TwitterFacebookPinterestGoogle+

Istina o Jasenovcu

Ostat će zakopana, zajedno sa žrtvama. Još dublje nakon jučerašnje komemoracije povodom Proboja, kada su neki idioti zviždali kao da su na nogometnoj utakmici. Jeli Jasenovac bio najveće svjetsko stratište ili običan pržun, kako svjedoče preživjeli logoraši i aktivisti Crvenog križa? Jedna logorašica reče na TV da je dvije noći čula krikove! U čemu je tajna? Pa, nije Jasenovac bio dobro mjesto za život, nego je glede Holokausta kasnio. Fašizam se valjao već dva desetljeća. Mene zapravo smeta ta činjenica, jer potvrđuje da su jame bile i ostale ružna strana Balkana. Na zasjedanju najvišeg nacističkog vrha, donesena je odluka da Jasenovac može biti i radni logor. Kamo sreće da je Jasenovac bio samo radni logor. Proizvodni pogoni poput Kožare osigurali su kvalificiranijim Židovima bolji život u odnosu na robijaše sabirnih logora.

Kompletan I/O Jasenovca kontrolirali su Nijemci, koji su direktno nadzirali željezničku prugu. Iz nekog razloga prešućuje se prisutnost Nijemaca u samom logoru. U Jasenovcu su ostali uglavnom bolesnici i starci – njemačka organizacija TODT izdvajala je zdrave i sposobne za prisilan rad u Njemačkoj. Nacistička je komisija konstatirala u tom logoru između savskih močvara loše higijenske uvjete. Sve do proljeća 1942. logor se bavio kontrolom Save i gradnjom nasipa, u čemu je sudjelovalo i lokalno stanovništvo. Hvala ti Bože, od zaraznih bolesti u Jasenovcu umirali su i čuvari. Znamo da su neki čuvari strijeljani. Od novijih saznanja najviše intrigira učestalo bombardiranje Jasenovca od strane Saveznika tijekom ožujka i travnja 1945. To se pokušava prikriti nekakvim tezama o selektivnim ciljevima, ali preživjeli logoraši tvrde suprotno.

Nažalost, nikoga ne zanima istina o Jasenovcu. Da se tamo dogodio zločin u kontekstu europskog nacizma. Uvijek će živjeti politička laž, koja postavlja političke ciljeve:

(F1) Hrvatski narod je genocidan

(F2) Europa je bila zaluđena Hitlerom, a Hrvati su prirodno genocidni.

(F3) Ustaše su autonomni hrvatski nacisti

(F4) Autonomni velikosrpski nacisti su antifašisti

(F5) Srbi su žrtve istraga i progona

(F6) Židovi su progonjeni samo u Trećem Reichu, odnosno NDH

(F7) Prva Jugoslavija bila je prisiljena na pakt sa fašističkom osovinom

(F8) Holokaust počinje 1941.

(F9) Mnogostruko uveličavanje broja žrtava.

Istina stoji nasuprot svim tim tezama, koje zapravo relativiziraju nacizam i omogućavaju da se ponovi, što neki današnji događaji u svijetu već potvrđuju.

(T1) Hrvatski narod ne djeluje autonomno od kralja Zvonimira.

(T2) Skandinavske zemlje nastavile su politiku rasne čistoće i nakon Drugog svjetskog rata. Sterilizirano je na desetke tisuća žena.

(T3) Ustaški pokret formiran je u Italiji, nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskom parlamentu. Nema tih emigranata koji će ugroziti domovinski režim bez asistiranja neke sile. Lenjin je došao u Rusiju iz Berlina, a Homeini u Iran iz Pariza.

(T4) Srbi su formirali svoju državu krajem 19. stoljeća i ušli u velikosrpsku ekspanziju kroz balkanske ratove i dva svjetska. Imali su plan Srbije na tri mora: Crno, Jadransko, Egejsko. Srbija je preostale Židove dijelom istrijebila, a dijelom poslala u sabirne logore.

(T5) Kada su strateški odnosi nepovoljni, Srbi potiču sukobe i čekaju novu povoljnu priliku. Radije su ušli u rat sa Austrougarskom, nego da Bosnu prepuste Hrvatskoj. Pamtimo povlačenje srpske vojske na Krf, kao i ne tako davni organizirani odlazak Srba iz RH prije Oluje. Kako nazvati stratišta Ovčare i Srebrenice. Koji bi kontekst trebala dobiti Srebrenica, ako ne genocid? Na kraju se Srbi mudro priklone novom pobjedniku i iskamče novi teritorij. Tako su dobili Vojvodinu, pa onda držali Crnu Goru i Makedoniju, a danas imaju Republiku Srpsku u BiH. Vojska RS tretira se u BiH kao braniteljska!

(T6) Židovi su tijekom svoje tragične povijesti doživjeli brojne progone. Staljin je likvidirao “klasne” neprijatelje bez milosti. Austrougarska je donijela više antižidovskih zakona, Beograd također. Pakt Beograda i fašističke osovine bio je prirodno finale antižidovske politike u prvoj Jugoslaviji, koja je donijela segregacijske zakone protiv Židova.

(T7) Beograd je ponudio pakt Hitleru, a ne obrnuto. Ugovorom je dobio Solun! Prevrat od 27.03.1941 nisu organizirali narod i/ili Partija, nego engleska tajna služba preko svoje trgovačke mreže! Vladimir Bakarić je o tome javno progovorio, navodeći suzdržanost Partije/NKVD, koja nije mogla predvidjeti kuda to vodi. Zapravo je puna istina još gora. Hitler je tada surađivao sa Staljinom, pa su komunisti podržali pakt s Hitlerom, kao i agresiju Hitlera na Jugoslaviju, nakon što se pakt nije održao. Reakcija četnika u Hrvatskoj interpretira se kao komunistički ustanak, koji je uslijedio tek nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Tito je usko surađivao s Talijanima, možda u većoj mjeri nego Pavelić.

(T8) Glede nacizma, Jasenovac je “kasnio”. Posljedica je reokupacije Druge zone od strane Italije u ljeto 1941. – “autonomni” Pavelić u punom svjetlu. Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, …) počela je funkcionirati kao radni logor krajem 1941. godine, kada su počeli radovi na nasipu. Sudjelovalo je i lokalno stanovništvo. Većina zatvorenika bili su Hrvati, a u pogonima su radili slobodnjaci iz jasenovačke okolice. U ožujku 1942. iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček. Kao posljednji normalan Hrvat prebačen je u kućni pritvor. Najveća strahota bile su jame: ustaške, četničke i partizanske. Uz sve navedeno, Jasenovac ima za funkciju prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, pa i poslijeratne likvidacije. U Jasenovcu su ukopane mnoge žrtve komunističkog režima. Kako mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Prijepori oko Jasenovca imaju za funkciju produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Hrvati su izloženi najgrubljim napadima kada polemiziraju u svezi Jasenovca. Bruno Krajski (Židov) napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer, onaj koji prlja vlastito gnijezdo. Tko se usudi u Hrvatskoj nešto slično izgovoriti bilo kome? Kako vrijeme odmiče, Hitler i Mussolini su komične lutke, a smrtonosno ozbiljan je samo Ante Pavelić.

(T9) Milko Riffer u svojoj knjizi Grad mrtvih: Jasenovac 1943 u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946 (knjiga je bila zabranjena) naveo je brojku od 2500-3000 zatvorenika u Jasenovcu. Stostruko uveličavanje broja logoraša nije se provodilo samo zbog ratne odštete. Licitiranje s brojem smaknuća u Jasenovcu započeli su Englezi objavljivanjem svoje procjene o dvadeset tisuća žrtava, odnosno zastrašujućih pedesetak smaknuća dnevno za vrijeme aktivnosti sabirnog logora. Što učiniti ako nas čuvari tuže za prekovremene noćne sate? Srbi u pravilu svoje stradale množe s hiljadu, a hrvatski “znanstvenici” udaraju deset posto na četničku brojku. Dok polemiziramo oko broja žrtava, žrtve su u drugom planu, obična statistika, a tako će biti doživljen i ovaj tekst. Netragom su nestali statistički pojmovi stope rasta i biološkog gubitka. Imali smo pokolj kod Bleiburga, masovni egzodus vojvođanskih Nijemaca, iseljavanje Hrvata i Talijana iz Dalmacije, iseljavanje Židova, umiranje zbog starosti, bolesti i gladi. Zbog potreba interpretera Jasenovca, načinjen je žrtvoslovni nered u staroj Poljičkoj Republici. Primjerice, zanimljiva je reakcija Josipa Kljaković Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine: “Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis”. Protestirali su i mještani Siverića zbog stavljanja na popis 42 njihova sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našlo se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, strijeljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na jasenovački popis.

Prisjetimo se i “najgoreg razdoblja Jasenovca”, tog kobnog ljeta 1942. godine, nakon što su ustaška vlast i srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu. To nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su partizani prebačeni sa “talijanskog” zimovanja u zapadnu Bosnu. Počinili su pokolj u Prijedoru i prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je ponavljao već potvrđenu taktiku. Zakuhaj, pa natrag pod talijansko okrilje. Posijao je strah na sve strane, a onda pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije, koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke te djece uputio na rad u Njemačkoj, koji su one mlađe i zdravije preživjele. Nastao je kaos, koji se zlonamjerno pripisuje središnjem logoru u Jasenovcu. Djeca su prošla pakao. Na sramotu Titu i “antifašističkim” bukačima, reagiralo je ustaško Ministarstvo udružbe. Preuzelo je 3067 izgladnjele djece iz ekonomija Jablanca i Mlake, te ih otpremilo u Zagreb i Sisak. U široj akciji ustaškog MU sudjelovali su Hrvatski crveni križ, Odbor narodne pomoći, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, učenice škole za medicinske sestre i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog.* Prema dostupnim saznanjima, spašeno je oko deset tisuća djece. Raspodijeljena su u bolnice i dječje domove, pa i u zagrebačke obitelji, ovisno o njihovom zdravstvenom stanju. Protuhrvatska propaganda tvrdi da su zagrebačke obitelji tražile od djece da prilagode svoj izgovor. Neki se moraju odlučiti što je teza: da djeci nitko nije pomogao ili je njihov bosanski naglasak iritirao zagrebačku gospodu? Masovna smaknuća u Jasenovcu počinjena su tek nakon WW2, u njegovom komunističkom pogonu.

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju, a sve ostalo mora u novu znanstvenu reviziju. Nadnevka 22.04.1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Navodno je od njih 600 proboj preživjelo samo 107, a od 176 zatočenika Kožare spasilo ih se samo 11. Deset dana kasnije u Jasenovac su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade 21. NOB-udarne divizije. Žalosno je koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola. I dalje traje vika protiv revizionizma. Kao, Zapad to vidi kao najveće zlo, pa što tu mi imamo provjeravati. Dnevno dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa, a znanost ulazi u WW2 strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige “Grad mrtvih”, došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376. Takvi podaci izgradit će vjerodostojnu istinu o Jasenovcu, koja se opet ne smije koristiti za marginaliziranje jama. Dakle, ako se znanstvena revizija WW2 izrodi, pa netko osramoti slavni Jasenovac kao običan balkanski kazamat, to ne znači da se Hrvati glede zločina nisu autohtono izrazili, poput svih europskih naroda.

Kronike Jasenovca izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14.06.1944 pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba, a 10.04.1945 na Dan NDH pomilovano ih je 400, dva tjedna prije Proboja! Više stotina logoraša ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku ustaše su 13.11.1942. odveli seljane u Jasenovac. Došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti. Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića. Tada su mnogi logoraši otpušteni kućama, pa i neki komunisti. Isto tako, zašto se Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona. Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Logor je imao orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako. U logor su često dolazile nadzorne komisije, a prva internacionalna bila je u veljači 1942. godine. Snimljen je i film o Jasenovcu, ali nikada nije prikazan jugoslavenskoj javnosti. Zanimljivo, službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa podudaraju se sa intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša.

Krivotvorine su odvele viktimologiju u slijepu ulicu. Beograd glede Jasenovca nastavlja po starome. Polemike u Srbiji svode se na to jeli bilo 1.700.000 ili “samo” 700.000 žrtava. Neki srpski intelektualci brane to nekakvom tradicijom u načinu na koji Srbi doživljavaju Jasenovac. Kao, pustimo to, jer srpski narod živi svoje mitove. Glede onih bih-Hrvata koji žure biti poslušnici Banja Luke, kao što su nekada slušali Zagreb, moraju imati na umu da i Republika Srpska ima svoj komad Jasenovca, svoje brojke, svoje mitove i mitovima referentne ciljeve. Da se nije dozvolilo to masovno falsificiranje podataka, dobrim dijelom za velikosrpske potrebe, danas bismo imali more dokaza da je Jasenovac bio nacističko stratište. Baš ti likovi iz uvijek iskvarene politike, koji su htjeli “dobronamjerno” pojačati zločinački dojam Jasenovca i podvesti ga pod hrvatski autohtoni rasizam, relativizirali su evidentan zločin. Što se tu trebalo naglašavati? Jasenovac je bio sabirni i radni logor u NDH, odnosno Trećem Reichu. Zar sama ta konstatacija nije dovoljna? Što je tu trebalo krivotvoriti?

* Istinska heroina Drugog svjetskog rata, austrijska humanitarka Diana Budisavljević (1891-1978), supruga Julija Budisavljevića, profesora kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, odigrala je najznačajniju ulogu u spašavanju tisuća pravoslavne djece. Izradila je kartoteku za njih 12.000, čime je omogućila da se sačuva njihov rodoslovni identitet i kasniji povratak obiteljima. Njezina akcija bila je usmjerena na pomoć majkama i djeci koji su bili prihvaćeni/smješteni u ekonomijama Jasenovca. U svome dnevniku pohvalila je pomoć Alojza Stepinca. “Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci”, piše 23. siječnja 1943.

Autor: Tvrtko Dolić / dnevno.hr

1 comment

  1. Edie Small Reply

    Ma u redu vec zasto se promidzba “nevinosti” Jasenovca radi samo za domacu potrosnju a nikako za vanjsko trziste, ako se vec moze pisat za domace zasto se ovo ne salje u sve zemlje svita prevodjeno na njihov jezik, bez obzira kakvu diplomatsku vezu Hrvatska ima s tim zemljama. Nas “grih” se naplacuje u inozemmstvu i vec je vrime da to prestane jerbo ako se kapital moze skupi za bilo kakve druge “glupe stvari” onda se moze i za ovo da se nasa “tzv. mrlja u Svitu” opere zavazda, pozdrav topli iz tudjine.

Komentiraj