Josip Jović: Gdje je kraj kampanji o ustašizaciji?
Nekoliko dana nakon skidanja famozne ploče u Jasenovcu može se mirne duše konstatirati nekoliko činjenica. Problem nije riješen, nego samo odgođen. Predstavnici nekih etničkih i ideoloških manjina duboko su nezadovoljni, a i sam premijer kaže kako je uklanjanje HOS-ova spomen-obilježja samo prva faza. Krene li u onu drugu fazu, u opću zabranu suspektnog pozdrava, mogao bi naići na otpor s one druge, braniteljske strane.
Pogreška s Mostom
HDZ-ova Vlada, je, to je druga konstatacija, pokleknula pred ultimatumom svjetonazorski udaljenih koalicijskih partnera i sada je očito kakva je pogreška bila raskid koalicije sa svjetonazorski bliskim Mostom, do čega nije došlo zbog jednog ministra, već je on bio na samom početku zadan.
Treće, Vlada ne razumije ili se pravi da ne razumije krajnji cilj cijele kampanje o “reustašizaciji” društva i države. Sporna ploča je samo jedan dobrodošao i prividno uvjerljiv argument pronositeljima te kampanje. Pa njima su i Alojzije Stepinac i Filip Lukas ustaše i svako sjećanje na njih je ustaško, svaki grafit im je krunski dokaz fašizacije, kao i, naravno, definicija braka kao zajednice muškarca i žene.
Logika je sljedeća: ako je “za dom spremni” ustaški ili samo ustaški poklič, iako je on 1991. godine značio prvenstveno poziv na otpor srpskoj agresiji, a ne prizivanje nekakvog NDH i njegova režima, onda su i svi branitelji koji su pod tom lozinkom ratovali ustaše, onda je i cijeli Domovinski rat ustaški pokret, pa je onda i država koje je izniknula iz tog rata fašistička, pa prema tome ne zaslužuje postojanje.
Milorad Pupovac u jednom razgovoru za beogradske novine nije krio svoje ogorčenje oslobađajućom presudom generalima Mladenu Markaču i Anti Gotovini, kao što se sada protivi imenovanju ulice u zagrebačkom predgrađu po generalu Janku Bobetku, čovjeku koji je znao govoriti kako je 1941. branio Srbe od ustaša, a 1991. Hrvatsku od Srba.
Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima priprema neke svoje zaključke koji će poslužiti Vladi i Saboru za donošenje zakona o simbolima tih režima. Iako je projektni zadatak već zadan, bit će zanimljivo vidjeti što će ekipa dr. Zvonka Kusića predložiti i što će politika usvojiti. Hoće li se taj zakon zadovoljiti načelnim definicijama, što bi onda opet bilo podložno različitim tumačenjima, ili će taksativno nabrojiti sve pozdrave, znakovlje, imena, itd. koja se ne bi smjela spominjati ni isticati u javnom prostoru?
Svako razumno rješenje moralo bi uvažiti dvije istine. Ovaj narod imao je posla s dva zločinačka i sluganska režima, ali pripadnici vojnih postrojbi u službi tih režima (ustaše i partizani) nisu automatski zločinci. I jedan i drugi režim zajedno sa svojim simbolima su definitivno mrtvi, oživiti ih mogu samo zabrane i histerične, ideološki nabijene kampanje.
