Prošao je marš lijevih licemjera i pronio opasnu tezu da vjernik ne može biti znanstvenik!

Diljem cijelog svijeta, pa i u većim hrvatskim gradovima, u subotu je održan jedan političko-svjetonazorski prosvjed izrazito lijevo-liberalnog predznaka.

U demokratskom i pluralističkom društvu u tome nema ništa sporno – na kraju krajeva, svatko ima pravo javno izraziti svoje mišljenje, slaganje ili neslaganje s aktualnim politikama. No ono što je ovdje sporno jest da se ovaj prosvjed okitio potpuno neprimjerenim i varljivim imenom “Marš za znanost”, implicirajući time da je političko-svjetonazorska agenda te skupine “znanost”, a da su ideološki protivnici te agende samim time protiv znanosti.

Licemjerje organizatora doseglo je vrhunac u javnim objavama o tome kako je ovaj skup “neideološki”, “ni lijevo ni desno”, iznad svih (dnevno)političkih previranja, itd. Tek letimičan pogled na internet stranicu, priopćenja organizatora i transparente govori nam da je istina upravo suprotna.

Cijeli je niz ideoloških poruka odaslanih sa tzv. “Marša za znanost”. Od ideje otvorenih granica i masovnog prijema imigranata do izbacivanje vjeronauka iz škola, od povećanja javne potrošnje do etatističkog modela obrazovnog sustava, od tzv. “prava na pobačaj” do rodne ideologije i feminizma. Šlag na kraju je dakako proglašavanje teorije o ljudski uzrokovanim klimatskim promjenama nepobitnom znanstvenom činjenicom te poziv na to da se roditeljima oduzme pravo sudjelovanja u odlučivanju vezanom za cijepljenje djece.

Lažna dihotomija između znanosti i vjere

Nevjerojatna je bila upornost marširajućih znanstvenika u nastojanju da konstruiraju i naglase tobožnji rascijep između vjere i znanosti.

“Između škole i vjeronauka nema kemije”, “Znanje, a ne vjerovanje”, “Činjenice, ne klerikalne dogme”, neke su od poruka odaslanih s ovog ideološkog prosvjeda. U njima je sadržana vrlo opasna teza da vjernik ne može biti znanstvenik, odnosno da pravi znanstvenik mora biti ateist ili barem agnostik.

Ali ako je tome tako, kako onda marširajući znantvenici objašnjavaju činjenicu da su svi utemeljitelji suvremenih znanstvenih disciplina, od Galilea i Kopernika do Newtona i Maxwella, od Faradaya i Pascala do Kelvina i Pasteura – bili vjernici kršćani, a neki od njih čak i klerici? Kako objašnjavaju činjenicu da se u periodu od od 1901. do 2000. godine 72.5% dobitnika Nobelove nagrade za kemiju, 65.3% dobitnika za fiziku i 62% dobitnika za medicinu izjasnilo kršćanima? Kako bi današnja znanost izgledala kada bismo izbacili njihov doprinos?

Uostalom, naš najveći znanstvenik, isusovac Josip Ruđer Bošković, čije ima krasi i najveći znasntveni institut u Hrvatskoj bio je katolički klerik. Bismo li se sada trebali i njega sramiti?

“Reproduktivna prava”

Čulo se od marširajućih znanstvenika i to da ženama treba osigurati “reproduktivna prava”. Za one koji ne znaju, ta sintagma se odnosi na pravo žene da prekine život svog nerođenog djeteta “na zahtjev”, odnosno bez ikakvog opravdanog medicinskog razloga.

S druge strane, u gotovo svakoj knjizi iz biologije, medicinskom leksikonu ili udžbeniku iz embriologije stoji kao nepobitna znanstvena činjenica da život počinje začećem. Ovu tvrdnju potvrdila su i sva četiri medicinska fakulteta u Hrvatskoj, kada su na upit Ustavnog suda 2009. godine jednoglasno odgovorili da život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice.

Iz toga vidimo da je marširajućim znanstvenicima stalo do znanstvenih činjenica samo u onoj mjeri u kojoj su one u skladu s njihovim ideološkim premisama. Ako se činjenice ne uklapaju u te premise – pa, tim gore po činjenice.

Klimatske promjene i globalno zatopljenje

Datum održavanja prosvjeda nije nimalo slučajan. 22. travnja, upravo na Dan planete Zemlje – dan u kojeg se civiliziranog čovjeka podsjeća na kolektivni grijeh protiv “Majčice Zemlje”, koju je nepovratno unakazio time što je stvorio tehnološki naprednu civilizaciju.

Marširajućim znanstvenicima očito jako smeta što postoje znanstvenici poput nobelovca Ivara Giaevera koji se ne slažu s teorijom da je ljudski utjecaj ključan faktor u klimatskim promjenama. Smetaju im i oni koji odbacuju implikacije te teorije koje idu u smjeru smanjenja svjetske populacije i odustajanje od tehnološkog i civilizacijskog napretka kao takvog.

Ovo samo po sebi nije ništa neobično – cijela povijest znanosti obilježena je oprečnim mišljenjima i znanstvenicima koji se prepiru oko ispravnosti određenih modela i teorija. Na kraju krajeva, iz tog konflikta se i rađa napredak znanosti. Ono što jest neobično jest da su se marširajući znanstvenici sa svojim neistomišljenicima odlučili obračunati na ulici, putem plitkih transparenata i lijepljenjem ad hominem etiketa, nazivajući svoje neistomišljenike “pseudo-znanstvenicima”.

Ovakav način znanstvenog diskursa ostaje bez presedana: mjesta na kojem se diskreditiraju i kritiziraju znanstvene tvrdnje trebali bi biti znanstveni skupovi, konferencije i časopisi, a ne ulica. Od onih koji se nazivaju znanstvenicima, očekivao bih barem toliko.

Autor: Luka Popov / direktno.hr

Odgovori

Skip to content