TwitterFacebookPinterestGoogle+

8. svibnja 1945. Zagreb – kako je glavni grad Hrvatske postao mjesto straha, patnje i smrti?

  • Written by:

Glavni grad Hrvatske Zagreb je u svibnju 1945. bio grad straha, patnje, stradanja, smrti, ali i nadanja da je zlo moćno, ali ipak prolazno. U grad su ušle jedinice partizana iz Srbije, od kojih su mnogi do prije koji mjesec nosili kokardu na šubari, čak do kolovoza 1944. kada ih je Tito amnestirao.

Ti ljudi su počeli pokolj Zagrepčana, uz kasniju svesrdnu pomoć hrvatskih partizana, koji su ušli u grad preko Sljemena i Sesveta tek dva dana kasnije.

“Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast“, piše osvjedočeni antifašist Bogdan Radica o stanju Hrvata i građana Zagreba nakon ulaska partizana.

Na današnji dan 1945. su partizanske snage ušle u Zagreb. Partizani vole reći da su ga oslobodili, a pokojni Tomislav Ladan bi rekao da je taj dan “Zagreb pao pod oslobođenje”.

Osim par manjih okršaja nije bilo previše borbenog djelovanja jer se gotovo sva vojska NDH sa dobrim dijelom naroda povukla prema slovenskoj, a kasnije i austrijskoj granici.

Oslobođenje je, nažalost, više sličilo na dolazak Huna i Mongola: pljačka, otimačina,ubojstva,silovanja, to je tamni dio te priče kojeg nam antifašisti uporno „zaboravljaju“ ispričati.

Zašto su građani grada Zagreba zaslužili tako tešku kaznu? 

Iako se očekivalo da će u Zagreb kao prve jedinice ući odredi X. zagrebačkog korpusa, to se nije dogodilo. „Slava oslobođenja“ Zagreba pripala je dojučerašnjim četnicima Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića. Njihove fotografije najbolje svjedoče kojoj su vojsci pripadali do jeseni 1944. godine. Umjesto dotadašnjih kraljevskih kokardi stavili su crvenu zvijezdu i nastavili rat protiv svega što nosi hrvatski predznak, piše vecernji.hr

Poznati hrvatski novinar i publicist Bogdan Radica godinama je živio u SAD-u. Bio je antifašist, ali i antikomunist. Svršetkom rata doputovao je u Zagreb da se uvjeri o stanju u „oslobođenoj“ Hrvatskoj. U svojoj je knjizi „Hrvatska 1945.“ ovako opisao prve dane u „oslobođenom“ Zagrebu: „U Zagrebu su još tada praskale bombe i svaka je detonacija izazivala mraz u kostima njegova stanovnika. Poput vihora, strah se pojavljivao vertikalno i horizontalno, izazivajući u čovjeku osjećaj fizičke ništetnosti, ali i intelektualne bijede. Ljudski se život snizio na tako nisku cijenu da su svi pojmovi o njegovoj vrijednosti, koje je povijest razvijala stoljećima, još iz grčkih preko rimskih do kršćanskih vremena, postajali beznadni. Njegov um, intelektualna bitnost, njegov duh i duša, teško su se mogli izdići na površinu. Dok su razularene mase partizana, mladića intoksiciranih lažima i alkoholom, pjevale pjesme o ‘slobodi’, slobode nije bilo ni za koga – ni za potlačenu i zastravljenu većinu, kao ni za manjinu, koja se i sama bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga je sama nametala većini. Svatko je u svakom trenutku mogao postati žrtvom arbitrarnog nasilja. Kad stari zakoni padaju, kakvi god oni bili, a novi nisu u stanju da se nametnu, strah odnosi ljudima volju, glavu i osjećaje njihova dostojanstva. Pojaviti se iz Amerike u takvoj sredini, svoj isječenoj trzajima vječnoga straha, bilo je uistinu strašno suživljavanje između vlasti slobode, osnovane na zakonu i pravu, i bezvlađa, nasilja i terora, osnovanog na imperativu pojedinaca ili skupine dešperatera, brava i rasova. Zakon je bio strojnica, i tko je imao više fišeka o pojasu, taj je bio i jači u odnosu prema nezaštićenu pojedincu. Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast.“ Tako je pisao Bogdan Radica, osvjedočeni antifašist i antikomunist, čovjek koji je zazirao od totalitarizama. Zbog toga je njegov tekst bitan, jer je nepristran, pisan očima čovjeka koji dolazi iz jednog drugog, demokratskog miljea.

Zagreb je dakle u svibnju 1945. bio grad straha i patnje, stradanja, ali i nadanja da je zlo moćno, ali ipak prolazno.

Dakle, tog dana u Zagreb nije ušla samo druga vojska, ušao je strah, teror, noćna odvođenja ljudi, nasilno iseljavanje iz stanova i odmah useljavanje drugova u tuđe stanove sa svojim obiteljima, otvorena je prisilna javna kuća u Jurišićevoj ulici u kojoj su Zagrepčanke silovali i iživljavali se nad njima, uspostavljena je koljačka jedinica tzv. „lajbeki“ koja je tragove svog „rada“ ostavila širom Sljemena u brojnim jamama o kojima se moralo šutjeti 45 godina, a i danas su tabu tema.

Najmasovniji zločini na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice, prije svega Gračanima. Gračani, uz Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec koji, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoju ekonomiju uz glavni hrvatski grad.

O strahu i atmosferi koja je vladala Zagrebom toga dana najbolje svjedoči slika prolaska i dočeka partizana preko glavnog gradskog trga Jelačić placa. Na ulicama grada nije bilo nikoga.

Pokolj i pljačka u Zagrebu počela je istog dana, ubijene su tisuće ljudi u glavnom gradu, pa čak i djece štićenika domova u dobi od 7 do 15 godina, bolesnici iz zagrebačkih bolnica, žene, starci i doslovno svi koji su se našli na popisu “sumnjivih” srbijanskih partizana koji su ušli u Zagreb.

Popis preko 100 otkrivenih masovnih stratišta u Zagrebu i okolici možete pročitati ovdje.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr

Komentari