Kardinal Bozanić: Blaženi Alojzije je veliki hrvatski hvalospjev svetosti

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u utorak 15. kolovoza u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici euharistijsko slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije u zajedništvu s rektorom svetišta preč. mr. Domagojem Matoševićem, prisutnim svećenicima i mnogobrojnim hodočasnicima.

„Ponovno smo došli k svojoj Majci da bi nam nebeskim zagovorom pomogla čitati događaje svoga života, života naših obitelji, života našega hrvatskoga naroda te zbivanja u svijetu. U Marijinu hvalospjevu, koji je naviješten u svetom Evanđelju, nalazimo onaj odgovor na koji Bog poziva svoje sinove i kćeri, svakoga od nas, a koji podupire snaga Duha Krista uskrsloga i živoga među nama“, rekao je Kardinal u uvodu homilije.

U nastavku homilije, Kardinal je, rekavši da se u ovom Bistričkom svetištu misao i sama od sebe veže uz blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, koji je svjedok vjere, svjedok svetoga pouzdanja u Boga, naveo da je zato tako lako povezati Marijin hvalospjev i svjedočanstvo našega Blaženika.

Istaknuvši da sve što Bog čini ne može biti drukčije nego aktualno, suvremeno, ono što čovjeka unapređuje i otvara budućnosti u kojoj pobjeđuje dobro, Kardinal je rekao „da se u javnosti posebno od promicatelja osporavanja svetosti blaženoga Alojzija, može čuti da nije potrebno vraćati se u prošle događaje i isticati Stepinčev lik, jer – govore nam – on više nije aktualan.

Treba, prema njima, sadašnjosti pristupiti na suvremeniji način. No, nema ničega što bi bilo suvremenije od Boga i od njegove prisutnosti u životima onih koji su sebe stavili u službu Božje providnosti i ljubavi.

Ta se nutarnja snaga aktualnosti osjeća i u izvanjskoj neposrednosti. Naime, činjenicu Stepinčeve aktualnosti i suvremenosti potvrđuju događaji ne samo u vrijeme njegova života na zemlji, nego tijekom svih godina nakon njegove smrti sve do danas. Zar nam to ne govori i nedavno završen rad Komisije Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve? Nije li dovoljno jak pokazatelj te aktualnosti to da dvije Crkve razgovaraju i raspravljaju o njemu na razini nositelja najodgovornijih služba?

Još i više od toga! I naša suvremena pitanja, i ona društvena, pa odgojna, kulturna, nacionalna, od onih najdubljih i temeljnih državnih do svakidašnjih, u raznim područjima života mogu dobiti odgovore u aktualnosti blaženoga Alojzija koji ostaje smjerokazom i za našu budućnost. Nije li nam sveti papa Ivan Pavao II. s ovog mjesta onog povijesnog dana, 3. listopada 1998. godine poručio:

‘Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi’ (Homilija u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.). Ove riječi svetoga Pape treba dobro zapamtiti.“

Navevši da u našoj javnosti ima puno pristupa koji kardinala Stepinca gledaju s političkoga motrišta, Kardinal je istaknuo taj je pristup uvelike nedostatan i u konačnici pogrješan, jer se njegovo djelovanje i uloga ne mogu razumjeti bez ukorijenjenosti u Boga: „On nije svodiv na političko značenje, nego se i političke posljedice njegove službe mogu rasvijetliti samo polazeći od njegove službe pastira, od njegove povezanosti s Bogom i od njegove potpune predanosti Crkvi. Blaženi Alojzije bio je nadbiskup, a ne politički vođa.“

„Marijin hvalospjev započinje usklikom: Veliča duša moja Gospodina! Njezin je duh u Bogu, Spasitelju. Njezin je pogled pročišćen Božjom ljubavlju, a ne oblikovan ljudskim kriterijima i obzirima. Tko usvaja taj Marijin pogled, otkriva da Bog voli čovjeka i poziva ga na življenje dara kao Božjeg stvorenja, stvorena na sliku Božju.

Tu se, dragi vjernici, vidi ključ svega što slijedi u zauzimanju blaženoga Alojzija za čovjeka bilo kojega podrijetla, vjere i nacije, u borbi protiv nepravde, u nastojanju da hrvatski narod ne prihvaća nikakva idolopoklonstva, ponude zla, nego da bude vjeran Bogu. Stepinčev duh nije u politici i u zemaljskim ciljevima, nego – u Bogu. Zbog toga je morao živjeti napetost sa svim totalitarističkim režimima i ideologijama, koje se uvijek bore ponajprije protiv Boga, koje su i bezbožne i protubožne.“

Tumačeći drugi dio Marijina hvalospjeva u kojem se ističe velika djela koja su ponajprije u dobroti, u milosrđu prema onima koji Boga ljube, koji se pouzdaju u njega i njegovu riječ, odnosno – rečeno biblijskim jezikom – prema onima „koji se boje Boga“, Kardinal je upozorio da je „temeljni grijeh oholost i đavao tim grijehom želi ljude zarobiti u umišljenost da su sami sebi dostatni, da ne mare ni za Boga, ni za druge.

Odatle dolaze ne samo ružne riječi i psovke na Boga, pogrđivanje vjere i vjernika, nego i izbacivanje Boga iz društvenoga života. Time se oslabljuje zajedništvo i narušavaju se međuljudski odnosi. Ali, baš ono što je glavna zadaća đavla – da rasprši, da razori zajedništvo – događa se oholima: raspršeni su, kako naviješta Evanđelje.“

Govoreći o mnogobrojnim plodovima milosti od proglašenja kardinala Stepinca blaženim, Kardinal je naveo: „Dovoljno je zaustaviti se u zagrebačkoj katedrali pokraj Blaženikova groba i promatrati: neprestane procesije, molitve u sabranosti, posebno mladih vjernika, djevojaka i mladića, domaćih i stranaca, a zatim redovito ispovijedanje u našoj prvostolnici.

Stoga vjerujemo da će Gospodin u konačnici još snažnije pokazati uzvišenost Blaženikove poniznosti. (…) Služba blaženog Alojzija se nastavlja: bio je neumoran dok je aktivno obavljao pastirsku službu, postao je moćniji po trpljenju u zatvoru i zatočeništvu, a nakon smrti ostaje Alojzije Stepinac veliki naš zagovornik kod Boga.“

Istaknuvši da se Marijina pjesma hvale zaključuje razmatranjem o Božjoj vjernosti i njegovu prihvaćanju svoga naroda, Kardinal je pozvao da se ugledamo u Mariju koja nas uči da ne zaboravimo spomen na Božju prisutnost u povijesti našega naroda: „U spomenu prepoznaje se Božja novost, zahvati Božjega Duha, plodovi svetosti, ali i pokušaji da se narod prevari i odvuče na stranputicu.“

Svoju homiliju Kardinal je završio pozivom vjernicima na molitvu: „I mi danas molimo za sve potrebe ljudi i narodâ svijeta, za toliko narušeni mir u svijetu, za našu domovinu Hrvatsku, za plodnost zemlje koju nam je Bog dao. Molimo posebno za naše poljoprivrednike, za zaštitu proizvođača i potrošača, za hrabrost i ustrajnost odgovornih da zaštite malog hrvatskog čovjeka od nemilosrdnog nasilja diktature tržišta. (…)

Braćo i sestre u Kristu, kao zagrebački nadbiskup, s ovog povijesnog prostora beatifikacije, danas s ponosom ističem: blaženi Alojzije je veliki hvalospjev svetosti, ispjevan hrvatskom dušom, koji odzvanja cijelom Crkvom, a razumije ga i lako ga prepoznaje srce čovjeka.“

MISIJA / ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA

Odgovori

Skip to content