TwitterFacebookPinterestGoogle+

Prof. dr. Matko Marušić: Politička misao Mirjane Kasapović suprotna je znanstvenoj misli i znanstvenom radu

Gđa Mirjana Kasapović napisala je u časopisu „Politička misao“ članak pod naslovom „Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina“ (god. 55, br. 1, 2018, str. 7-33). Njezin članak, časopis u kojemu ga je objavila i njezina analiza, sadrže svatko po – jednu značajku suprotnu od znanstvenosti, ukupno tri. Prva bijeda je da „Politička misao“ svrstava uradak gđe Kasapović u izvorne znanstvene radove. No, taj članak nema ama baš nikakve veze sa znanošću, jer ne sadrži ni podatke, ni argumente, ni analizu, pa čak niti mišljenje. To je malo finija denuncijacija, slabo prikriveno etiketiranje ljudi koji su bolji, učeniji i pošteniji od nje, a osim etiketiranja služi za minimalno ispunjavanje „znanstvenih“ kriterija za napredovanje na fakultetu gdje radi.

Odgovorila joj je briljantno gđa Blanka Matković (https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/29194-blanka-matkovic-zasto-rezite-na-me-partijska-profesorice-kasapovic.html), ali to nije dovoljno: cijela se intelektualna Hrvatska treba zgroziti nad onime što radi M. Kasapović i oni koji je podržavaju! Zato ovo pišem. Znam što je znanstveni članak, znam procijeniti dokaz i moram odgovoru Blanke Matković dodati ocjenu kao osoba koja nije povezana ni s Kasapović niti s Matković. Zastupam znanost i znanstvenu misao.

O čemu piše Mirjana Kasapović

Kasapović na početku svojega članka nabraja literaturu koju će napasti; ovdje je citiram, tako da je čitatelji mogu nabaviti i proučiti:

Drugu podskupinu tvori revizionistička literatura o genocidu u NDH. Nastavljajući se na stariju revizionističku struju (Štefan 1996, 1998, 1999; Pečarić 1998; Jurčević 1998; Krišto 1998; Vučić 2001), nastalo je nekoliko reprezentativnih djela tog žanra: Jasenovački logori – istraživanja (2015), zbirka triju studija Horvata, Vukića, Pilića i Matkovićeve, Mrkocijeva i Horvatova Ogoljela laž logora Jasenovac (2008), Ivezićev Titov Jasenovac (2008) i Vukovićeva Kako je nastao mit (2016).“

U svojemu članku ona je napala te ljude i njihova djela.

Cilj napada Mirjane Kasapović

Gđa Kasapovićpokušava dokazati da su povjesničari koje napada za povijesni revizionizam u krivu i da imaju zle namjere „pokušavajući dekonstruirati “jasenovački mit”, (i) zapravo nastoje dekonstruirati “mit o genocidu” u NDH, a time potpuno ili djelomice rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH).“

Gđa Kasapovićoptužuje nabrojene hrvatske povjesničare da žele pokazati (citiram je):

(a) daje NDH bila normalna onodobna protupobunjenička država koja nije koristila masovandržavni teror kako bi uništila unaprijed ideološki definirane neprijatelje, negoje legitimno primjenjivala ograničena i “razumna” sredstva borbe protiv naoružanihpobunjeničkih skupina koje su ugrožavale opstanak države;

(b) da se u NDH nijedogodio masovni zločin, a kamoli genocid, ni nad Srbima, ni nad Židovima, ni nadRomima, nego da su glavne žrtve nasilja bili razmjerno malobrojni hrvatski i srpskikomunisti te srpski četnici kao politički protivnici režima i države;

(c) da koncentracijskilogor Jasenovac nije bio logor smrti, nego za to doba uobičajen radni i sabirnilogor koji je opstao i poslije 1945. u mnogo zloćudnijem obliku.“

Argumenti Mirjane Kasapović protiv „povijesnoga revizionizma“

Argument M. Kasapović protiv dokaza koje su objavili rečeni povjesničari, a koje ona naziva „revizionistima“,samo je stara komunistička literatura o zločinačkim namjerama ustaša. I ništa drugo!

Pritom, primjerice, srpsku laž o 700.000 do preko milijun žrtava u Jasenovcu zabašuruje Titovom nakanom da od Njemačke izvuče što veću ratnu odštetu, ali ne spominje da je Franjo Tuđman, 30 godina poslije Titova pokušaja prevare, dobio zatvorsku kaznu jer je u „Bespućima povijesne zbiljnosti“ doveo u pitanje službeni broj od 700.000 jasenovačkih žrtava.

U analizi literature o stradanju Židova u NDH i Jasenovcu citira stare komunističke izvore, a ne pobija ni jedan dokaz niti dokument naveden u literaturi koju kritizira. Ne spominje da je među ustaškim generalima bilo 28 Židova. Ne spominje da je Židovska općina u Zagrebu radila do kraja rata. Ne spominje kontradikcije današnjega popisa Židova stradalih u NDH u jasenovačkom popisu s onima u popisu u Jad Vashemu. Ne osvrće se na nalaz da je 14.000 imena na današnjem jasenovačkom popisu bilo duplicirano (i više puta umnoženo), a da su mnoga imena sporna u odnosu na utvrđivanje njihove stvarne sudbine.

Gđa Kasapović bi trebala znati da se na argumente o krivom popisu ne odgovara citiranjem drugih izvora, nego opovrgavanjem tvrdnje o krivim imenima na popisu.

Pripisivanje antisemitizma starog stotine godina hrvatskoj Katoličkoj crkvi primitivno je i zloćudno.

Pojačanje dojma o antisemitizmu u NDH uvođenjem islamskog antisemitizma bijedno je, netočno, podmuklo i protucivilizacijsko. Da ne objašnjavam da SS Divizija „Handžar“ nije bila ustaška (ni NDH) postrojba.

Kasapović optužuje „revizioniste“ da zanemaruju Rome ubijene u Jasenovcu, i odmah sama kaže da je teško utvrditi broj stradalih Roma. A onda navodi nevjerojatne brojeve inozemnih procjenitelja, koji nikad nisu stupili u arhive NDH niti su vidjeli druge izvorne dokumente (niti su im trebali).

Dokaze o trostrukoj prirodi logora Jasenovac rješava tako da – jednostavno –tvrdi da tamo nisu ljudi držani i ubijani poslije odlaska ustaša. Nema argumenata da su dokazi Pilić-Matković krivi, izmišljeni ili nedovoljni.

Etiketiranje kao znanstvena metoda

Kasapović kaže: „Nakon čitanja revizionističke literature može se kazati da njezini autori pod političkim mitom podrazumijevaju običnu izmišljotinu i prijesnu laž, a ne kompleksan ideološki konstrukt koji svrhovito funkcionira unutar određenih društvenih skupina ili zajednica.“ Da, to je točno. Jasenovački se mit sastoji od odurnih, nevjerojatnih laži. Bolje je priče o njemu zvati lažima, nego mitovima.

Zatim sa svoje niske visine docira (sveučilišna profesorica!): „Velika je boljka revizionističke, ali i šire “domoljubne” struje u hrvatskoj historiografiji beznadna parohijalnost, pa interpretacije njezinih autora ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim istraživanjima u svijetu.“ Naravno da ne korespondiraju, jer su istraživanja u komunističkoj Jugoslaviji bila zabranjena, a bile su dopuštene samo laži. I zataškavanja: je li u Jugoslaviji tiskan i jedan članak o tome da je na Gradini kraj Jasenovca u tri Titova iskopavanja iskopan samo 481 kostur? Je li ikad išta objavljeno o genocidu na Bleiburgu i Križnom putu, da ne govorimo o još uvijek neotkopanih 1600 jama u Sloveniji i Hrvatskoj u koje su bačeni Hrvati ubijeni nakon II. svjetskoga rata? Tko je i u svijetu išta mogao o tome objaviti – osim namjernih laži? Primjerice, knjiga grofa Tolstoya o Bleiburgu bila je objavljena, a u Engleskoj je on tužen, a u Jugoslaviji zabranjen.

Sveučilišna profesorica M. Kasapović pita: „Odakle su onda ti autori („revizionisti“, napomena MM) mogli nešto doznati o teorijama genocida i o metodološkim pristupima njegovu istraživanju?“ Da – odakle? Što je publicirano osim laži? Što će kome teorije genocida kad jame nisu otkopane i o njima se ne smije ni pisati niti govoriti? Što će metodološki pristup istraživanju genocida kad je istraživanje genocida u Jugoslaviji bilo zabranjeno? Zločine nad Hrvatima nije se smjelo ni spomenuti, a zločine Hrvata nad drugima nije se smjelo istraživati. Sve se osnivalo na knjigama naručenih laži poput onih Viktora Novaka i Nikole Nikolića. To je bila „znanost“, „dokazi“ i „istina“. Koja se učila u školama. Lagalo se nevinoj djeci (među njima sam bio i ja).

Paušalne i neutemeljene ocjene

M.Kasapović dalje kaže: „novijima komparativnim istraživanjimalogori gube središnje mjesto zbog dvaju glavnih razloga. Prvo, velik broj ljudi nijeizgubio živote u “logorskom arhipelagu”, nego u masovnim egzekucijama izvannjega. Drugo, postojala je analitička pristranost prema logorima zbog svjedočenjapreživjelih logoraša.

Ma nemoj? Pa zašto onda nije svoju kritiku uputila Srbima, jer upravo oni govore u strašnim brojevima u Jasenovcu, a na osnovi „svjedočenja“ nekolicine preživjelih logoraša? (A kako su oni preživjeli?) Masovne egzekucije izvan logora? Znamo to. Slijedno tome, pitam se zašto gđa Kasapović ne traži otkopavanje 1600 masovnih grobnica u Sloveniji i Hrvatskoj u kojima su pobijeni Hrvati, plus svih onih grobišta u kojima su Srbi i Židovi koje su pobili ustaše? Zašto ne nabroji ustaške zločine i izvore na osnovi kojih su ti zločini utvrđeni? Zašto ne navede brojeve otkopanih kostura? Da, ustaše su činili zločine, upravo „na terenu“, ali treba dati objektivne forenzičke podatke, a ne jezive priče i paušalne procjene. Koliko je kostura otkopano u Šaranovoj jami, Glini, Gudovcu? To treba istraživati, jednako kao i Hudu Jamu i Kočevski Rog.

Kasapović, dokazana komunistička omladinka, ne može bez napada na vjeru i Crkvu, pa piše: „U to valja uključiti i prisilne vjerske konverzije i prisilne etničke asimilacije, kakve su se zbivale u NDH (Korb 2000, 2013, 2014; Biondich 2005).“ A gdje su dokumenti o prisilnim vjerskim konverzijama? Ne citira ni jedan jedini! Izraz „etničke asimilacije“ – da se možda odnose na 12 pravoslavnih i 28 židovskih generala u NDH? Osobno sam vidio dokument kojim se zabranjuje prekrštavanje. To može značiti da je pokušaja bilo, dragovoljnih ili prisilnih, ali pritom se mora, zbog istine, barem znanstvene ako ne Božje, spomenuti i ta i takve zabrane koje je izdala vlast NDH.

Nitko u Hrvatskoj ne ide za „rehabilitacijom NDH“ i za „brisanjem mitova“. Ide se za istinom koja još nije istražena, a postalo je jasno da je ona koju promovira i M. Kasapovićzaklonjena lažima i zabranama.

Prijetnje kao zaključak

I sad je u Hrvatskoj istraživanje genocida zapravo zabranjeno, a dokaz tome je upravo članak M. Kasapović: ona napada ljude koji su objavili istraživanja, ali ne argumentima da im podatci nisu dobri, nego stare laži navodi kao istinu, a njih, koji imaju dokaze da su te stare laži stvarno laži, naziva – (proustaškim) povijesnim revizionistima! Zar M. Kasapović misli da mi to ne vidimo? I, hvala Bogu, to sada smijemo i reći. Evo, na primjer, ja.

Nadalje M. Kasapović piše: „U Encyclopediaof Genocide NDH je smještena u kategoriju petnaest najsmrtonosnijih režima u 20. stoljeću (Charny 1999: 27, I), u TheHistoriographyoftheHolocaust Period konstatira se da je, “unatoč komparativno malobrojnome židovskom stanovništvu, Hrvatska jedinstvena u povijesti holokausta” (Jelinek 1988: 363), a u TheHistoriographyoftheHolocaust (Stone 2004: 120 i d.) NDH se opisuje, zajedno s Litvom i Ukrajinom, kao posebno aktivna izvršiteljica holokausta u Istočnoj Europi. McCormick (2008: 80), primjerice, piše o NDH kao o državi “vladavine terora” kakva je bila rijetko viđena u povijesti, Phayer (2000: 31-40) naziva pokolj Židova u NDH 1941. “genocidom prije holokausta”, a Yeomans (2013: vii) ističe da je mjesecima prije konferencije u Wanseeu 20. siječnja 1942., gdje je donesena odluka o organiziranju holokausta (Hilberg 1982), NDH izvršila “vlastiti samovoljni holokaust”.“ Što M. Kasapović time hoće reći? Da su ti autori bolje znali od Jurčevića i Vukića, Matković i Razuma? Kako su to oni bolje znali? Jesu li iskopavali u Hrvatskoj? Jesu li pretražili pismohrane u Hrvatskoj? Jesu li gledali pismohranu Jasenovačkoga logora? (Usput rečeno, kako gđa Kasapović tumači da su Srbi, 1991., iz Jasenovca u Srbiju odnijeli dokumentaciju i Hrvatskoj ne daju ni kopije? Ni prije toga ta dokumentacija nije bila dostupna neutralnim istraživačima. Otkud su podatci navedeni u literaturi koju ona citira?!)

Nadalje M. Kasapović citira židovske autore da bi implicirala da su nabrojeni „revizionisti“ ujedno i antisemiti, a time i fašisti ili barem profašisti. A zašto ne navodi druge židovske izvore? Kako je gđa EstherGitman potpuno promijenila mišljenje o kardinalu Stepincu, kad je pregledala zagrebačke arhive?

I u demokraciji denuncijacija

Kasapović nadalje prjelazi u finu denuncijaciju, što je ionako jedina svrha njezina članka;„Napori da se umanje i negiraju zločini u NDH proizveli su suprotne učinke. Skrenuli su pozornost svjetske znanstvene zajednice na genocid u NDH koji je dotad izazivao “razmjerno ograničenu pozornost zapadne historiografije” – kaže ona. Hrvatski odgovor glasi da mi i želimo pozornost historiografije, zapadne i istočne, domaće i inozemne, jer želimo – istinu, kakva god ona bila. Međutim, ako „pozornost svjetske znanstvene zajednice na genocid u NDH“ znači zabranu znanstvenih istraživanja, onda je to nešto sasvim drugo: komunistička represiju. A nje se više ne bojimo. Upravo protiv nje se bunimo. Zabranu istraživanja priželjkuje i gđaKasapović, i zato u svojemu članku ona ide upravo suprotno od toga kako je taj članak klasificiran u „Političkoj misli“: ona ne ide za znanstvenom istinom, nego za zabranom istraživanja.

Neka me u toj sumnji demantira, bio bih sretan.

No, bojim se da ona ne će i ne može pristati uz slobodu istraživanja! Uočio sam da je na kraju pseudoznanstvenoga članka pseudoznanstveno zaprijetila za slučaj da se „revizionistička“ istraživanja nastave: „A o tome kako one (razvijene države, napomena MM) izlaze na kraj s time (povijesnim revizionizmom, napomena MM) mnogo se može doznati iz knjige Genocide Denialsandthe Law (Poricanje i zakon, prijevod MM) (2011) Hennebela i Hofmanna.“ Prijetnja sudom! Tako se zatvara krug laži i represije, ubija se sloboda mišljenja i zabranjuje sloboda istraživanja. A to smo već živjeli i nije nam se svidjelo.

Sažetak o članku M. Kasapović

Hrvatski povjesničari, koje M. Kasapović naziva „revizionistima“,proveli su i objavili svoja istraživanja jer su pribavili podatke koji pobijaju prethodno objavljene srpske i komunističke laži. A M. Kasapović uzvraća – citiranjem tih istih starih laži kao dokaza da „revizionisti“ ne govore istinu! I tvrdi da oni tako „rehabilitiraju NDH“ i „ugrožavaju mit o Jasenovcu“. I to naziva znanošću. I to znanošću smatra i njezin fakultet i znanstveni časopis „Politička misao“.

U svojemu klasičnom komunističkom pristupu znanosti, M. Kasapović na kraju članka prijeti i denuncira. Prijeti „pravom, tj. sudom“, implicirajući da se u radu hrvatskih autora koje napada radi o negiranju Holokausta, što je u SAD kažnjivo. Denuncira viješću da je rad tih povjesničara privukao pozornost međunarodnih stručnjaka na „genocid u Hrvatskoj“. Međutim, ne spominje tko je međunarodne stručnjake obavijestio što piše u brojnim knjigama objavljenim na hrvatskom jeziku. I tu se krug zatvara.

Moj zaključak

Istraživanja svih zločina počinjenih u Hrvatskoj u 20. stoljeću treba nastaviti i bitno intenzivirati. Hrvatski povjesničari moraju se okrenuti toj temi, surađivati i kad ne misle jednako, i svoje nalaze objavljivati i na hrvatskom i na engleskom jeziku. Nužno je upravo ono čime M. Kasapović pokušava uplašiti i njih i hrvatsku javnost: bitno je da istina o tom dijelu hrvatske povijesti dospije i na međunarodnu razinu.

Hrvatska vlada, političkom i tvarnom podrškom kroz sveučilišta i institute, definirane programe, projekte, stipendije i drugo, treba poticati tu znanstvenu djelatnost, jer je ona neizrecivo politički i društveno važna. Posebno treba, i to na međunarodnoj razini (EU) tražiti i postići da se sva dokumentacija oteta u Srbiju vrati, barem kao kopije, i da se studira javno, interdisciplinarno i s međunarodnom suradnjom svih kojih se ti događaji tiču i koje oni zanimaju.

Istina nam je nužna, nama i žrtvama, a ona se može postići samo pristupom suprotnim od pristupa Mirjane Kasapović i „Političke misli“.

Matko Marušić / Hrvatski tjednik, 10. svibnja 2018., broj 711, str, 46-49.

Komentiraj