Nino Raspudić: Poslovi dogovoreni u Kataru iznenadit će 
nas za koje desetljeće

Sljedećeg tjedna navršit će se točno godina dana od mitskog putovanja u Katar. To putovanje koje je predstavljano kao spas za hrvatsko gospodarstvo pokazalo se kao još jedan totalan promašaj.

{jathumbnail off}Onaj tko ima iskustvo prekooceanskog leta i brze promjene vremenskih zona, dobro zna o čemu je govorio Gabriel Garcia Marquez kada je u jednom intervjuu rekao kako bi se uvijek nakon leta iz Kolumbije u Europu ili obratno danima osjećao nekako čudno, kao bez duše. Nije tome uzrok samo ono što Amerikanci zovu jet-lag, bolest putovanja, već nešto, po njemu, puno dublje. Ljudi su, naime, izumili strojeve, mlazne zrakoplove, koji nevjerojatnom brzinom prevoze tijela. Ali duša, kaže Marquez, i dalje putuje korakom mule pa bi njegovoj duši trebalo još nekoliko dana da se dovuče za tijelom s drugoga kontinenta.

Putovanje je jedna od najčešćih metafora života pa govorimo o nečijem “životnom putu” ili da je nečije životno putovanje došlo svome spokojnom kraju. Ako nismo nomadi, kad idemo na putovanje udaljavamo se od doma, od mjesta prebivališta, ali samo privremeno, s namjerom da se vratimo jer inače bi to bio odlazak, a ne putovanje.

Putovanje nije samo cilj nego i kretanje do tog cilja. Naravno, bitan je segment putovanja vidjeti nešto drugo, čega nema kući, ali važan učinak putovanja nije samo u tome da se privremeno bude negdje drugdje, nego i u tome da se neko vrijeme ne bude doma, da se dobije odmak, koji može biti koristan kako bi se po povratku bolje uočile i vrednovale neke stvari.

Svijet se, razvojem prometala i sredstava komunikacije drastično smanjio. Nekad se mjesecima čekalo pismo iz Amerike ili “Zelande”, a danas je sve trenutačno dohvatljivo, gotovo besplatno. Ako sam, boraveći u Kanadi proveo tijekom dana više vremena na internetu od nekoga tko je kišni dan proveo doma u Zagrebu baveći se drugim stvarima, vjerojatno ću biti bolje upućen od njega u stanje u gradu. Ta komocija je s druge strane uništila mistiku putovanja i odsutnosti. Nema bijega. Dakle, iako se prostorno sve više putuje, u virtualnom svijetu u kojem provodimo sve više vremena nemoguće je otputovati, isključiti se. U međumrežju smo istovremeno svi prisutni.

Vezani članak

Putuje se iz različitih razloga. Nekada se nije išlo od kuće bez prijeke potrebe. Kretalo se na put radi posla, rata, pljačke, išlo se na hodočašća. Dante Alighieri u 31 pjevanju Raja prije sedamsto godina uspoređuje svoje ushićenje kada se u rajskim visinama nađe pred sv. Bernardom sa zanosom hodočasnika iz Hrvatske (Qual è colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra) koji dolazi vidjeti Veronikin rubac, relikviju koja je u Rimu bila izložena jubilarne 1300. godine. Hrvatska je tu generički pojam koji označava jako daleku zemlju. Putovanje iz Hrvatske do Rima u srednjem vijeku bilo je dugo i naporno, ali nakon što se hodočasnik silno naputovao, kada dođe do cilja svoga hodočašća, osjeća ushit razmjeran podnijetim žrtvama na putu. Danas, kada se u Rim stigne avionom za jedan sat teško je i pojmiti taj napor, ali i tu sreću na cilju. I Danteova Božanstvena komedija jedno je veliko alegorijsko putovanje kroz pakao, čistilište i raj u kojem se putnik pročišćava i dolazi u sklad sa samim sobom.

Nešto od hodočasničkog impulsa sigurno pokreće i današnje turiste koji često sumanuto idu u potragu za novim, za drukčijim, za nekom novom spoznajom ili osjećajem. Suvremeni turist je neka kombinacija konkvistadora, avanturista i hodočasnika. Čitave vojske novih osvajača svakog podneva za sezone izlete s kruzera, poharaju i zapišaju Dubrovnik i idu u daljnje osvajanje po Mediteranu.

Putovanje bi u pravilu trebalo širiti vidike, ali ih može i suziti ako nam mašta prerasta stvarnost. Stanley Fish, američki teoretičar, rekao je napola u šali kako putovanje sužava vidike. Zvuči kako štos, ali vrlo često nas mjesta od kojih smo puno očekivali dok ih nismo vidjeli razočaraju i pokazuju se uživo znatno skromnijima od slike koju smo imali o njima. Stoga možda i ne treba ići na mjesta o kojima imamo već izgrađenu divnu sliku kako je ne bismo pokvarili, nego u ona koja će nas ugodno iznenaditi. Mene je tako razočarao Times Square. U usporedbi s prikazima dočeka Nove godine u New Yorku, koje sam upijao kao dijete, uživo mi je djelovao jadno, kao neko proširenje ulice. Mislio sam da se prijatelj koji me odveo tamo šali i dugo mu je trebalo da me uvjeri kako je to stvarno Times Square.

Dobro, ne treba sada praviti preveliku dramu od toga da je čovjek više očekivao od nekih stvari prije nego što su se realizirale jer moja bajkovita slika Times Squarea bila je mala maca prema očekivanjima birača od Plana 21 kojim je Kukuriku koalicija mahala prije zadnjih izbora. Sljedećeg tjedna navršit će se točno godina dana od jednog mitskog putovanja koje je predstavljano kao spas za hrvatsko gospodarstvo. Pun avion naših najviših dužnosnika i gospodarstvenika otputovao je lani u Katar na Katarsko-hrvatski gospodarski forum. Najavljivale su se silne katarske investicije koje će dati toliko potreban razvojni impuls hrvatskom gospodarstvu. Tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Čačić spominjao je projekte vrijedne milijarde eura poput LNG terminala na Krku, suradnje u vojnoj industriji i slično. Predviđao sam tada da od svega toga neće biti ništa, da se radi o farsi i uvjeravanju javnosti kako se na planu gospodarstva i privlačenja investicija tobože ozbiljno radi. Nakon godinu dana od megaforuma u Kataru vidi se da od tog putovanja nije bilo nikakve vajde. Nije sklopljen nijedan ugovor ni dogovoren bilo kakav posao. No, možda, kao što Marquezova duša kaska za tijelom korakom mule, investicije i poslovi dogovoreni u Kataru se kreću prema Hrvatskoj dinamikom puža pa će nas ugodno iznenaditi za koje desetljeće?

AUTOR: Nino Raspudić/vecernji.hr

Odgovori

Skip to content