IVAN MIKLENIĆ: Kontrolu vlasti u Hrvatskoj preuzeli su skriveni centri moći, a političari su tek izvršitelji tajnih naloga

Vlast u Hrvatskoj

U petak 9. lipnja Hrvatska je dobila rekonstruiranu vladu koju je u Hrvatskom saboru poduprlo 78 ruku zastupnika te je tako, čini se, zaključena kriza vlade koja je počela otkazivanjem trojici ministara iz političke stranke Most nezavisnih lista. Rekonstruirana vlada zapravo je vlada oformljena na novom koalicijskom sporazumu između HDZ-a, deklariranoga kao »demokršćanska i narodnjačka« stranka, i HNS-a, deklariranoga kao »lijeva liberalna narodnjačka« stranka koja je u javnosti najčešće tretirana kao »klijentistička«, što je izazvalo vrlo burne i oštre, čak uvrjedljive verbalne reakcije na političkoj sceni. Takav rasplet krize vlade doveo je i do napuštanja HDZ-a zastupnika koje se u medijima etiketira kao ekstremno desne, što znači da je vodstvo HDZ-a ideološko-politički stranku pozicioniralo kao »stranku političkoga mainstreama ili matice«, odnosno pozicioniralo ju je više lijevo.

Nova koalicija, koju naivni etiketiraju »konkubinatom«, nije baš dobro primljena među biračima, što je potvrdilo i istraživanje na uzorku od 500 osoba agencije »Ipsos« za Novu TV koje je pokazalo da je ne podržava čak 56 posto pitanih hrvatskih građana. Sva ta više ili manje iznenađujuća politička previranja otvaraju promišljanje o vlasti kao takvoj u Hrvatskoj, o funkcioniranju te vlasti i njezinim mogućnostima da bude u službi općega dobra hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva, a što je i etičko a ne tek političko pitanje.

Skupo plaćena cijena samostalnosti

Hrvatski narod od gubitka samostalne države, dakle od hrvatsko-ugarske personalne unije iz 1102. godine, žudio je i krvario za svoju samostalnu državu te ju je konačno, vrlo, vrlo skupo plativši životima i patnjama veoma brojnih, i stekao u obrambenom ratu od velikosrpske agresije, a da pritom nikada nije mogao ni sumnjati da bi u samostalnoj hrvatskoj državi mogla biti najproblematičnija upravo vlast koju preuzmu Hrvati. Prvi hrvatski predsjednik preuzeo je vlast i mogao je stvoriti samostalnu Hrvatsku jer je na svoju stranu pridobio većinu kolokvijalno zvanih »udbaša« i bio je prvi i za sada posljednji hrvatski političar koji je, kao što je to u normalnim stabilnim demokratskim državama, upravljao i tajnim službama, bivšima i novostvorenima. Za trajanja obrambenoga rata prvi predsjednik nije uspio ovladati, tj. stvarno preuzeti vlast nad cijelom hrvatskom državom, a kasnije koliko je god to htio više nije mogao i to je jedan od važnijih razloga zašto su bivši komunistički direktori i partijski sekretari i njihovi najbliži doslovno poharali hrvatsko gospodarstvo u pretvorbi i privatizaciji i tako vrlo skupo »naplatili« što su paktirali u HDZ-u s prvim hrvatskim predsjednikom i hrvatskim patriotima.

Poznatim pokušajem puča g. 1994. u Hrvatskom saboru ta je predsjednikova kontrola bivših tajnih služba uvelike umanjena, a njegovom smrću i dolaskom na vlast lijeve koalicije predvođene SDP-om započelo je vrijeme kad vlast otimaju skriveni centri moći, a političari uvelike postaju puke marionete.

Vlast preuzeli skriveni centri moći

U Hrvatskoj se dogodila paradoksalna situacija: kontrolu vlasti preuzeli su skriveni centri moći, koji se brinu isključivo za svoje interese, a političke stranke i političari tek su postali izvršitelji tajnih naloga, drugim riječima umjesto da država drži poluge vlasti, sama je postala tek instrument, poluga tih skrivenih centara moći. To je glavni razlog zašto Hrvatska ima postojeći izborni sustav, koji ne samo da ne dopušta, nego upravo onemogućuje da se u državi izabere kvalitetno vodstvo. Postojeći izborni sustav uporno se ne želi mijenjati jer tim centrima moći ne bi odgovaralo da upravljanje preuzmu slobodni i sposobni ljudi, a odgovara im da se za formalnu vlast bore osobe s otuđenih lista koje su potpuno ovisne o vrhuškama političkih stranaka te su zbog toga rijetko sposobne i stručne, a redovito politički korumpirane, jer su stranačke vrhuške u mandatu nedodirljive.

Centri moći također jako pomno vode brigu o važnim političkim strankama te svoju moć i svoju drskost znaju demonstrirati čak nametanjem samo jednoga kandidata, ili nekad i dvojice, za prvoga čovjeka političke stranke ili predsjedničkoga kandidata… Postojeća smišljena partitokracija onemogućuje da članstvo važnih stranka stvarno slobodno izabere svoje stranačko vodstvo, da demokratski dođe u vodstvo stranke slobodna i sposobna osoba s potporom većine članova u stranci. Drugim riječima čak ni u političkim strankama, za sada, upravu ne mogu preuzeti oni koji bi stvarno slijedili legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese, a kamoli da se takvo nešto dogodi da bi takvi ljudi preuzeli stvarnu vlast u državi i stvarno upravljanje Hrvatskom.

Za sada, dakle, hrvatski birači, koji bi željeli stvarno demokratsku, slobodnu, pluralnu, gospodarski prosperitetnu i međunarodno cijenjenu Hrvatsku, ne mogu izabrati svoje istomišljenike te je na mjestu mišljenje mnogih da u Hrvatskoj ne vladaju, niti za sada to mogu, oni koji na prvom mjestu stvarno žele dobro Hrvatskoj. U tom kontekstu sve što se u posljednje vrijeme događalo na hrvatskoj političkoj sceni bila je bura u čaši vode, tj. velika predstava za javnost, jer ono što je glavno, prava vlast ostala je u istim rukama skrivenih centara moći. Stoga umjesto zgražanja nad dosad neviđenim i nezamislivim koaliranjem HDZ-a i HNS-a, a da to ipak nije tzv. »velika koalicija«, ili umjesto žaljenja što nije još jednom došlo do izvanrednih parlamentarnih izbora, bolje je nadati se da bi najavljena stabilnost mogla donekle omogućiti da se učine barem neki mali koraci. Pravi, očekivani i nužni zaokret ionako će biti moguć tek kad se radikalno promijeni izborno zakonodavstvo i dogodi demokracija u strankama.

Ivan Miklenić/Glas Koncila

2 comments

  1. Ja

    Cij. g. Mikleniću,
    Ovo ste ispravno konstatirali, ali to su samo konstatacije. Predložite nešto što bi u postojećoj situaciji bilo objektivno provedivo, a da država ne padne u ruke mao-ze-doong-ovskoj sljedbi.
    Želim Vas pitati,
    1. Da li je sada Kriv Plenković (koji čini ono što je objektivno moguće učiniti) ili dragi naš hrvatski narod, koji onda kad se odlučuje o njegovoj sudbini – doma “čiča”.
    2. Sjetite se, HNS je osnovan kao stranka izrazito nacionalnog naboja (Savka, Tripalo, Haramija…) i svoje početno djelovanje imala u demokršćanskoj Koaliciji narodnog sporazuma. Poslije se tamo nakupilo – svega (mesići, pusići, čačići…)Nije li možda na pomolu čišćenje stranke i njezino vraćanje iskonu? Prema prvim ispadanjima HNS-ovih kapitalaca, situacija je nadobudna.
    3. Nije li signifikantno i to što se događa u Rijeci? Samno je još Međimurje – zatelebano! Međimurce je župan Posavec uvjerio da nije sudjelovao u političkoj prostituciji, da nije bio glavni svodnik (na takvu laž ga je natjerao lokalni SDP), a Međimurci to – zobaju! Budu se osvijestili. Ionako je u Međimurju sve gore.

  2. mislav benčević

    odlična rezime tužne naše, hrvatske političke situacije! toplo preporučam pročitati!

Odgovori

Skip to content