TwitterFacebookPinterestGoogle+

Josip Jović: Mala zemlja za veliki lopovluk

  • Written by:

U ovoj zemlji luđaka, kako je izvolio kazati Slavko Linić, ili puno točnije, u ovoj zemlji lopova kao da nema nikoga tko je bio na nekom položaju, a da nije omastio brke i to bez mjere i ukusa

 

{jathumbnail off}I koliko god Državno odvjetništvo imalo dobre namjere, koliko god bilo brojno i organizirano, teško će izići na kraj s tom pravom epidemijom lopovluka. Traje to od ranih devedesetih, buja do neslućenih razmjera i nema indicija da bi ova vrsta epidemije ikada, a pogotovo ne u dogledno vrijeme, mogla prestati.

Zaražene nalazimo u ambulantama, za sveučilišnim katedrama, povjerenstvima za ovo i ono, komorama, na direktorskim mjestima javnih poduzeća, u nogometnim klubovima, na gradonačelničkim mjestima, u ambasadama i u ministarstvima, u narodnoj i drugim bankama, a evo prema najnovijim informacijama, ako je suditi prema optužnici protiv bivšega ravnatelja VSOA (Vojno obavještajne sigurnosne agencije), neke vrste naše CIA-e, Darka Grdića i njegova također bivšeg zamjenika Ognjena Preosta i u službama koje imaju specijalnu namjenu otkrivanja raznih oblika kriminala i ugrožavanja državne sigurnosti.

Kakav gazda takvo stado

Dvojac spomenutih i još cijela momčad nižerangiranih izabrani su milošću i naklonošću bivšega predsjednika Stjepana Mesića (a i sadašnji je neko vrijeme koristio njihove usluge) oko kojega se sve ozbiljnije plete klupko sumnji, a najaktualnija i jedna od njih, svakako ne jedina, vezana je za kupnju teškog naoružanja od finske “Patrije“. Nijemci bi rekli: Wie Herr so Herde.

To pravilo (kakav gospodar takvo i stado) inače vrijedi. Naprosto i taj razmah korupcije, koja je dosegnula takve razmjere da se počela uzimati i prihvaćati kao neka najnormalnija pojava u različitim poslovnim aranžmanima, do kojih često i ne bi dolazilo da nisu posredovani tzv. provizijama, ne bi bio moguć, a da nije iniciran i induciran sa samog vrha, da ga vodeći ljudi države nisu svojim primjerima legalizirali.

I dok se bivšemu predsjedniku vjerojatno sprema optužni prijedlog, bivšemu moćnom premijeru Ivi Sanaderu se već mjesecima sudi, a dijelom je već i osuđen. Sjedeći na optuženičkoj klupi on kao da presjeda sjednicom HDZ- a ili Vlade, samouvjereno dijeleći lekcije sudskom vijeću, te zamjerajući mu što nije sve optužnice objedinio.

Možda mu je toj želji zaista i trebalo udovoljiti. Tada bi se još bolje vidjeli razmjeri njegove pohlepe. Razgovarajući sam sa sobom, sa svojim možda probuđenim drugim ja, on se pita: pa da sam to sve radio bio bi to suicid, ispada da sam najveći kriminalac u povijesti Hrvatske.

No, u tom bezmjernom i bezobzirnom uzimanju, u krajnjoj liniji bezvrijednih i nepotrebnih stvari i novca, zaista ima elemenata suicidalnosti, a to koje mu mjesto pripada na listi najvećih kriminalaca nije moguće ovako na prečac ustanoviti. Sanader s puno gorčine govori o svojim nekad najbližim suradnicima, o Ivanu Jarnjaku, kojega je, veli, spasio od Haaga i o Jadranki Kosor, koja je sve to što mu se stavlja na teret i pokrenula. Prvo je nejasno, drugo netočno, a ni jedno ni drugo neće mu pomoći.

Mesića i Sanadera povezuje i jedan klasičan način obrane, puno puta viđen i primijenjen. To je obrana teorijama urote, tobožnjim zaslugama i prebacivanjem igre na politički teren, što međutim, na njihovu žalost, rijetko može zavesti i impresionirati djelitelje pravde, koje zanimaju pravne činjenice, što dodatno produbljuje sumnje i što samo kompromitira politiku u ime koje nastupaju. No, ako taktika neće upaliti kod tužitelja i sudaca hoće, računaju oni, kod onih koji im još uvijek vjeruju i koji su im se nekoć divili.

Podzemlje i revizija povijesti

Desetogodišnji je predsjednik, koji i dalje sjedi u svom raskošnom uredu, uživajući kao bivši i nekorisni predsjednik o trošku države s bogatom poputbinom, nemile i neugodne vijesti u početku, vidno uzneviren, odbijao komentirati, onda je procijedio kako o cijelom poslu nabave vojne opreme pojma nema, osim što je siguran kako je sve bilo čisto i transparentno.

A onda je u svom stilu ispalio kako iza svega stoji Ninoslav Pavić, suvlasnik EPH čiji je tjednik obnovio već poznate informacije, koji mu se na ovaj način osvećuje jer misli kako ga je on, Mesić prije desetak godina poslao u zatvor. Tu svoje prste ima, kaže osumnjičenik, obavještajno podzemlje, samo nije precizirao koje provenijencije i koji su ljudi u pitanju.

S velikom sigurnošću možemo očekivati kako će sada uprijeti prstom u neumrle fašističke, ustašoidne sile kojima smeta njegov antifašizam. Nevolja je, međutim, u tome što su vijesti potekle od Juke Rappea, finskog državnog odvjetnika koji, koliko je poznato, nema ništa ni s Pavićem ni s obavještajnim podzemljem u Hrvatskoj, a ni s ustašama.

Ivo Sanader je još uvjereniji kako je proces protiv njega politički motiviran. Sude njemu koji je časno služio svom narodu, koji je krvario za obranu, obnovu i međunarodni položaj zemlje, njemu koji je najuspješniji hrvatski premijer svih vremena.

Sve je to, veli on uvrijeđeno, pokušaj revizije povijesti! Ni manje ni više. Revizije čega? Obrane, obnove, međunarodnog položaja, premijerskih zasluga, njegove časti i uloge? Premijer je ovdje ostao nedorečen, a možda će ipak sve kazati u svojim memoarima koje navodno sprema i u kojima će možda na koncu objasniti zbog čega je podnio ostavku. S njim se eventualno možemo složiti u jednom: da ne bi ostavke, ne bi bilo ni suđenja.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Komentari