I. Šola: Negativna selekcija u hrvatskoj politici

Igranje “demokracije” i “općeg dobra”

U kolijevci demokracije, staroj Grčkoj, koju, doduše, ne možemo poistovjetiti s današnjom liberalnom demokracijom, postojala su dva mišljenja o tome tko se može baviti politikom. Ugrubo, prilagođeno za novinski, popularni tekst, na jednoj strani bio je Protagora, a na drugoj Platon. Sofist Protagora smatrao je da je demokracija dar Zeusa ljudima, te da su svi ljudi zbog Zeusova dara obdareni “političkom krjepošću.” Platon je pak smatrao da, svaka čast Zeusovu daru, ali da ljudi nisu “naštancani”, da nisu svi isti, i da je potpuno pogrešno smatrati da svaki čovjek na isti način zna vladati svojim strastima i iracionalnim porivima za moći, za pohlepom, da svi ljudi nemaju potrebne upravljačke kompetencije i krjeposti da bi vladali polisom, gradom, državom. Platon, dakle, ne smatra, kao Protagora, da se svatko može baviti politikom, da Zeus, iako nam je darovao dar demokracije, to ne znači automatski da svaka šuša može biti gradonačelnik, predsjednik, ministar, diplomat…

Gledam lica, životopise…

Ovaj, pojednostavnjeni, antički prijepor o tome “tko se može baviti politikom” došao mi je u pamet kada su krenule kandidature za gradonačelnike, načelnike i župane na predstojećim lokalnim izborima. Gledam lica, životopise, gledam stranačke, nestranačke, “nezavisne kandidate” i liste, gledam svu tu hiperinflaciju ofucanih lica koja su cijeli život u politici i koja se nikada nisu vruća napila hladne vode, koja su se višestruko okoristila, gledam poplavu i novih lica – svaki dan kao gljive poslije kiše od lokalne do državne razine niču novi mesije i stranke – i vidim da je Hrvatska opasno oboljela od “Protagorina sindroma”. Kod nas se politika ne smatra zahtjevnim poslom i pozivom, da se radi o upravljanju (velikim) sustavima i tuđim novcem, sudbinama ljudi, da to zahtijeva ozbiljno znanje, vještine i kompetencije, nego nešto što može raditi svatko. Samo trebaš “nešto” pričati, a love k’o blata bez znoja. Zato smo tu gdje jesmo, zato su slavonski gradovi u stanju kakvom jesu, zato ljudi odavde masovno bježe glavom bez obzira jer se kod nas, od ofucanih do novih lica kojeg je paradigma Pernar, politikom uistinu bavi svatko, nerijetko tko ništa drugo ne zna raditi nego laprdati i spletkariti. Ako jedan ozbiljan znanstvenik, demograf, Šterc, kao i Akrap, upozorava da će Hrvatska za deset godina imati jedva tri milijuna stanovnika, tko je odgovoran za to? Oni koji vladaju, političari, odnosno masa koja je oboljela od “Protagorina sindroma”.

Dakako, ne treba generalizirati, u politici je jako puno kompetentnih i časnih ljudi, i među aktualnim kandidatima, no kako u strankama vlada negativna selekcija, ti ljudi u pravilu ne dobivaju priliku, brzo odustanu, ili s vremenom, rezignirano, uzmu dio kolača i čame kao uhljebi u nekom od gradskih i državnih poduzeća, pretvorivši se u razočarana gunđala svjesni da pored uhodanih shema, bolesnih koalicija, lopovluka, klijentelizma, “javnih nabava” i zapošljavanja preko “natječaja” ne mogu ništa.

A postoji li odgovornost nas koji to promatramo? Budući da sam na strani Platona, a ne Protagore i njegova sindroma, kada mi netko kaže zašto se ne angažiraš i ne ideš nešto mijenjati, moj je odgovor jednostavan: ja nisam za političara, ja znam raditi druge stvari, politika je za mene previše zahtjevno zvanje i zanimanje, “Zeus” me nije obdario “političkom krjepošću”, i nisam toliko narcisoidan i blesav da bih si umislio da bih bio u stanju voditi jedan grad poput Osijeka ili Rijeke, kada nemam ni znanja ni iskustva za tako zahtjevan upravljački posao.

Platon gubi od Protagore

Ako netko drugi misli da može, poštujem, no kod mnogih kandidata malo se i čudim, podsmjehujem, jer vidim da u Hrvatskoj Platon stalno gubi od Protagore. Na lokalne izbore neću izići, ne zbog gorčine ili osjećaja (moralne) superiornosti, već rekoh da ja to ne znam, dakle priznajem da sam lošiji od onih koji samom kandidaturom tvrde da to znaju i mogu, već zbog par razloga.

Plaćam jako puno, kao i mnogi, raznih poreza prireza i doprinosa, no za taj novac država i njene instance zauzvrat nude samo komplikacije, neprobojni birokratski aparat, loše usluge. Dapače, političari su me znali i reketariti mojim novcem zbog mog pisanja. Potom, gledam već desetljećima, još od bivšeg sustava, kako se pojedinci u politici, mediokriteti, naglo bogate spojeni na polusvijet raznih “uglednih poduzetnika”. Zato ne želim više davati legitimitet tom “demokratskom” sustavu nastalom na patologiji “Protagorina sindroma” i poduzetničkog polusvijeta. Dakle, igrajte se vi “demokracije” i “općeg dobra”, ali bez mene. Takvih je, nažalost, ili na sreću, sve više…

dr. sc. Ivica Šola/Glas Slavonije

Odgovori

Skip to content