Biskup Uzinić: Budimo svojim životom znak Isusova uskrsnuća!

Na fotografiji: Zborna crkva sv. Vlaha, Krist Kralj, prema Bertelu Thorvaldsenu, sredina 19. st. Fotograf: Nikša Raguž Lučić

Uskrs, 2017.

Braćo i sestre!

Slavimo Isusovo uskrsnuće. Time očitujemo svoju vjeru da se ono doista dogodilo, da je Isus iz Nazareta doista uskrsnuo iz groba. Upravo je vjera u Kristovo uskrsnuće poticaj našemu kršćanskomu svjedočenju, našemu biti kršćani. Evanđeoska nam izvješća svjedoče da apostolima nisu bile dovoljne samo riječi i svjedočanstva kako bi povjerovali u tu istinu. Bili su im potrebni i znakovi.

Za apostole Petra i Ivana, za pobožne žene – Mariju Magdalenu, Ivanu, Mariju Jakovljevu – koje su u osvit zore prvoga dana u tjednu pošle pogledati grob, znak uskrsnuća bio je prazan grob. Za dvojicu učenika na putu u Emaus znak uskrsnuća bio je susret s uskrsnulim Isusom, kojega su prepoznali u lomljenju kruha. Za apostola Tomu, koji je zbog sumnje dobio nadimak Nevjerni, znak su bili biljezi čavala i probodeni bok.

Za sve one koji su se postupno pridruživali Crkvi koja se rađala znak uskrsnuća bio je život učenika, život prve Crkve čiji članovi »bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (Dj 2, 42). Upravo postojanost u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha ili euharistiji i molitvama može i treba biti znak Kristova uskrsnuća i u ovom našem vremenu. To je naša kršćanska zadaća i poslanje.

Danas se može posjetiti Isusov prazan grob. Nedavno smo na biskupijskom hodočašću u Svetu Zemlju ušli u Isusov grob. Ali stvarnost praznoga groba ne može biti za nas dostatan znak uskrsnuća na isti način kao što je to bio znak za apostole i žene. Možemo ući u dvoranu posljednje večere, ali ne možemo se susresti s uskrsnulim Isusom na način Tome i ostale desetorice i umetnuti svoje prste u mjesto čavala i staviti svoju ruku u njegov probodeni bok.

Možemo, međutim, biti među onim blaženima »koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20, 29). I kao »blaženi koji ne vidješe, a vjeruju« svojim životom možemo postati znak Isusova uskrsnuća drugima. Znak smo Kristova uskrsnuća danas, kao i prva Crkva, ukoliko smo postojani i vjerni apostolskomu nauku, po zajedništvu i ljubavi koju svjedočimo jedni prema drugima i prema svima.

I danas je, i ostaje za sva vremena, znak Uskrsa euharistija koju slavimo i molitva koju postojano upućujemo ne samo za sebe, nego i za druge, za Crkvu, dapače za sav svijet. Da bi naš život, život Crkve ovoga povijesnoga trenutka, postao doista znak Isusova uskrsnuća, potrebno je da svemu tomu dodamo i vlastiti život, odnosno da Isusovo uskrsnuće ne slavimo samo riječima i molitvom, pa, iako su naše riječi i molitve znak uskrsnuća, ni samo liturgijskim slavljima – posebno ne samo ovim prigodnim – nego da ga slavimo životom u svojim obiteljima, župnim zajednicama, susjedstvu, školi, na radnom mjestu, u društvenoj zajednici…

Samo tako možemo i kao pojedinci i kao Crkva postati znak Isusa Krista i njegova uskrsnuća svima s kojima živimo i koje susrećemo, uključujući i one na rubovima koji nas gledaju, koji od nas očekuju da im budemo znak, među kojima u ovoj godini osobitu pozornost svraćamo na one koji trpe zaboravljeni i osamljeni u svojoj bolesti i starosti.

Sa željom da svi mi, svatko od nas na svom mjestu i ulozi u Crkvi i društvu, a po nama i cijela Crkva, počinjući od ove naše mjesne dubrovačke Crkve, budemo postojani u svemu onom što je dobro i po tome postanemo živi znak Isusova uskrsnuća, svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI / MISIJA

Odgovori

Skip to content