TwitterFacebookPinterestGoogle+

Lord Jonathan Sacks: Jedino vjera može poraziti nove barbare

Sviđa mi se opaska što ju je jedan oksfordski profesor iznio o svom kolegi. Izrekao je: „Na površini je dubok, ali je zato duboko u sebi površan.” Ta mi je rečenica u više navrata došla u misli kad sam počeo razmišljati o problemu novih ateista.

 

{jathumbnail off}Sigurno će se i budući umni povjesničari u čuđenju osvrtati na neobičan ateistički fenomen. Takvi, naizgled inteligentni svjetovnjaci dvadeset i prvog stoljeće su uvjereni – uspiju li dokazati da prva poglavlja Knjige Postanka nisu doslovce istinita, da je svemir stariji od šest tisuća godina i da mogu postojati i druga objašnjenja za dugû osim znaka Božjega saveza nakon potopa – da će se vjerska uvjerenja čitavoga čovječanstva srušiti poput kule od karata, dok će iza njih ostati miran svijet racionalnih nevjernika koji se međusobno savršeno slažu.

Pitam se: što se dogodilo s intelektualnom dubinom ozbiljnih ateista? Gdje je silovitost jednog Hobbesa, žar Spinoze, oštri sarkazmom jednoga Voltairea, zastrašujuće dubine jednoga Nietzschea? Nemam ni najmanji osjećaj da se novi asteisti bave istinskim stvarima. Naprotiv, bave se temama koje nemaju baš ništa sa znanošću i pravim značenjem Svetoga Pisma. Gdje je nestala iskrena borba sa smislom ili naprotiv besmislom ljudskoga života, postojanjem ili nepostojanjem objektivna moralna poretka, istinitošću ili lažnošću zamisli ljudske slobode, kao i sposobnosti, ili pak nesposobnosti društva za preživljavanjem bez obreda, pripovijesti i zajedničkih običaja, koji stvaraju i održavaju društvenu povezanost?

Znakovito područje intelektualna diskursa — ljudske prilike sub specia aeternitatis — svedene su na razinu dopunske školske aktivnosti vježbanja u vođenju rasprava. Je li to važno? Ne bismo li jednostavno trebali prihvatiti da – baš kao što postoje ljudi koji su potpuno gluhi, kao i oni koji nemaju baš niti najmanje smisla za humor, postoje i oni koji jednostavno ne razumiju što se događa u Knjizi Psalama – kojima nedostaje osjećaj za onostrano, ili pak za čudo postojanja, koji ne shvaćaju što znači biti sposoban promatrati ljudski život kao dramu ljubavi i praštanja ili pak biti potaknuti na molitvu u znak pokore ili možda zahvale? Neki su ljudi religiozni – drugi nisu. Zašto se jednostavno ne zadovoljiti s time?

U redu, mogli bismo reći. Ipak, odgovorno tvrdim, religija ima društvene, kulturne i političke posljedice i ne možete očekivati da će se temelji Zapadnjačke civilizacije srušiti, dok će sama zgrada i dalje ostati stajati. Upravo je to najveći od svih ateista, Nietzsche, shvatio s upravo zastrašujućom jasnoćom, dok njegovi kasniji nasljedovatelji to uopće ne shvaćaju. U svojim nam kasnijim spisima opetovano govori kako će gubitak kršćanske vjere značiti ujedno i napuštanje kršćanskoga morala. Neće više vrijediti: „Ljubi bližnjega kao samoga sebe“, jer to će zamijeniti težnja za moći. Neće se više slušati Božje zapovijedi, već će, umjesto toga, ljudi živjeti po zakonu prirode, u kojemu jaki dominiraju nad slabima ili ih eliminiraju. „Čin povrede, nasilja, iskorištavanja ili uništenja, ne može po sebi biti ‘nepravedan’, jer se život u načelu odvija na način koji je, nasilan, izrabljivački i razoran te povrjeđuje.“ Nietzsche nije bio antisemit, ali u njegovim spisima ima dijelova koji se približavaju opravdavanju Holokausta. Riječ je jednostavno o tome što je povjesničar Will Durant izrazio riječima: „U dosadašnjoj povijesti jednostavno nema znakovita primjera društva koji bi uspješno održavalo ćudoredni život bez pomoći religije.“

To nije imalo nikakve veze s njime osobno, ali je imalo puno veze s logikom Europe koja gubi svoju kršćansku etiku.

Još 1843., godinu dana prije Nietzscheova rođenja, Heinrich Heine je napisao: „U Njemačkoj će se odigrati drama u usporedbi s kojom će se francuska revolucija činiti poput bezazlene idile. Kršćanstvo je neko vrijeme obuzdavalo ratničku nastrojenost Nijemaca, ali je nije dokraja uništilo; jednom kada obuzdavajući talisman bude poljuljan, divljaštvo će se ponovno pojaviti… sumanuti bijes pomahnitalih, o kojemu nordijski pjesnici pjevaju i govore.“ Nietzsche i Heine zapravo su htjeli reći isto. Izgubi li se judeo-kršćanska svetost života, neće ostati ništa što bi zle ljude zaustavilo kada im se pruži prilika ili ih nešto isprovocira.

Richard Dawkins, kojega inače poštujem, to djelomice razumije. On često znade reći kako je darvinizam znanost, a ne etika. Pretvorite li prirodni odabir u kodeks ponašanja, dobit ćete katastrofu. Međutim, upitate li ih odakle nam dolazi moral, ako ne iz znanosti ili religije, novi ateisti počinju mucati. Skloni su reći kako se etika sama po sebi podrazumijeva, što nije točno, ili je pak prirodna, što jednako tako ne stoji (barem ne izravno) te naposljetku nejasno daju do znanja kako to zapravo i nije njihov problem. Neka se o tome brine netko drugi.

Povijest Europe od 18. stoljeća naovamo priča je o susljednim pokušajima pronalaženja alternativa Bogu kao predmetu čašćenja, među koje se ubrajaju nacionalna država, rasa i komunistički Manifest. Nakon što je to čovječanstvo stajalo dva svjetska rata, jedan hladni rat, i na stotine milijuna života, okrenuli smo se ponešto miroljubivijim oblicima idolopoklonstva, među koje ubrajamo tržište, liberalnu demokratsku državu i potrošačko društvo, pri čemu su svi redom načini na koje se želi reći kako ne postoji moral onkraj osobna izbora, sve dok ne pakostite drugima.

Unatoč tome, negativne se posljedice gomilaju. Razina povjerenja osjetno se smanjila diljem Zapada nakon što su skupinu za skupinom – bankare, predsjednike tvrtki, medijski eksponirane osobe, sabornike, novinare – pogodili skandali. Brak kao ustanova gotovo je srušen, budući da se 40% djece rađa izvan njega, dok 50% brakova završava razvodom. Stupanj bolesti povezanih uz depresiju, kao i sindromâ izazvanih stresom, dosegao je enormnu razinu, osobito među mladima. Nedavna je anketa pokazala kako prosječna osoba u starosti između 18 i 35 godina ima 237 prijatelja na Facebook-u. Na upit na koliko njih bi se mogli osloniti u trenutku nevolje, prosječan je odgovor glasio dvoje. Jedna je četvrtina odgovorila: na jednoga, a jedna osmina – ni na jednoga.

Ništa nas od toga ne bi trebalo čuditi. Tako izgleda društvo izgrađeno na materijalizmu, individualizmu i moralnu relativizmu. Ono dovodi osobnu slobodu do maksimuma, ali to ima svoju cijenu. Ovako veli Michael Walzer: „…ta sloboda, koliko god bila uzbudljiva i poletna, ujedno je i duboko razorna, radi čega pojedinci vrlo teško pronalaze bilo kakvu stabilnu zajedničku podršku, te skoro svakoj zajednici postaje iznimno teško računati na odgovorno sudjelovanje njenih pojedinačnih članova. Ona usamljene muškarce i žene izlaže utjecaju najnižeg zajedničkog nazivnika, komercijalne kulture.”

U vrijeme dok sam bio glavni rabin, uočio sam dva nadasve znakovita trenda. Prije svega, roditelji su više no ikada skloni svoju djecu slati u vjerske škole. Žele da im djeca budu izložena snažnoj i znakovitoj etici odgovornosti i ograničenja. Potom, religiozni ljudi, osobito Židovi, strepe od budućnosti više nego prije. Naša je nova polarizirana kultura daleko manje tolerantna od stare, blage, kršćanske kulture.

U jednom su smislu novi ateisti u pravu. Prijetnja slobodi Zapada u dvadeset i prvom stoljeću ne dolazi od fašizma, niti od komunizma, već od vjerskog fundamentalizma, koji u sebi povezuje mržnju prema drugome, težnju za moći te preziranje ljudskih prava. No, pomisao kako je to moguće poraziti individualizmom i relativizmom, upravo je nevjerojatno naivna. Čovječanstvo je tu već bilo. Predšasnici današnjih znanstvenih ateista bili su Epikur u trećemu stoljeću prije Krista u Grčkoj i Lukrecije u Rimu prvoga stoljeća. To su bile dvije velike uljudbe na rubu propasti. Izgubivši vjeru, nisu se više mogle nositi s onime što Bertrand Russell naziva: „nacijama manje uljuđenima od njih, ali kojima toliko ne manjka društvene kohezije.“ Barbari pobjeđuju. Uvijek je tako.
Novi su barbari fundamentalisti koji pluralnome svijetu žele nametnuti jednu jedinstvenu istinu. Također, mnogi se među njima izdaju za religiozne, ali zapravo su poklonici želje za moći. Da bi ih se porazilo, bit će potrebna najsnažnija moguća obrana slobode, jer su snažna društva redovito i moralna društva. To ne znači da ujedno moraju biti i religiozna, već samo da – riječima povjesničara Willa Duranta: „U dosadašnjoj povijesti jednostavno nema znakovita primjera društva koji bi uspješno održavalo ćudoredni život bez pomoći religije.“

Nije mi želja obraćati druge na moja vlastita vjerska uvjerenja. Židovi se time ne bave. Jednako tako ne smatram da nužno morate biti religiozni, da biste bili moralni. No, Durantova tvrdnja predstavlja izazov našemu vremenu. Dosad još nisam pronašao svjetovnjačku etiku koja bi bila sposobna dugoročno podržavati društvo snažnih zajednica i obiteljî s jedna strane, a altruizam, krjepost, samo-nadzor, čast, obvezu i pouzdanje na drugom. Stoljeće nakon što neka uljudba izgubi dušu, gubi također i slobodu. To bi nam svima trebalo biti važno, bili vjernici ili nevjernici.

(www.catholiceducation.org)

Autor: Lord Jonathan Sacks/HKZ-MI

Komentiraj