TwitterFacebookPinterestGoogle+

ŠUTNJA JE ZLO: Novi primjer ispiranja mozga

Celebrity „kultura“

Postoje dvije stvarnosti: ona koja je medijski sveprisutna i ona koju mediji ne prikazuju. U kulturi eksponiranosti, medijski manipulatori šalju poruku: ako nisi prisutan u medijima – ne postojiš! Reality show-programi arene su moralnih gladijatora. Stanari u “kući” su robovi ili marionete TV produkcije. Medijski manipulatori provode nasilje nad privatnošću te vode prema ponoru psihičke i moralne izopačenosti. Ti su programi žderači ljudskog dostojanstva. Celebrity kultura potiče lakovjerne da o sebi razmišljaju kao o celebrityju, gdje je sve podređeno tome da osoba postane medijski vidljiva. Takvi programi glupost čine neuništivom, poput najnovijeg iz RTL produkcije, showa Život na vagi.

Život na vagi

Ovaj novi reality u Hrvatskoj je preslika američkog live-showa The Biggest Loser. Autori “projekta” tvrde da pretilim “stanarima (u kući nakon višemjesečne izolacije) pomažu smršaviti i emotivno pražnjenje. S kojim posljedicama?

Ovaj show je najpopularniji u SAD-a, ali se emitira i u Australiji, Argentini, Brazilu, Finskoj, Njemačkoj, Mađarskoj… To je novi primjer ispiranja mozga. Dril s mršavljenjem dugotrajan je i naporan (medicinski) proces, a drastično gubljenje kilograma (pred televizijskim kamerama) postaje opasna (psihološka) igra. Emisija je “vaga” života između skidanja kilaže i ispiranja mozga. To je teror nad psihom i tijelom. Show traje tri mjeseca, a stanari su podijeljeni u dva tima. Tim koji ima u jednom tjednu manje izgubljenih kilograma odabire osobu koja napušta natjecanje. U prvom mjerenju težine “Života na vagi” jedna ekipa izgubila je manje kilograma od druge, a prva žrtva ispadanja iz “projekta” bio je 27-godišnji osječanin M. D. Pred ekranima se ispovjedio kako je do 138 kilograma došao igrajući videoigrice (i) do 16 sati na dan. Sa suzama u očima napustio je studio. Jednog dana tome će se radovati. Na službenoj Facebook stranici tog reality showa obrušili su se na sve one koji su pisali da emisija kandidatima (znatno) više odmaže, nego što pomaže.

Te emisije nude fikciju kako izići i anonimnosti na medijsku scenu i tako ostvariti (toliko željeni) bijeg iz svakodnevnice. U njima se ironizira ispovijedanje i promiče striptiz-kultura. Njima se potire dostojanstvo i “siluje privatnost” (Ž. Kustić). Producenti potiču sukobe s porukom “stanarima” i gledateljima: “Što si spremniji na ekshibicionizam, to si više in”.

Psihičke posljedice

U Nizozemskoj je prva emisija Big Brothera prikazana u rujnu 1999., ali je zbog pada gledanosti ukinuta. Nizozemac Bart Spring, pobjednik prve emisije, poslije osam godina kaže da je izgubio privatnost onoga trenutka kada je ušao u tu emisiju, da je poslije emisije “pretrpio pet slomova živaca”. Sudionik realityja Secret Story, francuske inačice Big Bothera, Francois-Xavier Leurdan nije mogao prihvatiti prestanak instant-slave. Poslije dvije godine bacio se pod vozilo. Njegovi prijatelji izjavili su da se neuspješno pokušavao naviknuti na stvarni život. Snimio je jedan singl koji, zapravo, nikoga nije zanimao. Samo na prvi pogled te su emisije zabavnog karaktera, a u naravi su “psihološki kanibalizam”, kako je to upozorio psihijatar Goran Dodig.

U lipnju 2011. sam na jednom internetskom portalu dao objaviti monstruozni ugovor između Big Brothera i njegovih “robova”. U ugovoru između RTL produkcije i “stanara – robova” kuće piše: “Ovime jamčim da ja i članovi moje obitelji nećemo smatrati RTL odgovornim za eventualne psihičke i fizičke smetnje, bol, patnju i sve druge negativne efekte koji bi mogli nastati kao posljedica mojega sudjelovanja u Projektu i popratnih aktivnosti vezanih uz Projekt. U tom smislu izričito jamčim da neću postavljati zahtjeve za naknadu štete, pokretati sudske sporove, istupati u javnosti ili poduzimati bilo kakve radnje koje bi RTL-u mogle uzrokovati štetu, kako materijalnu tako i nematerijalnu…”. Ovo, između ostaloga, stoji u ugovoru koji su morali potpisati svi sudionici emisije Big Brother. Dopustili su producentima da postanu vlasnici njihova života. Obvezali su se da najmanje pet godina poslije završetka emisije (u Nizozemskoj i nekim drugim zemljama taj rok traje čak devet godina), neće nikome pričati o tome što im se sve događalo u “kući”, ni o tome kakve su bile posljedice za njihovo zdravlje nakon toga.

Naravno da se eventualnim zabranjivanjem takvih programa neće dokinuti (druge) medijske slike koje veličaju dokoličarenje, nasilje, vulgarnost, hedonizam, voajerstvo, površnost, banalnost, ili difamiranje protivnika. No, takvoj agresiji možemo se oduprijeti odgojem za kritičko mišljenje, edukativnim emisijama i ponašanjem u stvarnom životu, kojima se odupiremo intelektualnoj lijenosti, a kojima promičemo inovativnost, kreativnost, empatičnost ili solidarnost.

Zaključno

Ako se pomirimo s tvrdnjom da su reality emisije naše “civilizacijsko ogledalo” (Sandi Blaganić), onda pristajemo na intelektualno i moralno koloniziranje ljudi. Ako se tvrdi da nemamo “čemu čuvati privatnost kad ne znamo što bismo s njom” (Blaganić), onda nam nije stalo do vlastitog dostojanstva pa dopuštamo prostituiranje privatnosti. Ako je moderna smrtna kazna biti medijski neopažen(a), bezuvjetni bijeg iz anonimnosti često završava s pogubnim posljedicama.

Ako nam je stalo do mentalne i duhovne higijene, onda opstruirajmo produkcijske kuće koje nude reality show programe. Pitanje je, međutim, jesmo li spremni na takav otpor reality diktatima?

prof. dr. sc. Zlatko Miliša / hkv.hr

1 comment

  1. kristijan Reply

    Religije ne koloniziraju ni duh ni tijelo….?

Komentiraj