TwitterFacebookPinterestGoogle+

Tko je sve uzeo kaparu 2002. prilikom prve privatizacije Ine?

  • Written by:

Uzmu nečiju kaparu, pa ako posao dobije drugi ponuđač/izvođač, polog nestaje sa zajedničkog računa. Problemi nastaju kada su lobisti sigurni u svog kandidata, pa odmah potroše mito. Jednom posredniku zaprijetila je fizička likvidacija – iskupio se oštećenom gazdi uslugama u tranziciji, sve na našu štetu.

 

{jathumbnail off}Jučer u Nu2 kod Aleksandra Stankovića kontroverzni Stipe Mesić sebi je vratolomno skakao u usta. Posve je opovrgao neke svoje tvrdnje iz prethodnog gostovanja. Pred zaprepaštenom nacijom pojavila se deseta verzija jedne iste osobe.

Kako shvatiti njegovu zapanjujuću izjavu da mu je samo jedanput ponuđeno mito. Valjda je tom trenutku mislio na Stipu Mesića općinskog rukovodioca.

Iako je direktno prozvan od strane finskog tužiteljstva za mito od Patrie, za kupnju vojnih oklopnjaka, Stipe Mesić glatko je izjavio kako kao predsjednik RH i maršal HV nije imao nikakvog utjecaja na nabavke MORH-a. Veli da mu smješta obavještajno podzemlje, kojemu eto pripada i tužiteljstvo Finske. Mesić tvrdi da mu je mito ponuđeno samo jedanput, kao predsjedniku općine. Vjerujem da je velika korupcija prisutna i na lokalnom nivou, ali da Mesiću nitko nije ponudio mito kao predsjedniku Predsjedništva SFRJ i kao predsjedniku RH u dva mandata, to su priče za malu djecu od strane nesretnika koji se obrazovao i odgajao na “slobodnom partizanskom teritoriju”.

Što je gore? Korumpirani Ivo Sanader, nelojalna Jadranka Kosor, odsutni Ivica Račan, pametni Ljubo Jurčić, pakosni Slavko Linić, zaguljeni Franjo Tuđman, nikakav Ivo Josipović, kameleonski Stipe Mesić, bahati Zoran Milanović, sebični Ante Đapić ili tuđinska Vesna Pusić. “Nepotkupljivi kameleon Mesić” izgubio je sudski spor protiv Darka Petričića, koji ga je tovario za teški kriminal. Tipski likovi iz Pandorine kutije dolaze nam sa svojim ljudskim manama, pa što ne pokvari jedan, upropaštava slijedeći. Ako je netko od njih zaista pametan, budite sigurni da svoju pamet nije stavio u službu sirotinje. Jesu li nabrojani likovi zanemarivo hendikepirane osobe, ili su istovremeno oni prvi protagonisti kriminala u RH? Korupcija zna biti poticajna, u smislu nametanja nekog projekta, ali vučja glad domaćih predatora postaje nepodnošljiva. RH plaća promašaje, vlastiti pad. Ovdje se pitamo košta li nas svaki hrvatski dužnosnik samo sa nekom svojom određenom manom, ili se radi o opakim koktelima? Štetu nekog dužnosnika možemo podijeliti na onu koja dolazi od njegove i sistemske korupcije i onu koja dolazi od ostalih njegovih mana.

Tko je pošten, neka prvi vrati proviziju

Ina* je još za Jugoslavije postala respektabilno podzemlje. Opake i opasne muljaže oca i sina Špiljak, vjerojatno i ostatka komunističke oligarhije, kao i partijsko-mafijaška ubojstva, dokazuju da je Ina* prožeta partijskom kriminalom SRH/RH i cijele Jugoslavije/Regije. Takva korumpirana Ina osjetila se doma u kriminalu 90-tih, da bi se 2000-2003. dogodila prva privatizacija Ine, tijekom mandata Ivice Račana, u mračnom tranzicijskom podzemlju. Odlučivali su Ivica Račan, Slavko Linić, Ljubo Jurčić, Stipe Mesić, i brojni drugi dužnosnici, “neovisni stručnjaci” i rukovodioci Ine. Zastara u Lex Perković glede EUN-a postavljena je na 7. kolovoza 2002. jer je prije tog datuma uzeta kapara/mito za prodaju 25 posto dionica Ine plus jedna.

Želim naglasiti da je teško razumjeti neku obmanu, ako se posve pogrešno interpretiraju referentne činjenice. Nuklearku u Krškom nametnuo je jugoslavenski nuklearni lobi, a presudila je visoka kapara stranih ponuđača/izvođača. Mito se dijelilo godinama, pa su na kraju neki domaći grabežljivci morali vratiti kaparu firmama koje nisu prošle. Ako ste za Juge podmitili Slovence, mogli su vas izigrati Hrvati. Ako ste podmitili samo Hrvate, Slovenci su vas blokirali. U slučaju prodaje Ine, domaća gamad nije imala konkurenciju. Kapare za Inu padale su tijekom cijelog mandata Ivice Račana, a tko je sve poimenično “darivan”, to možemo samo nagađati.

Igre oko izdvajanja plinskog biznisa iz Ine imaju za cilj da MOL dobije Inu besplatno, a da plinski biznis Ine ipak ostane pod kontrolom MOL-a. Tako je Ina praktično došla pod upravu Mađara na ime pozajmice. MOL je ipak platio Inu, ali na crno, kupujući sve značajnije pozicije u RH, uključujući i “neovisne stručnjake”. Cijela operacija toliko je perfidna, da je teško pojmiti pokvarenost aktera na obje strane.

Pogrešni aksiomi Bajićeva nauka

Zapravo je to više vjeronauk, nego znanost, kriminalistika i pravo. Jer, tijekom dva mandata Ive Sanadera sjedale su nove kapare za nove mućke oko Ine. Ivo Sanader dugo je u istražnom zatvoru, a kapare i dalje sjedaju. Kome? Ovakvo suđenje Ivi Sanaderu za Inu je besmisleno, vjerojatno namjerno oslonjeno na krivu interpretaciju događaja. Kao što to primjećuje Ivanka Toma u Večernjaku od 5. listopada Sanader je 1. srpnja 2009. podnio ostavku i tog je dana istekao rok za izdvajanje plinskog biznisa iz Ine. Ivanka Toma uočava nezgodnu koincidenciju, ali izvlači krivi zaključak, uglavnom zato što su svima nama nametnute krive pretpostavke. Nije Ivo Sanader dobio mito od MOL-a da izdvoji plinski biznis iz Ine, nego da to ne učini. Koja bi se naftna kompanija htjela odreći bilo kakvog plinskog biznisa?

Ako je plinski biznis zaista bio teret, zašto nije prepušten OMV-u, Ivanu Čermaku ili Ivanki Tomi? MOL čak priznaje da je zaradio na plinskom biznisu Ine, ali se onda povlače projekcije s naslova cijene ruskog plina na ulazu u RH, a posve ignorira činjenica da su MOL i Ina iskoristili ogromne količine domaćeg jeftinog plina iz amortiziranih nalazišta, koji je pomogao i oporavak mađarskog gospodarstva. Hrvatska je dužnički potonula, a Viktor Orban je glatko isplatio MMF. Kako? Jeli to u nekakvoj svezi sa Inom? Jesmo li srljali protiv Bashar Al-Assada, ili je takvo “srljanje” pokriće za prodaju Ininih koncesija u Siriji ispod stola? Najkvalitetnija supstanca je isisana, pa evo Hrvati, kupite ovo što je ostalo od Ine natrag, za trostruku cijenu.

MOL-u je omogućeno da zadrži plinski biznis i da s tog naslova potražuje milijarde! To ne može biti slučajno. Sve je pažljivo pripremljeno u veleizdaji zvanoj RH. Današnjoj Vladi je dozvoljeno da tumači taj sukob činjenica i pravnih floskula onako kako paše MOL-u. Dakle, kapare i dalje sjedaju! Sve se vrti na jeftinoj obmani – koliko bi MOL zaradio da je naš jeftini domaći plin ukalkulirao po višim cijenama. Naravno da je to besmisleno i da se to ne može braniti pravnom regulativom, jer sve pada na elementarnoj logici. DORH bi zbog takvih obmana morao procesuirati više osoba u Ini, u MOL-u i u Vladi RH. Ako je ova Vlada čista glede Ine (a ne može biti, jer je i u onoj Račanovoj dominirao Slavko Linić) neka jednostavno poništi privatizaciju Ine, ili provede nacionalizaciju, kako to predlaže Dragutin Lesar.

Nevjerojatni gubici Ine u Sanaderovom mandatu

Kako je do njih došlo, baš u vrijeme kada je u svijetu naftna industrija ubirala rekordne profite? To se provelo jako jednostavno – ideolog Račan, knjigovođa Linić i financijaš Jurčić prepustili su MOL-u promociju, bilancu i financije. Da to izravnije naglasim, oni koji su uzeli kaparu za Inu, potrudili su se da novi gazda bude zadovoljan sa ugovorom, pa se u ugovoru pojavilo i ono što ne možemo pronaći nigdje drugo – MOL je kupio samo četvrtinu Ine i kasirao financije, koje postavljaju okvire za upravljanje Inom i podjelu dobiti!

Iznos kapare za takva prava pri preuzimanju četvrtine Ine morao je biti visok, dovoljan da SDP osvoji još jedan mandat, ali je ideolog Račan previdio važnost sustava oglašavanja. MOL je usisao Inu i njeno tržište, zanemarujući rafinerije u RH, gušeći svu Ininu proizvodnju. A po ugovoru je bio dužan modernizirati Inine rafinerije. Činjenica je da MOL nije izvršio potpisane obveze i sam taj feler dovoljan je razlog za poništavanje privatizacije Ine. Prisjetimo se pokušaja iz 2010. da država sudjeluje u financiranju obnavljanja rafinerija, a obnova rafinerija nije provedena. Planirano je da se državi i MOL-u plasiraju obveznice Ine zamjenjive za dionice, u visini 1,5 milijardi kuna. Tadašnji izvršni direktor Ine za financije Mađar Andras Huszar kazao je da je ovaj tip zamjenjivih obveznica “već spomenut u sporazumu s Vladom vezanom za plinsko poslovanje(!)”, te naglasio da bi uključivanje velikog broja dioničara povećalo troškove. Huszar je izjavio da bi tada Ina morala ići u javnu ponudu koja je skuplja i dulje traje, te da je to jedini razlog zašto su mali dioničari isključeni iz prava upisa obveznica. O relativnom smanjenju udjela malih dioničara ni slova. Sav taj cirkus bio je nepotreban i imao je samo jedan cilj – skrivanje duboke muljaže i nove kapare/provizije/mita.

Sisak je nekada branio i Hrvatsku i Mađarsku, a danas radništvo Siska i cijele Hrvatske bespomoćno promatra kako sisačka rafinerija propada, kao i sva ostala industrijska proizvodnja u Sisku, a nedaleko Siska “otomanska” rafinerija u Bosanskom Bodu nezadrživo suklja regionalno zagađenje iz ruske nafte. Mađarska želi razvijati samo Inine pumpe, one koje može posluživati iz Mađarske. Gazprom je korektniji prema saveznicama Rusije – Gazprom i druge ruske tvrtke žele Inine pumpe i tržište koje mogu pokriti s rafinerijama u Pančevu i u Bosanskom Brodu.

Situacija oko Ine namjerno se zapetljava

U filmu Dirthy Oil dokumentaristice Leslie Iwerks (narator je Neve Campbell) uljni škriljevci kanadske Alberte izazvali su novu crnu zlatnu groznicu. Pokrenut je najveći industrijski projekt ovog vremena. Škriljavci Alberte postali su glavni izvor nafte za SAD. Veliki naftni meštri, političari, doktori svih struka, okolišarci i kanadski aboriđini čine jednu konfliktnu civilizaciju, koju može poravnati samo korupcija. Šteta je da Kanada nema više useljenika iz današnje RH, koji bi brzo učinili da te silne rezerve jednostavno nestanu.

Sudbina Ine postala je neizvjesna, pa se vrhuška vratila privatizaciji CO i HPB, kao i ustupanju koncesije za autoceste. Namnožilo se nametnika – tko će svu tu gamad namiriti. Kapara za CO i HPB vjerojatno je već kasirana, pa dužnosnici imaju samo jednu brigu. Kako zadovoljiti kupce? Ne može tu nekakvo Generali osiguranje nuditi 23 posto jeftinije police! Kapara je pala i na ime obećanja da će cijene polica rasti!

Zašto se Mađarska i MOL ponašaju tako neprijateljski. Možda nisu ispod stola prodali Inine koncesije u Siriji? Fućkaš gotovo ulje, budućnost su uljni škriljavci. Koji je ono domaći vjetrokaz bliski prijatelj Bashar Al-Assada? Očigledno smo gadno razočarali Viktora Orbana. Slučajna osveta slučajne hrvatske države prema MOL-u kroz podršku pobunjenicima u Siriji zapravo je kažnjavanje i Mađarske i svih nas. Ponijeli smo se poput Stipe Mesića, koji u Nu2 traži od zlatne ribice da mu izvadi jedno oko, jer će onda nas ostale posve oslijepiti.

 

* Da se podsjetimo komunističke Ine, odnosno činjenice da smo prodali svojih mukotrpnih pedeset godina. Prema ina.hr, Ina je osnovana 1. siječnja 1964. spajanjem Naftaplina Zagreb, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak. Potkraj 1964. dijelom Ine postaje Trgovina, a 1966. godine i Rafinerija Lendava. Proces je nastavljen, pa Ina s vremenom izrasta u tvrtku koja uključuje Rafineriju nafte Zagreb, Tvornicu mineralnih gnojiva u Kutini, Petronaftu Solin, Naftovod Opatovac – Bosanski Brod, Inženjering Zagreb, petrokemijske tvornice OKI Zagreb i DINA Omišalj. Od početna 2,2 milijuna tona godišnjega preradbenog kapaciteta, Inine su rafinerije 1979. došle do kapaciteta od 15 milijuna tona. Dogodilo se to zahvaljujući puštanju u rad pogona Rafinerije nafte Rijeka na Urinju 1965, povećanju kapaciteta Rafinerije Sisak, te izgradnji pogona Rafinerije Zagreb na Žitnjaku 1971. Naftaplin je 1980. godine izvukao iz bušotina tri milijuna tona crnog zlata. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966, Ina desetak godina potom posjeduje više od 500 postaja. Godine 1979. pušten je u rad naftovod od Omišlja prema Sisku i ostalim potrošačima u kontinentalnoj unutrašnjosti (Bosanski Brod, Pančevo, Novi Sad). Ina je jedan od glavnih financijera njegove izgradnje.

 

Tvrtko Dolić/croative.net

Komentari