MARKO LJUBIĆ: SDP-ove laži

Foto: Oskar Šarunić

Povod za ovaj tekst i analizu je vrlo uočljivo SDP-ovo svojatanje Pelješkog mosta, pri čemu se pozivaju na pokojnoga Ivana Šprlju, koji je od početka 1999. godine obnašao dužnost župana Dubrovačko-neretvanske županije. Na to pitanje pozornost usmjerava i svojevrsna kampanja u medijima u zadnje vrijeme, koji svi od reda, bez obzira na političke preferencija redakcija ponavljaju da je službeni autor ideje o gradnji mosta bio Ivan Šprlje.

A nije.

Povod za pojačanu pozornost je i šutnja HDZ-a.

Poznato je da SDP doslovno nikada i ni u čemu nije bio zagovornik, kreator ili operativni nositelj državnih politika koje su značile jačanje državne integracije Republike Hrvatske; kao što je poznato da je upravo SDP od prvoga dana samostalne Hrvatske bio izraziti nositelj čitavoga spektra politika koje su imale za cilj rastočiti nacionalnu državnost, ako ne i potpuno ju spriječiti, pa je utoliko nevjerojatnije da se baš nitko javno ne zapita – kako to da je SDP bio navodni autor tako bitne nacionalno-političke integrativne inicijative. Ili, da bar nekome padne na pamet pitati današnje SDP-ovce, koliko je podudarna njihova esencijalna ideja balkanskoga regionalizma i mosta na Pelješcu, kad se zna da regionalizam počiva na auto-putu Bratstva i jedinstva, „drumovima“ i gorama, a suvremena Hrvatska na posvemašnjoj suprotnosti tome.

Ili je neće biti.

Slijedom toga poznato je da je SDP do sada svojim antifašizmom, kad je integracija hrvatskih državnih i identitetskih temeljnica u pitanju, bio i ostao nositelj razbijanja, eliminacije, parcijaliziranja, izuzimanja i isključivanja, počevši od nepriznavanja više od tri milijuna Hrvata izvan domovine kao ravnopravnih državljana s izbornim i političkim pravima, otimanja obrazovanja i odgoja iz nacionalne politike u svoje županijske, gradske i općinske torove pod svoj ideološki pečat, podupiranja izrazito opasnih autonomaških projekata kao što je IDS, do gotovo potpune podudarnosti sa srpskim potpisom na hrvatsku nacionalnu povijest.

Pri tome ih ni malo ne amnestira činjenica da se ni HDZ nije proslavio rješavajući ta pitanja.

Čak i da jest Šprlje bio politički inicijator izgradnje Pelješkog mosta, a dokumentirano nije, to sasvim sigurno u kompleksu SDP-ovih politika nikada ne bi bila njihova državna politika. Ili bi Šprlje politički stradao, ili bi se odrekao ideje mosta.

Pogotovo je drzak pokušaj SDP-a sa živim i veselim Dončićem i to Hajdašom, zatim Marasom, Grčićem, s Milanovićem na zajedničkim fotografijama, zatim s još uvijek živom i borbenom Vesnom Pusić, njihovom zajedničkom ministricom, koji su doslovno i u zemlji i u svijetu ismijavali projekt Pelješkog mosta, nema što nisu pokušali da ga nikada ne bude, pozivali u pomoć sarajevske barbe i mornare s Miljacke radi međunarodnoga osporavnja projekta, sad najednom uvjeravati ljude sa zdravim razumom i sjećanjima, da je to njihov projekt.

Malo je previše i od njih.

Priče o Pelješkom mostu ne bi bilo bez priče o Neumu i tom dijelu kopna, niti bez pogubnog rukopisa Titove politike.

Današnji Neum i pripadajuće kopno u vrlo uskoj dubini s izlazom na Jadransko more pripali su Osmanskom carstvu sporazumom poznatim kao Požarevački mir, kojim su u šatoru kod Požarevca u današnjoj Srbiji 27. srpnja 1718. godine završeni mletačko-truski i austro –turski rat. Tijekom mletačko-turskoga rata, Mlečani su uz potporu lokalnog katoličkog stanovništva u Dalmaciji i Hercegovini odbili napad Osmanlija na Sinj u klovozu 1715 . godine (u spomen toga događaja održava se Sinjska alka), osvojili su Trilj, Plavno, Prolog te područje preko Imotskog, Mostara do Popova polja i Trebinja, ali bez područja oko Gabele i toga dijela Neretve koje su zadržali Osmanlije. Tzv. Linea Mocingo ili razgraničenje u Dalmaciji označilo je, nakon mletačkih gubitaka na Neretvi do Gabele, pravo Osmanlija na dubrovačko zaleđe i dio Hercegovine, koridor prema poluotoku Kleku te drugi koridor na ulazu u Boku kotorsku uz potok Suterinu.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Đuro Pucar je uz Titov supotpis legalizirao tristo godina staru granicu kao administrativnu granicu između BiH i Hrvatske, koja komada Hrvatsku, a koliko je to dalekosežno, i koliko naizgled amdinistrativna rješenja i stečene pozicije u jednome vremenu imaju dalekosežno značenje za svaki narod, pokazuje vrijeme i politički odnosi nakon osamostaljenja republika i naroda bivše države. Tito je Bosni i Hercegovini omogućio administrativni izlaz na Jadransko more, odcjepljujući Dubrovnik od Hrvatske kod Neuma, iako je prikladnije bilo, ako se već išlo samo na izlaz na more „bratskoj“ BiH – osigurati ga kod Boke Kotorske, koja je također bila oduzeta Hrvatskoj.

Očito se nije radilo o administrativnoj mjeri, niti je cilj bio banalan.

Upravo zbog toga cilja nije izgradnja mosta arhitektonsko, nego državno-političko pitanje, a laži o inicijatoru imaju značaj daleko važniji od obične laži. Šutnja HDZ-a također ima značaj važniji od obične šutnje.

Zbog tih činjenica prvorazredan je politički imperativ samostalne Hrvatske bio fizički povezati Dubrovnik s hrvatskim državnim kopnom, jer je to uz sve ostalo, značilo i poništavanje strateškoga cilja Titovoga zločinačkoga režima i velikosrpske politike, koja je ispod njega kesila zube.

Sliči li to nekome na SDP?

A samo nazad nekoliko godina SDP-ov ministar Hajdaš i to Dončić, svakako ne bez suglasnosti Milanovićeve vlade i bez blagoslova Vesne Pusić i Ive Josipovića, isticao je teškom pogreškom izgradnju autoceste do Ploča, naglašavajući da je tu cestu trebalo graditi oko 2030. godine, a Dubrovnik povezati tek tamo oko 2050. godine, i to koridorom preko BiH, bez mosta.

Drugim riječima, kad se trajno cementiraju međunarodni interesi, zauzmu pozicije i Hrvatska ostane neizliječivi invalid, a liječnika i lijekova – nigdje.

Političkim rječnikom rečeno – u zagrljaju regije.

To je bila službena politka državne vlasti SDP-a dok ih pred kraj mandata Europska komisija nije najurila u pripremu nastavka izgradnje mosta, za koji je već bilo urađeno jako puno pristupnih radova, od pripremanja obale za dopremu materijala, izgradnje pristupnih cesta, svih mogućih prethodnih ispitivanja od podmorja do utjecaja na okoliš, te usklađivanja s međunarodnim pomorskim standardima slobodne plovidbe. Sve je to Kukuriku vlada poništila bez ikakvoga racionalnog analiziranja, političkom odlukom, koja je samo naizgled bila inspirirana problemima gradnje mosta, a stvarno, sasvim drugim, vanjskopolitičkim ciljevima. Pa je potpuno nelogično kako im tada nije inicijativa Ivana Šprlje padala na pamet, zašto su ju ismijavali kad je „njihova“, a danas ju isti ti ljudi ističu kao – baštinu svoje politike?

Do zla boga mutno, zar ne?

Znati istinu o političkoj inicijativi za izgradnju mosta danas je bitno iz više razloga, ponajprije jer je istina neponovljiva uvijek, a zatim jer se na politici prema izgradnji mosta prepoznaje elementarna kultura državnosti, a ne samo i jedino stranačka politika.

Prvi put se o Pelješkom mostu po svedočenju Jure Radića službeno razgovaralo u uredu predsjednika Tuđmana još 1994. godine, ali tada nisu slijedile nikakve političke i službene državne inicijative i programi, što je i razumljivo s obzirom na predstojeće prioritete oslobađanja okupiranih dijelova Republike Hrvatske, te stvaranje pretpostavki za razrješenje složene ratne i političke situacije u BiH.

Koliko je bila kratkovidnost, ciničnost, politička podmuklost, ali i otvoreno neprijateljstvo prema svemu što bi u budućnosti moglo značiti potpunu integraciju Republike Hrvatske pod hrvatskom državnom i nacionalnom vlašću, ondašnjih navodno lijevih politika SDP-a i HNS-a te pripadajućih medijskih korifeja, najbolje svjedoči nevjerojatno ismijavanje početka radova na tunelu ispod Velebita na kojemu je Tuđman inzistirao još prije akcije Oluja i oslobađanja Hrvatske.

Glavna poruka tadašnjih „ljevičara“ je bila da će se vjerojatno u tunelu uzgajati gljive, jer se polazilo od pretpostavke da će zauvijek s ličke strane ostati Srbija!

Sjetimo se nakon toga do danas regionalne politike, svih silnih premreženosti tisuća navodnih proeuropskih, građanskih, civilnih i političkih inicijativa sve redom izrazito protivnih državnoj političkoj platformi usvojenoj golemom većinom glasova hrvatskoga naroda na referendumu o nezavisnosti Republike Hrvatske; sjetimo se politika i ideja Ive Josipovića i Vesne Pusić; sjetimo se međunarodne pozivnice Ive Josipovića, ondašnjega predsjednika Republike Hrvatske, šefovima država Njemačke i Francuske na koncert Beogradske filharmonije u Dubrovniku, gdje je Dubrovnik doslovno predstavio jugoslavenskom kulturnom prijestolnicom, pa će i slijepcu biti jasno da je pokojni Ivan Šprlje zapravo bio samo lokalna incidentna pojava u SDP-ovoj politici, a nikako nositelj nacionalno-državne inicijative.

Službeno, prvi put je kao programska inicijativa na najvišoj državnoj razini Pelješki most predstavljen na sjednici Zastupničkog doma Hrvatskog Sabora, 01. listopada 1998. godine, kada je u ime Kluba zastupnika HDZ-a kao političko-programsku obavezu državne politike, član najužega rukovodstva HDZ-a iz toga vremena – Luka Bebić predstavio namjeru gradnje Pelješkog mosta. O tome postoje službene zabilješke dostupne svakome koga zanima istina.

Danas se to ni ne spominje.

Teško je reći zbog čega.

Ako današnji HDZ nema potrebe ni interesa zadržati kao dio svoje programske i povijesne baštine ideju i program izgradnje Pelješkog mosta, onda se, očito je, u toj stranci radi o dubokoj krizi identiteta i dubokom neshvaćanju političkoga značaja toga objekta i te političke odluke. Ali i o činjenici da današnji HDZ, ili ne shvaća što se događa u njegovome društvenom, pogotovo javnom diskursu i okruženju, kakve su razorne silnice prevladavajuće u Hrvatskoj, ili ih to stanje ne zanima izuzev na dnevnoj razini, čime iskazuju da ih ne zanima budućnost Hrvatske, nego samo kao prolazna etapa u njihovim karijerama.

Je li emitiranje laži o službenoj inicijativi za izgradnju Pelješkog mosta baš tako benigno?

Mogli su Luka Bebić i Ivan Šprlje sa svojim kolegama u Neretvi ili Dubrovniku danima jesti, piti, družiti se, igrati balotu i raspravljati o Pelješkom mostu, ali, čak i uz stotinu svjedoka, pa čak i privatnih nacrta, javnih izjava, bilo čega – to se ne bi smjelo uzimati kao autorska politička inicijativa ideje o izgradnji Pelješkog mosta.

Današnji svijet počiva na mjerilima službene pozvanosti ili ovlaštenosti.

Ili, reprezentativnosti.

Jer, zar netko sumnja da je nazad stotinu godina bilo ljudi koji su gledajući s jedne obale na drugu zamišljali most ili međusobno razgovarali o tome? Vjerujem da bi to čak i Hajdašu i to Dončiću ili Fredu Matiću palo na pamet da su živjeli na Pelješcu. Nikada se u službenim okolnostima to ne uzima kao – političko autorstvo.

Autorsko pravo stječe onaj tko na nadležnoj političkoj razini službeno istupi u ime političke institucije s tom idejom. Samo taj. To je u ovome slučaju isključivo Sabor, ali i tada u slučaju da onaj tko to promovira ima moć izvesti to što promovira. Samo tu, i samo tada se to moglo uzeti kao prvi korak u pravcu ostvarivanja konkrentoga političkoga projekta, današnjega mosta, jer je između ostaloga HDZ tada imao apsolutnu vlast u državi.

Mogao je Šprlje na stranačkim tijelima SDP-a koliko je god htio uvjeravati kolege u nužnost izgradnje mosta, mogu o tome postojati zapisnici, bilo što, čak i svjedoci kao što su konobari koje mediji navode, ali to – nije službena inicijativa.

Nije vrijedno ozbiljnog spomena.

Jer jedno je brstiti politiku, drugo je donositi političke odluke u nadležnim političkim i državnim institucijama.

Luka Bebić je promovirao službenu državnu politku, a tisuće i tisuće Neretljana i Dubrovčana, kao i Šprlje, imali su snove. I, ništa više. S obzirom na dotadašnja ostvarenja, ta politička inicijativa je bila – državna realnost s ozbiljnim posljedicama, koje u konačnici vidimo danas usprkos svim problemima na putu – mosta.

Sve ostalo je besmislica i manipulacija.

Iz neznanja ili namjerno, opasno je i jedno i drugo, pogotovo kad se namjerna manipulacija sinergijiski osloni na neznanje. Po tome obrascu se razara Hrvatska u svim elementima jer je to klasičan obrazac današnje antifašizacije svega, čak i – disanja.

Kad je državni interes u pitanju nema sitnica.

Niti nebitnih stvari.

To valja znati i imati na umu u svim detaljima nacionalne politike, pogotovo u onim najvažnijim „sitnicama“ kao što su obrazovanje, kultura, znanost ili izborni sustav, na kojima se „nadilaze ideološke podjele“. S tim na umu bit će mostova, bez toga, bit će minera ili Hajdaša i to Dončića na svakome koraku.

Izvor: narod.hr/hkv.hr

1 comment

  1. strauss

    komunist hdz-a =komunist sdp-a, sa svojim satelitima čine jugoslavenski “zološki” vrt!

Odgovori

Skip to content