TwitterFacebookPinterestGoogle+

NINO RASPUDIĆ: Hrvatska plače – podoficir JNA Tomić postao Apač

Tomićev je genij nabujao, kao i kod većine velikana pisane riječi, iz krize identiteta u traumatičnoj urbanizaciji

 

{jathumbnail off}Nemala čast ukazana mi je prošlog tjedna kad me je u subotnjem izdanju vladinog jutarnjeg biltena na mjesto koje mi pripada stavio najveći živući, a možda i najveći naš pisac svih vremena, prološki Voltaire Ante Tomić. Kao posljedica Bardovog napada nisu mi ostale duševne boli isključivo zbog toga što, prema sudu kritičara iz narodne fronte kojoj se zadnji priključio Tomić, nemam dušu, za razliku od njega, za čiju smo iz subotnjeg teksta mogli ustanoviti da je tankoćutno kršćanska, štoviše franjevačka.

Franjevci ujaci i “daidže”

Povod zadnjem u nizu medijskih napada na moju “klerofašističku” malenkost, koji su se protezali od šovinističkih bošnjačkih portala pa do nekadašnjih perjanica Ferala, a danas zabavljača bošnjačke političke javnosti prljavim hrvatskim rubljem, intervju je što sam ga krajem ljeta dao radijskoj postaji Mir Međugorje. U njemu sam se, odgovarajući na usputno pitanje voditelja o smjeni fra Drage Bojića s mjesta urednika časopisa Svjetlo riječi radi govora mržnje i neposluha, usudio kritizirati “daidže”, šačicu bosanskih franjevaca, neku vrstu Lijanovića u habitima, nekad u službi Brozove i Izetbegovićeve, a danas Lagumdžijine unitarističke politike.

Rekao sam da se radi o izrazitoj manjini unutar provincije Bosne Srebrne, dakle nisam govorio o bosanskim fratrima kao što mi se zlonamjerno imputira, kako bi me se pokušalo diskreditirati, već eksplicitno o “manjem dijelu” koji se nadovezuje na tradiciju kvislinške politike, koja se može pratiti od početaka modernizacije BiH, a posebno u razdoblju jugoslavenske komunističke vlasti. Radi se o šačici fratara koji se češće pozivaju na Ahdnamu, dokument kojim je sultan Mehmed Osvajač 1463. godine iskazao milost mudrom fra Anđelu Zvizdoviću i njegovom preživjelu stadu, nego na Sveto pismo. Većina franjevaca Bosne Srebrne s pravom se kroz naredna stoljeća mogla nazivati narodnim “ujacima” i većina je to ostala do danas. No oni koji su bili i ostali služinčad vladara i taj narod držali u pokornosti tuđoj vlasti, kao posrednici između obespravljene raje i bega ne zaslužuju naziv “ujaci”, već su odavno ironično nazvani “daidže”, što nažalost nije moj izum.

Problem s Ahdnamom nije u tome što je fra Anđeo prihvatio milosrđe sultana, već što neki smatraju kako bi se Hrvati (za njih su to bosanski katolici) trebali i danas zadovoljiti tim modelom, tj. pristati biti građani drugog reda – “zimije”, bez političkih prava, tolerirani milošću brojnijih i jačih. Laž je dakle da sam kvislingom nazvao fra Anđela Zvizdovića, ali jesam i hoću sve one koji pristaju na model toleriranih zimija, kojim je fra Zvizdović spašavao narod u 15. stoljeću, i nameću ga drugima u narodu iz kojeg potječu.

Na istom tragu podložnosti vlasti djelovala je i kontroverzna Udruga katoličkih svećenika Dobri pastir, koju je neposredno nakon audijencije nekolicine bosanskih fratara kod Josipa Broza Tita u Beogradu, 1949. osnovala KPJ kako bi preko Udbe kontrolirala crkvene strukture. Dogodilo se to samo nekoliko godina nakon što su jugoslavenski komunisti pobili većinu od 184 u ratu stradala katolička svećenika u BiH. Unatoč tome što je Biskupska konferencija Jugoslavije zabranila svećenicima pristupanje u tu režimsku udrugu dio franjevaca se oglušio i sudjelovao u radu Dobrog pastira. Tito je tu skupinu crvenih fratara kitio ordenima i privilegijama, a oni su svu bol nakon odlaska voljenog Vođe izrazili hodočašćem u Kuću cvijeća i dirljivim riječima upisanim u knjigu žalosti. Upravo njihovi preživjeli članovi i kasnije odgojeni pomladak čine korpus od desetak današnjih “daidža”.

I danas je u BiH povoljno tlo za “poštene Hrvate”, kojima je “građanska” BiH zamijenila Jugoslaviju.

Manekeni sarajevske 
multikulturalnosti

Takvi su u ratu i poraću bili Izetbegovićevi manekeni sarajevske multikulturalnosti i ljubimci međunarodne zajednice, a danas su Lagumdžijine zimije, uz Lijanoviće i bruku koja se naziva HSP BiH, a čiju okosnicu, zanimljivo, čine podoficiri JNA, dakle ljudi iz Tomićeva miljea.

Za tobožnje “građane” svi su Hrvati u BiH ustaše osim HSP-ovaca i svi su lopovi osim Lijanovića. Nakon što se predugo trpjelo daidžansko politiziranje, novi provincijal Bosne Srebrne fra Lovro Gavran je fra Bojića zbog šokantnog intervjua punog govora mržnje i plitkih objeda na račun svoje hercegovačke braće, smijenio s pozicije urednika časopisa Svjetlo riječi, koji je godinama bio poligon “građanskog” iživljavanja. Time je slučaj daidža stavljen ad acta, uz ogorčene prosvjede njihove ideološke braće iz nekadašnjeg Ferala i BH Dana, s kojima je Svjetlo riječi, znakovito, osim što je puhalo u istu tikvu, i doslovno tiskano u istoj tiskari.

Unatoč nastojanjima daidža nema raskola između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, niti između Hrvata u Bosni i onih u Hercegovini. Dovoljno je pogledati rezultate svih dosadašnjih izbora da bi se vidjelo kako hrvatske stranke dobivaju jednak postotak i u Posavini i u Srednjoj Bosni i u Hercegovini. Daidžama posebnu ljutnju stvara činjenica da se većina Hrvata u BiH nije spremna odreći političkih prava kako bi njima bilo komotnije u etnički monolitnom Sarajevu. Radi se o preživjelom mentalitetu redodržave, gdje bi narod valjda trebao šutjeti i trpjeti, biti poput “najmanjeg čovjeka” iz pjesme Nikole Šopa, a oni će biti posrednici između bega i raje, uz pljesak bošnjačkih nacionalista, preživjelih titoista, EPH-azije i Ferala.

Daidže, suprotno onome što piše Tomić, nisu uz manjinsku već uvijek uz većinsku političku opciju. Podržavaju “građansku” politiku koja je u stvari krinka za nacionalističku platformu većinskog naroda, što se jasno pokazuje od slučaja Komšić do Lagumdžijine platforme, a čega su postali svjesni i takvi “bobanovci” poput Vesne Pusić, Zorana Milanovića i Ive Josipovića, a na koncu i Europska unija konačno govori o “hrvatskom pitanju”. Ono danas postoji za sve, osim za bošnjačke unitariste, desetak daidža i udarna pera Pavić/Kutlinog lista.

Ako ste se usudili reći da nije uredu da jedan narod drugom bira političke predstavnike, daidže su vam u epehazijskim izdanjima i bošnjačkim novinama i portalima redovito tovarili na leđa Bobana, Šuška, Ahmiće, Heliodrom, HDZ, pad Posavine, tajkune, sve čega bi se sjetili ne bi li vam začepili usta.

Kako je lijepo biti manjina

Zbog ovakve kritike “daidža” na mene se sručio bijes Ante Tomića. Ne treba mu zamjeriti, jer njegov ga književni genij opravdava i kada piše o stvarima o kojima ne zna ništa. Tako je u neozbiljnoj novini koja duguje državi ozbiljan novac za porez, najprije napisao lijepu bajku o bosanskim franjevcima i ratu u BiH, kao ujdurmi Bobana i Šuška, a onda mi očitao lekciju jer sam ih tobože sve optužio kao kvislinge. No povijesna istina za književnog genija nije važna, kao što je za veličinu Homerovog epa sporedno je li se Trojanski rat odvijao baš onako kako je opisano u Ilijadi.

Mali brat Tomić s divljenjem, gotovo zavišću, piše o manjinskom položaju bosanskih fratara i naroda kao poželjnom modelu: “Tegobno i mučno je biti manjina, ali je istovremeno i uzvišeno i časno i baš, onako, aristokratski.” Mogu mu samo poželjeti da mu se ispuni san pa da osjeti sav spokoj, dostojanstvo i ljepotu života pod “multikulturnom i građanskom BiH”. Jer baš je “onako aristokratski” kad ti npr. na Badnju večer Muamer Topalović pokuca i zapuca na vrata.

Za razliku od divnog miljea manjine fra Ante se grozi dijelova BiH gdje su Hrvati u većini: Tamo je “tijesno i zagušljivo i peku oči od tjelesnih mirisa, ali si među svojima”. Ne vidim zašto bi na Širokom bilo tješnje nego u Varešu, u Kiseljaku zagušljivije nego u Kaknju i otkud mu traumatiziranost situacijom u kojoj “oči peku od tjelesnih mirisa”.

Pater Tomić ne treba analizu, argumente, dokaze, brojke, već umjetničkim genijem, kroz jednu efektnu poredbu objašnjava sve. Pogađa bit. Tako je dokučio da sam ja ustvari Rojs: “Očistite li ono što on govori od akademskih ukrasa, u osnovi to nije ni bistrije ni suvislije od baljezganja Ljube Ćesića Rojsa.” On nasušno treba Rojsa i Rojsove, živi od njih, nužni su mu za poetiku, kao laka meta, za razvaljivanje i odmjeravanje vlastite civiliziranosti. Nije važno što mu je Rojs i zemljopisno i socio-kulturnim miljeom iz kojeg je potakao bliži nego meni, već to što im je poetika ista – skloni su slikovito, sočnom dosjetkom lapidarno “objasniti” svaku stvar. Tomićev genij je nabujao, kao i kod većine velikana pisane riječi, iz krize identiteta, točnije traumatične urbanizacije. Tegoban socijalni i kulturni milje kao jedini izlaz mu je ostavljao postati pitomcem JNA, a vlastiti izbor doveo ga je do Kutlinog i Pavićevog čanka i udobne uloge etabliranog alternativca. Tepa sebi da je ljevičar, a po narudžbi gazi radnike, profesore, liječnike, studente, piše hagiografije Čačiću ili daidžama. Pokazuje totalnu bešćutnost i socijalnu neosjetljivost, razvaljuje siromašne, ruralne, inferiorne. Pazi da ne ugrize ruku koja ga hrani, bio to Kutle, Sanader, HAVC ili Vijeće HRT-a. Ukratko, Čačić je in, radnice Kamenskog su out.

Jedan lucidan komentator ga je nedavno usporedio s likom iz stare tv-serije Korijeni, crnim robom na američkoj plantaži koji bičuje svoju novodovučenu afričku braću. Tomić je Kunta Kinte “urbanih jugoslavena”, bičuje svoje dinarske rođake, izruguje im se kako bi stekao naklonost malograđanskog miljea. Očajnička težnja da se urbano legitimira vidi se i na izvanjskim detaljima – ono što mu je zemljaku Žužulu hipertrofirana potreba da se iskaže kao veliki ljubitelj i poznavatelj opere, njemu je nošenje šešira i sklonost da i u petom desetljeću života javnosti redovito daje na znanje kako on sluša super američke bendove, dakle konzumira kvalitetnu zapadnu glazbu, za razliku od “krkana” iz zavičaja koji slušaju Thompsona.

Njegova metoda “društvene kritike” je jednostavna – promatra Hrvatsku pod lupom i traži prljavštinu, primitivizam, glupost, gadost nad kojom bi onda mogao likovati. On ustvari ima istu mentalnu strukturu kao zadrti nacionalisti od čijeg kritiziranja živi. Njegov habitus je izokrenuti narcizam nacionalista, koji kod njega postaje mazohizam, autoflagelacija. Oni misle da smo mi u svemu najbolji narod na svijetu, on da smo najgori. Mene je mapirao kao desničara i nacionalistu. On je ljevičar jer je uz Pavića i Kutlu, protiv radnika i prosvjetara, a kozmopolit je, kao i daidže, jer podržava tuđi nacionalizam.

Dežurni intelektualac 
iz kasarne

Valjda je iz JNA epistemologije i politologije naučio kako je nemoguć desni, konzervativni intelektualac pa piše: “Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha, ha, urbanim konzervativcem”. I kad mu se humor olinja pravi genij poput fra Ante nađe način da ostane u sedlu pa počinje čitateljima doslovno označavati kad je smiješno, da čitatelj ne propusti nasmijati se na pravom mjestu, poput onog “smijeha iz konzerve” u humorističnim serijama. On misli da je urbaniziranje nemoguće mimo revolucionarne i partijske linije. Gledana iz dubine socijalnog i kulturnog očaja škola za podoficire JNA izgledala je kao Oxford ili Sorbonne. Intelektualno je stoga samo ono što su starješine rekle da jest – dijalektički materijalizam, preziranje “nacionalnih torova” i antiklerikalizam. Ostalo su seljaci i glupani. Uključujući Churchilla.

Tekst koji je započeo bajkom, Tomić završava antiutopijom i poantom kojom me je uništio do kraja: “da smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništva da me upiše kao Apača”. Ovo bravurozno završno zakucavanje pokazuje svu razliku između bogate imaginacije književnog velikana i ograničene mašte običnog smrtnika, tj. mene. Jer meni, naime, nikad ne bi palo napamet zamisliti da sam na svijetu, ili barem u hrvatskom korpusu, ostao sam s Antom Tomićem. Godi mi što sam tako značajan u njegovim očima, pa makar i kao toliki monstrum da mu ogadim hrvatstvo do kojeg mu je inače toliko stalo, kao i do katoličanstva i franjevaštva koje eto brani od mene. Kao i uvijek, dok jednom ne omrkne drugom ne osvane: njegov hipotetski čin odreknuća bio bi nenadoknadiv gubitak za Hrvate, ali istovremeno i neočekivan dar s neba za Apače.

Nino Raspudić/Večernji list

 

Komentiraj