TwitterFacebookPinterestGoogle+

KAKO JE VELIKI GORAN IVANIŠEVIĆ DOŠAO DO DVIJE OLIMPIJSKE BRONCE ‘Više od svega želio sam tu medalju, a osvojio sam ju sa slomljenim prstom na nozi’

  • Written by:

Goran Ivanišević se sjeća baš svakog detalja s Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine, s nepogrešivom točnošću sjetit će se mnogih detalja svog epohalnog puta prema brončanoj medalji u pojedinačnoj konkurenciji i onoj koja je stigla dan kasnije u paru s Goranom Prpićem.

Na terenu je u devet mečeva (pet u singlu i četiri u paru) proveo više od 25 sati na vrelom suncu Katalonije, koje je baš tada, između 28. srpnja i 8. kolovoza, pržilo kao rijetko kada. Postao je prvi tenisač u povijesti koji je igrao i dobio četiri meča u nizu u pet setova. Nitko to nije ponovio nakon njega, dosta ih je došlo do tri, ali su redovito gubili četvrti. Goran je sve izdržao nošen pozitivnim nabojem, činjenicom da su Hrvatskoj ovo bile prve samostalne ljetne olimpijske igre.

Neopisivo!

– Je, je… Bio mi je gušt, bio je taj naboj. Ja sam nosio našu zastavu na otvaranju Igara, bila je to velika čast, makar mi je to u jednom trenutku oduzeto, pa vraćeno. Nešto sam rekao što se nije svidjelo Tončiju Vrdoljaku, određeno je da je nosi Dražen, međutim, kako su košarkaši sljedeće jutro igrali prvu utakmicu, oni nisu ni bili na otvaranju pa sam opet ja došao na red. Drago mi je što je na kraju ispalo tako, uopće se ne može opisati taj osjećaj kad zakoračiš na stadion s hrvatskom zastavom. Neopisivi ponos!

Sjetio se i proba otvaranja Igara.

– Mislim da sam već tada dobio sunčanicu, paradirali smo valjda 67 puta da bi sve štimalo, morali smo biti u odijelima, ali ne na stadionu nego negdje u – pustinji. Užas! Ali nije mi krivo.

On je tri tjedna ranije igrao svoje prvo finale Wimbledona, izgubio u pet setova od Andrea Agassija.

– Zaboravio sam na to, ovo je bio poseban motiv, više od svega sam želio medalju i mislim da sam to dokazao.

Svaki dan kontrola

Dan prije odlaska u Barcelonu dogodila mu se “mala nezgoda” u vikendici na Čiovu. Toliko tipična za njega, jedna od “goranovskih” ozljeda.

– Nosio sam neke tanjure u kuću i malim prstom na nozi opalio u nezavršenu vikendicu. Znaš što znači udariti malim prstom u nezavršenu vikendicu?

Danas bismo rekli rohbau.

– Prst je bio slomljen, ali što je najzanimljivije, mogao sam igrati bez problema. Jedino me u tenisici nije bolio, upao bi unutra kao da je imobiliziran, ali čim bih skinuo tenisicu, ajme! Nisam mogao živjeti od bolova. Zato mi, na primjer, nikad nije palo na pamet mijenjati čarape tijekom meča, iako se iz njih mogla cijediti voda. Dugo, dugo nakon Barcelone prst mi je ostao natečen.

Bilo je još anegdota…

– Nigdje kao u Barceloni nisam išao na doping kontrole, svaki dan. Doktoru je već bilo neugodno, pa smo se sprijateljili. Meni je išlo bez problema, imao sam odličan tajming, ali bilo je onih koji bi zapeli satima.

Davor Burazin/Sportske novosti

Komentari