani povratak Tuđmanu, jer Tuđman je to imao. Danas se može cijeniti je li i koliko je koja odluka bila ispravna, ali bez odlučivanja politika je tek smokvin list za koješta. Zato je Tuđman i prepoznat te izabran za izvršitelja povijesnog nauma, zato ga se danas i spominje; između ostalog jer je barem zakratko Hrvatsku udaljio od jugoslavenskog načina djelovanja: kad ne znaš što bi, osnuj povjerenstvo.
Krešimir Kartelo/direktno.hr
