Artur Bagdasarov: Dan genocida nad Armencima
24. travnja Armenci diljem svijeta svake godine 24. travnja obilježuju Dan genocida nad Armencima. Godinama zaludu pokušavaju navesti Tursku na priznavanje tih tragičnih i barbarskih događaja 1894. – 1896. i 1915. god. Turska i dan-danas niječe zločin genocida nad Armencima tvrdeći da su to bile “pojedine tragične epizode u surječju građanskoga rata“. Štoviše, turskim kaznenim zakonom je kažnjivo i samo spominjanje genocida nad Armencima. Tako je nakon izjave Orhana Pamuka, najpoznatijega turskoga pisca i dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2006. god., da je Turska odgovorna za genocid nad Armencima i Kurdima u kojem je ubijeno više od milijun pripadnika tih naroda, pokrenuta u Turskoj lavina optužbi i zahtjeva za njegovim linčom, zbog čega je bio prinuđen napustiti vlastitu zemlju i otići živjeti u inozemstvo. Najveći genocid nad Armencima izvršen je 1915. god. Počevši od 24. travnja 1915. pa sve do 1923. god. ubijeno je dva milijuna ljudi.
Dana 24. travnja 1915. god. u Carigradu i armenskim naseljima diljem prostrane Osmanlijske Carevine bio je uhićen velik broj poznatih armenskih intelektualaca: liječnika, učitelja, političara, svećenika, kniževnika i dr. Među njima bili su i vrhunski armenski pisci: Grigor Zohrap, Danijel Varužan, Siamanto, Ruben Sevak i Jeruhan. Veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Carigradu Henry Morgentau, kao svjedok, obratio se je 1915. god. paši Mehmedu Talatu, ministru unutarnjih poslova turske države, govoreći da će jednoga dana njegov narod snositi odgovornost za počinjeni zločin. Talat mu je zajedljivo uzvratio: “Pred kim snositi odgovornost, nema više Armenaca! Učinio sam za tri mjeseca više negoli sultan Hamid za tri desetljeća“.
Adolf Hitler je prije napada na Poljsku, usput budi rečeno, svojim časnicima o pojedinim narodima rekao: “Moramo bez milosti ubijati sve: muškarce, žene i djecu. Ne ćemo se obazirati na javno mišljenje jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima“. Godine 1916. u sirijskoj pustinji Der Zor, gdje se je nalazilo 500 tisuća Armenaca, u životu je ostavljeno samo njih 10 do 20 tisuća ljudi. Stotine tisuća Armenaca protjerane su sa svojih ognjišta te su našli nova pribježišta u stranim zemljama. Armenski se biskup Nareg Alemezjan u subesjedi Glasu Koncila prigodom 1038. feste sv.Vlahe u Dubrovniku spominje:”Stotine tisuća Armenaca, poput mene, zbog genocida završili smo na Srednjem istoku, u Siriji i Libanonu, u Bejrutu.
Moji povijesni korijeni su iz Armenije, iz Cilicije. Moji pradjedovi s očeve i majčine strane, preživjeli su genocid, rođeni su i živjeli u Ciliciji kao i moji roditelji koji sada žive u Kanadi. Ja sam završio u Libanonu jer nam nije bilo dopušteno ostati u domovini. Od desetog stoljeća sjedište naše Crkve je bilo u glavnom gradu Sisu u Ciliciji. Našem katolikosu, biskupima, svećenicima i vjernicima bilo je dano 24 sata da napuste svoje ognjište, Sis i Ciliciju. Pokupili su što su mogli, blago, zapise, relikvije, Sveto pismo, crkvene dokumente i sl. te su prošli kroz pustinju da bi došli u Siriju i onda u Bejrut u Libanonu” (http://www.glas-koncila.hr/index.php?op … s_ID=18322). Prema podatcima Johanesa Lepsiusa, poznatoga njemačkoga bogoslova i humanista, broj ubijenih Armenaca u turskoj državi iznosio je milijun i pol, dok je njih 500 tisuća postalo izbjeglice. Osim ljudskih gubitaka bio je izvršen i kulturocid nad duhovnom i kulturnom baštinom armenskoga naroda, bio je sravnjen sa zemljom golem broj armenskih naselja, crkava, samostana te drugih povijesnih i kulturnih spomenika.
O uništenju armenskoga naroda odlučili su najviši državni dužnosnici turske vlade, okupljeni oko mladoturske organizacije „Komitet za jedinstvo i napredak“. Vladajući mladoturski trijumvirat (“diktatura triju paša”) sastojao se je od paše Mehmeda Talata (ministra unutarnjih poslova), paše Ismaila Envera (ministra rata) i paše Ahmeda Džemala (ministra mornarice i vojnoga guvernera Sirije). Mladoturci su bili većinom masoni. Primjerice, Talat-pasa je 19O9. god. u Istanbulu utemeljio masonsku ložu Hjur ve Kabul Edeljmis i dvije godine je zauzimao položaj prvoga masona u toj loži (v. http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9C%D0% … 1%88%D0%B0).
Koncem rata, koji je Turska izgubila, glavni ideolozi armenskoga genocida pobjegli su uz pomoć njemačke podmornice iz zemlje u Njemačku. Na Talat-pašu je 15. ožujka 1921. god. u Berlinu izvršen atentat; izvršio ga je Armenac Sogomon Tejlirjan (1897. – 1960.) koji je u pokolju i progonu izgubio obitelj. Berlinski sud ga je oslobodio jer je izvršio atentat u neubrojivu stanju. Bio je svjedok silovanja svojih dviju sestara i ubojstva svojega brata sjekirom. Nakon suđenja 30 godina je živio u Srbiji, nekoliko godina u Valjevu, potom u Beogradu. Oženio se je Armenkom Anait Tatikjan s kojom je imao sina i kćerku. 1950-ih godina se je preselio u Ameriku. Umro je 1960. u San Franciscu.
(http://ru.wikipedia.org/wiki/%D2%E5%E9% … E%EC%EE%ED).
Ista je sudbina zadesila i Džemal-pašu kojega su ubili 1922. god. u Tiflisu u Gruziji Armenci Petros Ter-Pogosjan i Artašes Gevorgjan, članovi armenske stranke “Dašnakcutjun” (Armenska revolucionarna zajednica), i to u okviru operacije “Nemezic” (Nemesis ili Nemezida – starogrčka božica odmazde koja pravedno kažnjava zločince) za likvidaciju krivaca armenskoga genocida 1915. god. Enver-paša je poginuo 4. kolovoza 1922. god. selu Čagana u Tadžikistanu u boju s postrojbama Crvene armije. Još ranije, 1919. godine, turski vojni sud je odredio smrtne kazne visokim vojnim časnicima zbog uvlačenja Turske u rat te za zločinstvo koje je turska vojska počinila nad Armencima.
Genocid nad Armencima su priznale i osudile mnoge zemlje i međunarodne organizacije:Europsko vijeće, Europarlament, UN-ova potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina; parlamenti Urugvaja, Francuske, Belgije, Danske, Italije, Nizozemske, Švicarske, Švedske, Rusije, Poljske, Libanona, Litve, Grčke, Slovačke, Cipra, Argentine, Venezuele, Čilea, Kanade, Vatikana, 43 od 50 država u SAD-u. Genocid je priznalo i Svjetsko vijeće Crkava. Zanimljivo je spomenuti da je među milijun i pol Armenaca koje su Turci 1915. god. zvjerski ubili, bilo i približno 100.000 armenskih katolika (v. M.Babić, Istočna liturgija i ikonografija: Skripte za potrebe studenata, Split, 2009./2010., str.8.). Povijesnu činjenicu genocida nad Armencima i narodno pamćenje Armenaca nitko ne može izbrisati.
Linkovi:
Armenian Genocide Museum of America – http://www.armeniangenocidemuseum.org/
Armenian National Institute (Washington) – http://www.armenian-genocide.org/
Muzej Armenskog genocida http://www.genocide-museum.am/eng/index.php
