Susret sa živim Bogom (kad se patnja pretvori u sreću )

Nemam riječi kojom bih zahvalila Gospodinu što je bio tu i onda kad sam mu leđa okretala, posebno što me odveo do tako dobrog čovjeka, do fra Nikole koji je molitvom spasio i mene i djecu

{jathumbnail off}Nedavno, na ispovjedi, shvatila sam koliko sam sretna. Pretrpana životnim brigama i poteškoćama, svećenik je očekivao da ću zaplakati, požalit se, biti ispunjena mržnjom, ali promatrao me, blago smješkajući se i rekao: “Vi ste ispunjeni Božjom ljubavi, Božjim mirom. Gospodin je našao način da vas privuče k sebi.”
Hvala Ti Bože, što si toliko velik i što želiš da svjedočim kolika je Tvoja ljubav.
Zovem se Danijela. Majka sam dvoje djece. Smatrala sam da u životu imam sve, dobar brak, dobar suprug, zdrava djeca, veliki stan, auto, oboje zaposleni, imali smo puno više nego prosječna obitelj. Imali smo sve što život nudi.

A Gospodin! Gdje je u mojoj obitelji bio Gospodin?

Pored svega što sam imala, na Njega bih jako malo pomislila, možda tek u noći, malom molitvom. Sad mi to zvuči kao da sam se molila čisto iz nekog običaja. Ali Gospodin je to mirno promatrao, sigurno jako tužan, zbog toga što je bio za mene nevidljiv. Znala sam da Bog postoji, ali da je negdje daleko, u dalekoj prošlosti, a da može biti tako blizu i biti živ među nama – bilo mi je nepoznato.

Moja obitelj se počela raspadati. Suprug je postao stranac. Nekada tako dobar i brižan suprug i otac, a sad ga ne možemo prepoznati. Sve više se udaljavao od obitelji, postao majstor laganja, agresije, svega lošeg. Privuklo ga je zlo života za koje on smatra da je predivno. Djeca i ja postali smo višak u njegovom životu. Došlo je do rastave. Još živimo u istom stanu. Dok se on provodi, ljetuje, ja i djeca ga u grču promatramo kako odlazi. Postao gluh i slijep na naše suze, smatrajući da je on sebi najvažniji u životu. Sigurno se pitate kako možemo živjeti zajedno tamo gdje i sam zrak samo što ne eksplodira. Možemo, hvala Bogu. Božja ljubav i snaga koju nam daje su prevelike.

Prilikom moje prve svađe sa suprugom, sjetila sam se Boga, onoga Boga za kojeg sam uvijek smatrala da je daleko. Mislila sam, ako Ga zazovem, On je odmah tu i rješava probleme. Bio bi On tu, ali ja ga nisam znala čuti. Odlučila sam se savjetovati sa mojim župnikom, ali nisam osjetila olakšanje, čak sam se osjećala lošije. Slijedila je ispovijed. Tada sam se isplakala, a prilikom svete pričesti osjetila sam jako strujanje u tijelu. Zahvalila sam Bogu što me primio natrag k Sebi, što me nije napustio. Bio je to moj prvi korak naprijed, ali slijede bar dva natrag. Situacija u kući postajala je sve lošija. Zanemarila sam i posao. Lutala sam od svećenika do svećenika tražeći Božju pomoć. Nailazila sam i na one koji su mi govorili da mi Bog ne može pomoći. Tada sam još više tonula u očaj. Gdje je taj Bog, ako mi On ne može pomoći, tko onda može? Ta čudna snaga u meni vodila me naprijed. Prošle su dvije godine, a ja sam samo sve više tonula. Srce je postalo jako ranjeno. Sve moje molitve za suprugovo obraćenje kao da su propale, stanje je bilo sve gore. Nisam znala kome više da se obratim. Pomalo sam gubila nadu ali i vjeru.

Prijateljica me pozvala da idem sa hodočasnicima u Ružiće, mjesto pokraj Međugorja. Odlučno sam rekla ne, ja ne idem više nikamo. Bila sam umorna od lutanja. Ali Gospodin nije mislio tako. Kad sam se vratila kući sa posla, dočekalo me pismo za razvod. Ne mogu opisati kako sam se tada osjećala. Zar je to bio odgovor na sve moje molitve? Ono malo vjere što je ostalo u meni tjeralo me naprijed. Idem u Ružiće, potrebna mi je snaga. Mada je autobus već bio popunjen, netko je odustao i stvorilo se mjesto za mene. Putovanje je proteklo u dubokim mislima, osjećala sam se posve sama, napuštena, suze su same tekle. Približavale smo se crkvi svetog Ivana Krstitelja. Mjesto je izgledalo poput raja na zemlji. Crkva u samom srcu prirode. Nešto predivno. Prepuno ljudi koji doslovno kao da nešto slave. Srce mi je počelo kucati kao da želi izletjeti. Pa oni su slavili Gospodina, ime Njegovo. Zar je On stvarno živ? Zar je On stvarno među nama?

Našla sam mjesto u crkvi i kleknula. Suze su počele teći, nije im bilo kraja. Samo sam molila Gospodina da mi ojača vjeru, jer je to jedino što mi je ostalo. Ako izgubim nju, ja nemam više ništa. Bila sam u svojim mislima, ali jedan glas natjerao me da podignem glavu. Bio je to fra Nikola, fratar čiji me glas doslovno probudio. Nisam znala što mi se dešava, ali svaku njegovu riječ sam čula, kao da sam do tog trenutka bila posve gluha. Svaka rečenica kao da je bila upućena meni. Gledala sam nijemo prema oltaru. Tko je taj čovjek? Toliko je bio ispunjen Božjom ljubaVlju i svu tu ljubav je želio prenijeti na nas. Za mene je ovo bilo nešto posve novo, u ovoj crkvi se snažno osjeća Božja prisutnost, Božji mir. Zar je to moguće? Misa i klanjanje od tri sata meni je bilo malo, poželjela sam ostati u toj crkvi i samo slušati tog čovjeka koji doslovno sije Božju riječ. Na povratku kući bila sam posve zbunjena. Upoznala sam nešto što me podiglo, ali i stvorilo osmjeh na licu koji je zamIjenio suze. Na spavanje sam otišla sa nekim posebnim osjećajem. Nisam još bila svjesna što mi se dogodilo. Stisnula sam krunicu u šaku i utonula u san. Bio je to prvi miran san nakon dugo vremena. Čak se i moje srce, koje je duže vremena bilo jako uzlupano, posve smirilo. Bio je to božanski mir. Veliko iznenađenje je bilo kad sam se probudila i pogledala u stisnutu šaku u kojoj je još bila krunica. Bio je to miran san kakav samo Gospodin može darovati. Mislima sam odmah otišla u onaj mali raj na zemlji, u crkvu u Ružićima. Poželjela sam odmah otići nazad. Zar sam stvarno čula svaku Božju riječ izgovorenu iz usta tako blagog čovjeka za oltarom. Bio je to moj prvi susret, susret sa živim Bogom za kojeg sam mislila da je tako dalek. On je bio tu, uvijek je bio pokraj mene, samo što Ga nisam znala čuti ni osjetiti. Moj život se počeo mijenjati. Svaka bol i patnja sve više su me približavale Gospodinu. Križ koji je postajao sve teži, bio je sve lakši za nositi. Gospodin je bio tu uvijek da mi olakša teret.

Nastojala sam svaki mjesec odlaziti u Ružiće i Međugorje. Bila sam gladna Božje Riječi. Upoznala sam se i sa fra Nikolom. Ne znam što reći za tog čovjeka. Jako ponizan, dobar, zrači, jako zrači Božjom ljubavi, jako puno daje, a ne traži ništa osim molitve. Kaže, u molitvi je naš spas, naša snaga. Upoznat s mojom situacijom nikad mu nije bilo teško dati savjet. Pratio je sve moje uspone i padove uz riječi, molit ćemo, molitva je jača.

Moji dani postajali su sve ispunjeniji. Molitva mi je tako ušla u život da jednostavno više ne mogu bez nje. Svaku njenu riječ osjećam kao da je živa. Postala sam smirena što su osjetila i moja djeca. Kakva bih ja bila majka, a da bar ne pokušam Božju ljubav prenijeti na djecu. Gospodin je počeo okupljati moju obitelj. Djeca su se počela moliti sve više, ali ne zbog mene već zbog Božje Riječi koju je fra Nikola tako radosno prenosio na sve nas. U trenutku kad sam tužna, sin mi kaže, da mu se ne usudim slučajno reći da nema Boga jer ako ja ne mogu moliti da će on moliti umjesto mene. Tu je snaga, ogromna snaga koja podiže čovjeka.

Nemam riječi kojom bih zahvalila Gospodinu što je bio tu i onda kad sam mu leđa okretala, posebno što me odveo do tako dobrog čovjeka, do fra Nikole koji je molitvom spasio i mene i djecu.
Prije par dana sin mi je poslije škole otišao na trening. Bio je jako gladan i poslao mi poruku na mobitel: Mama napravi mi sendvič koji će biti veći od fra Nikoline dobrote, ti dobro znaš koliko je to. To su dječja usta, iskrena. Nedavno smo opet išli na molitveni susret u Ružiće, bio je to posljednji u tom malom raju.

Fra Nikola je dobio premještaj u drugu župu. Bilo mi je jako teško, ali gledajući tog čovjeka dobijem snagu. On hrabro ide dalje, “Gospodin tako hoće, ali na nama je da Ga slijedimo.” Koja snaga. Njegove su riječi: “Idemo dalje, u ime Krista!”
Naučio me je da je put do Gospodina jako uzak i težak, ali jedini ispravni put. Na žalost na tom putu znam često pasti, ali fra Nikola je tako hrabar. Njegova vjera je toliko velika i znam gdje god da dođe, plodovi njegove vjere će procvjetati. Od tog posljednjeg susreta osjećala sam malu nervozu u duši, kao da sam mu ostala dužna. Jesam. Osjećala sam potrebu da svjedočim o mjestu u kojem sam upoznala živoga Boga, o čovjeku koji je spasio i mene i djecu naučivši nas čuti Riječ Božju i pokazavši nam snagu molitve.

Hvala Bogu! Hvala fra Nikoli! Njegovi plodovi su doista veliki. Jednom kad upoznaš Boga, bez Njega više ne možeš. Kad se probudiš ili ideš na spavanje, On je uvijek tu, vidiš Ga u svemu. Posebno Ga osjetim u pjesmi: “Ne boj se jer Ja sam s tobom.”

Nikada nemojte pomisliti da ste sami, ja sam se tako osjećala, ali Gospodin je mislio drugačije. Samo Mu dopustite da uđe u vaš život. On jedva čeka da ga zazovete. Možda ste mislili da ću svjedočiti o nekom čudu fizičkog ozdravljena ili sl., ali iskreno ću vam reći, jedino pravo čudo je upoznati živoga Boga. To je neprocjenjivo.
U mom životu nema mržnje. A moj suprug? On je jedna izgubljena ovca za koju se još molim. Bog je pun ljubavi i nadam se da će i moj suprug jednom uputiti pogled prema Bogu i da će ga On sa velikim zagrljajem primiti Sebi.

Bog tako puno daje, a ništa ne traži osim da svjedočimo kolika je Njegova ljubav.

Nadam se da će moje svjedočanstvo pomoći mnogim majkama, ženama koje su se osjećale napušteno poput mene. Ne treba gubiti nadu, ne treba ništa raditi na silu, samo smireno otvoriti srce Gospodinu, a On je taj koji liječi srca ranjena, daruje ljubav i mir. Ja sam to osjetila, moj život je sad puno bogatiji i ne bih ga nikad mijenjala za ono vrijeme kad sam mislila da imam sve.

Danijela

Izvor: zajednica-emanuel.com

Odgovori

Skip to content