Josipović je nanjušio krv na ljevici i besramno se nudi za velikoga vođu

Glede vrijednosti: zna se koje su vrijednosti hrvatskoga naroda i samo idiotska stranka ili jedinka može ići protiv njih, zna se koje su etičke i bioetičke vrjednote imanentne hrvatskom narodu i što se uzgaja i odgaja na hrvatskoj njivi, a sve ostalo je uvoz sumnjive duhovne hrane iz skladišta onih koji bi rado zavladali Hrvatskom.

Privremeno zatišje u Hrvatskoj: Tijelovo i dugi prazni svršetak prošloga tjedna bacili su politiku u drugi plan i dali vremena analitičarima da se priberu od danonoćnih šokova u zadnjih mjesec dana i velikih bura koje su se na trenutak preselile u svoje prirodno stanište podno Velebita i južnije u Dalmaciju. Snažna bura bacila je zrakoplov Croatia Airlinesa čak do Rima i otkrila sve čari nove agramerske zračne luke na kojoj je parkiranje automobila skuplje nego let do Tajvana niskobudžetnim kompanijama. Pokazalo se, što nismo znali, da se na zagrebačkom aerodromu svjetla gase kao u djevojačkom internatu. Ako se zrakoplov noću nađe u nevolji, može sletjeti samo na zagrebačku obilaznicu. Ispod slova Zračna luka Franjo Tuđman, trebalo bi sitnije pisati „Svi putovi vode u Rim“. No, nije sve tako crno (noću), CA je prvi put u povijesti turizma uveo zračne kruzere s pustolovnim (ne) poznatim odredištima.

Većina ljudi i životinja vratila se u rečenom predahu u normalno stanje, mladi lavovi u zagrebačkom Zvjerinjaku (ZOO) malo su odahnuli: do prvoga rođendana preživjeli su nekoliko hrvatskih vlada, što nije malo, a ljudi ko ljudi zaželjeli se malo privatnoga života, pošli na more ili u gore, gdje im ne može biti gore nego u gradovima koji više nisu pusti kao nekada u vrijeme blagdana. Znamenita tijelovska procesija u Aljmas CrkvaZagrebu, nemoguća u vrijeme komunizma – a teško se obnavljala i u samostalnoj Hrvatskoj – osnažila je vjerski život, ali i postala dodatnom turističkom atrakcijom zahvaljujući Kravat-pukovniji predvođenoj konjanikom na šarcu koji je pogledavao prema Manduševcu i hladnojvodi jer nije alkić iz one „pola pije, pola šarcu daje“, to jest iz legendarne krivotvorine o Kraljeviću Marku koji je bio turski vazal i bratoubojica.

Kršćanski duh izvan okvira sve manje demokršćanske stranke, preselio se u umjetnost, pa je tako nedavno održan festival kršćanskih kazališta pod vodstvom Sanje Nikčević koja se nikada nije dala zavesti floskulom „postdramskog“ teatra, a na Trsatu su prikazivani hrvatski katolički filmovi i nagrađen S. Segarić za „Gospu od utočišta“, dotično aljmašku, čiji je kip spašen u vrijeme srpskih zvjerstava, a crkva razorena. Sada je na njezinom mjestu arhitektonski u najmanju ruku neobična crkva, pa bi trebalo razmisliti o podizanju istovjetne stare – ako su poslije Drugoga svjetskog rata rekonstruirani cijeli gradovi u Europi, zašto ne bismo barem to učinili.

Omanja, ali znakovita katolička rekonkvista opažena je i preko sadanjih granica Hrvatske

Omanja, ali znakovita katolička rekonkvista opažena je i preko sadanjih granica Hrvatske, u Tuzli (stara HRHBhrvatska županija Soli), gdje je katolička crkva srušena i prije devedesetih, a sada se uz pomoć Hrvatske pojavio Hrvatski kulturni centar “Sv. Franjo“ – na području gdje ima više minareta nego u Turskoj. Južnije, u Hercegovini, valjda će se napokon pojaviti televizijski kanal na hrvatskom jeziku, čemu su se do sada uspješno opirali muslimani koji ne žele kanal na „ustaškom „jeziku, a ni program im ne bi bio po volji, ne bi se govorilo o Prliću, Praljku i ostalima koji čame u Haagu kao o pripadnicima „zločinačkog pothvata“, nego junačkog pothvata koji je spasio i njih u početku rata, a bogme i jug Hrvatske, niti bi pitanje Mostara bilo sada kao što jest jer ni Hrvata ni muslimana u Mostaru ne bi bilo, niti bi postojalo hrvatsko pitanje u BiH.

Čujem da hrvatski vojni i politički zapovjednici izlaze u kolovozu na zadnju statusnu konferenciju, nepotrebnu paradu na kojoj ih pitaju kako se osjećaju, kakvo im je zdravlje i slično. A kako se osjećaju, znaju samo oni i dragi Bog, kako se osjećaju njihove obitelji, i, nasuprot tomu, kako se osjećaju svi oni Hrvati u Hrvatskoj i u nekadašnjoj (i budućoj) Herceg Bosni koji nisu učinili dovoljno, pa ni nedovoljno, da se barem skrate patnje Šestorkahaaških uznika i ubrza bezočno dug proces vođen protiv svih običaja međunarodnog kaznenog prava, politički proces koji se odugovlači kako bi birokrati u Haagu što dulje primali masne plaće.

Hrvatska se politika ne zamara sudbinom Hrvata u Haagu, posvetila se turizmu i kabaretskim predstavama oporbe, to jest onih dijelova koji se nisu uspjeli prikrpati HDZ-u. Potuhljeni SDP kupao se u Tuheljskim toplicama, spuštao se po vodenom toboganu i prskao oko sebe, ne shvaćajući da je definitivno uprskao. Iza Bernardića stoji još samo Komadina, a kad on popusti, SDP će se razletjeti u komade, to jest komadiće – možda se jednoga dana iz jednoga od tih komadića rodi doista socijaldemokratska stranka, u što sumnjam. Josipović je nanjušio krv na ljevici i besramno se nudi za velikoga vođu, nudi iz vrećice slatkiše poput regionalne ljubavi, a užasno mu ide na živce Kolinda koja inzistira na srednjoeuropskoj okomici gdje su Hrvatskoj civilizacijski i kulturno bliskije države od onih koje ljubi Titov čuvar.

HSS polako shvaća da je izigran, pa mu na sljedećim izborima ne će ostati na prstu ni zagrebački prsten, ako u međuvremenu ne bude seljačka buna u stranci koju će kad-tad preuzeti gospođa Petir. Raskomadani HNS napuštaju članovi i približavaju se Novoj ljevici, odnosno staroj partiji, posve izbezumljeni raspletom događaja. Most se za sada ne približava nikome, ali pozorno prati situaciju u HDZ-u s čijim bi jednim krilom voljno uzletio, premda i to krilo ima bliska povijesna sjećanja na mostovsku kooperativnost i triput će razmisliti.

Zna se koje su vrijednosti hrvatskoga naroda i samo idiotska stranka ili jedinka može ići protiv njih

Nisam siguran jesu li u pravu oni koji misle da se u HDZ-u sada lome na koju bi stranu, demokršćansku ili narodnjačku, niti sam siguran da za ono najšire, najčvršće i nepokolebljivo članstvo HDZ-a ti termini nešto znače, a možda ih do kraja i ne razumiju. Za njih je HDZ ono što je oduvijek bio, državotvorna narodna stranka čiji su konjanici nosili vijenac općenarodne (ha!) pobune protiv istočnih zlostavljača i ubojica, a to se ne zaboravlja, pa tko god zajašio na vrh hadezea ima potporu dok gadno ne zabrlja, a kada padne – ostaje HDZ. Možda je to gledajući sa strane neobično, ali jest kako jest. I ne radi se samo o prošlosti niti o (finalu) prošloga stoljeća, nego i o budućnosti u kojoj će državotvorna ideja, premda realizirana, i opet možda postati samo idejom, na čemu se radi na mnogim stranama, od istoka do zapada, od Berlina do Beograda, uključujući petu kolonu koja divlja hrvatskim medijima, poglavito.

Glede vrijednosti: zna se koje su vrijednosti hrvatskoga naroda i samo idiotska stranka ili jedinka može ići protiv njih, zna se koje su etičke i bioetičke vrjednote imanentne hrvatskom narodu i što se uzgaja i odgaja na hrvatskoj njivi, a sve ostalo je uvoz sumnjive duhovne hrane iz skladišta onih koji bi rado zavladali Hrvatskom. Uzalud plaćena piskarala pokušavaju nametnuti ideje koje ni sami intimno ne podržavaju, ali su ugrađene u njihove basnoslovne plaće (ne govorim o „običnim“, profesionalnim novinarima koji jedva preživljavaju) ili u njihovu pilselovsku, pofukovsku mržnju, uzalud, velim, jer oni mogu samo rasrditi hrvatski narod, što nikada nije dobro.

Postoji li ona Josipovićeva guja? Postoji. Samo nema značenje koje joj bivši slučajni predsjednik pridaje. Pravo joj značenje daje pjesnik Zlatko Tomičić u pjesmi „Hrvatska, ljubavi moja“, a glasi: „Hrvatska, ljubavi moja / i ovdje sam tvoj sin/ i ovdje sam tvoje ime/ i tvoj sjaj./ Hrvatska, djevojko moja, svuda mislim na tebe/ u svakoj zemlji te sanjam/ u svaki te nosim kraj./ Hrvatska, gujo pod kamenom, s golim trokutima i ilirskim mjesecom/ tko na te mržnjom stane /past će mrtav od otrova tvoga. /

Močvara kojom vladaju krokodili

U prošlom javljanju citirao sam Mihalića, sada Tomičića, a još ću i druge u nastavcima. Zašto citiram, ja koji ne volim citirati? Ma zato što pjesništvo tako, gotovo lako, u nekoliko stihova kaže više nego neki kolumnisti u cijelom radnom vijeku, a i zato što ljudi više ne čitaju, a nečitanjem se odriču najljepših dijelova svojega bića koje se, uspavano, budi na zvuk jedne jedine matafore. Knjiga je u krizi, točno, knjižarstvo je u rasulu, Krokodilizatvorena je znamenita knjižara u Splitu, zatvorene manje znamenite u Zagrebu, i ondje gdje su s mukom otvarane knjižare u manjim gradovima – sada nestaju. No još postoje javne knjižnice i knjižnice u školama koje trebaju biti nošene na rukama, državnim, županijskim,gradskim, općinskim, još postoje autori koji imaju iracionalnu želju da i nešto zarade od pisanja, ali još veću da njihove knjige dođu do publike, na bilo koji način.

Kao i likovni umjetnici koji su nedavnih dana podignuli glas, da nemaju od čega živjeti, da ne postoji tržište umjetnina, da njihova umjetnost zaslužuje pozornost. Biti danas slobodnim umjetnikom znači osloboditi se doista svega materijalnog i prijeći u astralni svijet bez hrane, grijanja i vode, pa i bez razdjelnika. Pravi umjetnik nema smisla za biznis, potrebni su mu agenti, ali agente treba platiti, pa ih nema. Rijetki su umjetnici koji se na vrijeme situiraju na lukrativnim „radnim mjestima“ rezerviranim za „napredne ljevičare“ i sve manje bivaju umjetnicima. Slobodni umjetnici (glumci, slikari, kipari, glazbenici itd.) postaju povremenim robljem, a slobodni književnici ili nedaj Bože usput i filmski scenaristi, prepušteni su hirovima urednika kojih, u klasičnom smislu, ima sve manje i nisu sposobni procijeniti rukopis, odnosno državnih „nezavisnih“ tijela (film) koja su premrežena svjetonazorom što propušta scenarije koje, kada budu realizirani, hrvatska publika jednostavno ne želi gledati. I tu smo, gdje smo. U močvari kojom vladaju krokodili. O osobnim iskustvima drugom prilikom, a tako su nevjerojatna da bi u nekoj drugoj zemlji podignula buru u javnosti, no mi živimo u Hrvatskoj .

P. S. Još nisam dobio u ruke papir kojim, koliko sam obaviješten, Matica hrvatska odbija prijedloge odbora za dovršenje rekonstrukcije (kompleksa) rodne kuće A. G. Matoša u Tovarniku. Niti sam siguran da iza toga stoji članstvo Matice hrvatske.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Odgovori

Skip to content