TwitterFacebookPinterestGoogle+

INTERVIEW: Odilon Gbènoukpo Singbo

  • Written by:

U prosinačko jutro krenusmo u Rakitje, maleno mjesto pokraj Zagreba. Već nekoliko mjeseci planirali smo ovaj susret. Dugo smo čekali. No Providnost bira vrijeme i načine. Tako i ovaj put. 

Sigurnim okretajima volana i dovoljnom dozom gasa stigli smo skoro na vrijeme. Kasnili smo „samo“ pet minuta. Vjerojatno ne bih ni primijetio da nisam imao privatnu vozačicu.  Naš prvi intervju, a već kasnimo.

Dugo smo ovo čekali. Odgađanja, pa ponovno dogovaranje termina, dojam kao da smo ugovorili sastanak s predsjednikom. Uskoro se uvjeravamo kako naše kašnjenje i nije prouzročilo neku veću katastrofu. Naš domaćin nas uvodi u župni dvor s osmjehom na licu i nudi nam nekoliko vrsta kave. Uskoro i atmosfera postaje drugačija. Mirta se počinje smješkati i pali diktafon,  ja u svemu tome nastojim prepoznati dobar trenutak za početak, a naš domaćin žali onoga tko će morati sve to prepisivati.

O: Vi ćete to snimati?
M: Da, pa će on kasnije prepisati.
O: Joj žao mi je, al nekaj moraš delati.

I tako je krenulo.

Odilon Gbènoukpo Singbo rođen je 1980. godine u zapadnoafričkoj država Benin. U razgovoru s njim doznali smo nešto o  poliičkoj i vjerskoj sitauciji u Beninu, o životnim  uvjetima prosječne obitelji. Također osvrnuli smo se i na njegovo djetinjstvo, uvjete odrastanja i njegov svećenički poziv.

Kako u Beninu živi jedna prosječna obitelj?

Teško je govoriti o prosječnoj obitelji, no globalno govoreći  većina stanovnika živi dosta siromašno. Tamo ne žive prosječne obitelji, jer imamo dvije krajnosti, iznimno bogate i siromašne, tako da nema tog srednjeg sloja.  No ako uzmemo npr. plaću učitelja,  koji pokušavaju činiti taj srednji stalež tj. prosječni dio, oni mjesečno zarade oko 500 kuna, što nije baš mnogo. Samo kako bi iznajmio stan, učitelj mora platiti 250 kuna i što mu onda ostane? Ako živi u gradu, treba platiti još struju i vodu, stoga najčešće žive u selima kako bi mogli spojiti kraj s krajem.Većina ljudi se bavi poljoprivredom pa ne možemo govoriti o nekoj zaradi, jer ono što dobiju to im je dovoljno samo za preživljavanje.

Koliko članova ima tvoja obitelj?  Iz kakve obitelji si došao? Kakav je bio život u tvojoj obitelji?

Dolazim iz katoličke obitelji. Mama je katolkinja, tata je bio musliman, a uvjet za vjenčanje je bio da se on obrati na katoličku vjeru, što je on rado učinio. Imam pet sestara i jednog brata. Tri sestre,koje su starije od  mene već su se udale. Imam petnaest nećaka i nećakinja. Moje starije sestre s obzirom na afričke prilike nikada nisu išle u školu. Tako da sam ja prvi iz obitelji koji je krenuo u školu. Ni roditelji ni sestre ne znaju ni pisati ni čitati. Riječ je o jednoj skromnoj obitelji koja je dugo živjela u neimaštini, tako da moje školovanje u tim uvjetima je prije svega bilo Božje djelo.  Moje sestre nisu išle na školovanje i zbog mentaliteta, jer se smatra da se djevojke spremaju za udaju i nema smisla previše ulagati u njih. Muško dijete je ipak onaj koji ostaje doma i nastavlja obiteljsko prezime.  Stoga  su mi roditelji dopustili da se školujem, premda oni nisu davali nikakvu financijsku potporu. Kada su moji vršnjaci krenuli u školu, ja sam ostao sam doma i nisam se imao više s kime igrati te sam tako i ja krenuo s njima u školu. Svaki put kad je trebalo platiti školarinu, oni su mene izbacili iz razreda. Onda sam ja ispitivao prijatelje što su učili u školi. Tako sam učio od njih. U vrijeme testova, učitelji su me pustili da pišem u nadi da ću uspjeti platiti kasnije školarinu, a ja sam redovito najbolje testove pisao. Učitelji su bili milosrdni i pustili me svake godine u viši razred. U gimnaziji su mi opet nedostajala financijska sredstva. Živio sam kod jednog čovjeka, kojemu sam stanarinu plaćao fizičkim radom u polju i moramo sam iz kuće izlaziti kroz prozor, a ne kroz vrata, a Bog me kasnije pozvao na svoju njivu. Tako sam sada u Hrvatskoj.  S obzirom na stav roditelja prema mom zvanju,na početku je bilo dosta teško, jer su roditelji nakon mnogih godina mog školovanja očekivali da ću biti barem neki učitelj i osnovati svoju obitelj. Kada sam donio odluku da ću postati svećenik, nisu baš to dobro prihvatili, pogotovo mama. Danas je situacija drugačija, a oni su jako ponosni na svoga sina.

Kakvo je prosječno djetinjstvo za jedno dijete u Beninu i od čega se sastoji?

S obzirom na misijsko djelovanje Crkve, a pritom mislim i na domaće svećenike,  današnja situaciju u Beninu što se tiče djece ide na bolje, jer je prije bila velika stopa mortaliteta. Sad je već malo bolje. Razumljivo je da djeca nemaju iste mogućnosti kao djeca na Zapadu.  Nema nekakvih igrica, nego se djetinjstvo odvija u međusobnom druženju.  Za djecu koja idu u školu postoji program i prostori gdje se mogu igrati. Sad uspijevaju dobiti i lopte. Ipak,  kod kuće se djeca moraju uključiti u sve poslove koje roditelji rade. Čak i ako je vikend i roditelji moraju na polje, djeca moraju s roditeljima bez obzira znaju li raditi posao ili ne. Moraju biti prisutni.  Gdje su roditelji tamo su i djeca. Majke nose svoju djecu na leđima tijekom rada i djeca su uvijek uz roditelje. Ovo što sam rekao, govorim u kontekstu mirne Beninske države, gdje nema ratova. Ondje  gdje su ratovi, možete vidjeti naoružanu djecu, vojnike, ali to su već izvanredne situacije.

U Beninu postoji  40-tak etničkih skupina. Kojem narodu Vi pripadate,  kakav je suživot među narodima i kakvi su odnosi?

Točno je da postoji oko 40 skupina i te skupine se najviše razlikuju po jezicima.  Što se tiče suživota, Benin je jako miroljubiva država. Možda se mogu primijetiti neke male napetosti, kada se radi o izborima, no opet ne u toj mjeri da bi netko bio nasilan. Suživot je dobar i ljudi se dobro povezuju bez obzira je li netko sa sjevera ili juga zemlje. Gledajući  Benin u cjelini i odemo korak dalje i uzmemo u obzir da Benin nije većinski katolička zemlja, kao Hrvatska, nego je zemlja gdje još ima dosta tradicionalnih religija, koje čine oko 50 posto, tu je i Katolička crkva koja ima 25 posto stanovništva, pa muslimani i protestanti,  onda vidimo da taj odnos unutar tih religija i vjerskih zajednica nije bio napet.  Ljudi poštuju vjersko opredjeljenje. Oni znaju da pripadamo istom narodu. Evo na primjer, kada je Gadafi bio prije desetak godina u Beninu  i pozvao sve muslimanesvojim žestokim govorom da obrate ostatak oni su ustali i ostavili ga. Dakle, oni nisu za takav način vjerovanja i takav način života unutar svoje države. Uglavnom, miran je suživot.

Postoji li razlika u kvaliteti života s obzirom na pokrajine Benina?

Život na sjeveru je puno teži, teži su životni uvjeti nego na južnom dijelu. Južni dio je taj koji je otvoren prema svijetu, zbog Atlanskog oceana i zračne luke. Sve moderne infrastrukture se nalaze južnije, pogotovo u gradu Kotonu koji je ekonomski glavni grad. Sjeverni dio je već bliže Sahari i prirodni uvjeti su već teški. Vidljivo je to i po ljudima. Na jugu su ljudi, prisiljen sam reći, „razvijeniji“, zbog povezanosti sa Zapadom, nego oni koji su na sjevernom dijelu Benina.

Vaša zemlja prošla je kroz komunizam i izborila se za demokraciju 1991. g.  Dijelite s Hrvatskom jednu ideologiju i djelić povijesti. Osjećaju li se posljedice te ideologije i danas?

Kraj komunizma u Beninu dogodio se ranije nego u Hrvatskoj i bio je u mnogo blažem obliku nego ovdje. Bilo je dosta problema, pogotovo progonstvo crkve od strane vlasti. Bilo je dosta svećenika koji su bili mučeni i vjernika koji nisu mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru. No to je nešto što nije drugo trajalo, s obzirom da smo mi dobili nezavisnost 1980. g.i takvo stanje je trajalo možda desetak godina. Ovo što se dogodilo 1990 g. nije toliko posljedica komunizma, koliko posljedica ekonomske krize, koja je prisilila ljude da progovore i učine nešto. Osnovana je Nacionalna konferencija. Ona je poslužila da ljudi mirnim putem rješavaju probleme države, a  neovisnost je ipak došla ranije. Katolička crkva je ovdje igrala presudnu ulogu, jer je tom konferencijom predsjedao msgr. Izidor de Souza, koji se i danas spominje, jer bez njega ne bi bilo tako velikog uspjeha. Danas se ne može vidjeti više nikakva posljedica komunizma, jer se komunizam nije uspio ukorijeniti u mentalitetu ljudi. Tako da s tim nema više problema.  Afrički problem je više na ekonomskoj razini i traži se uvijek način rješenja problema.

Kolika je razlika u življenju vjere između Hrvata i Beninaca? U kojoj mjeri katolik u Beninu slobodno ispovijeda svoju vjeru?

Ovo je veoma široko pitanje. Prvo, nalazimo se u različitim društvenim, ekonomskim i političkim okolnostima. Kao da uzimamo Europu i Afriku za usporedbu. U slučaju Hrvatske i Benina razlike su iste. Jedan je po meni temeljni čovjekov stav: kada čovjek nema, on tada dosta cijeni Boga, shvaća što mu znači Bog. Naravno, ima iznimaka, kada je čovjeku teško zna prepoznati Božju ruku.  Na toj razini mislim da smo svi isti, bili mi u Hrvatskoj ili Africi. Ako uzmemo povijest Crkve u Hvatskoj, posebno za vrijeme komunizma, onda je vjera bila daleko življa, po onome što sam čuo, ozbiljnija nego što je sada. Nakon tih poteškoća došlo je proljeće kada su Crkva i društvo shvatili da imaju slobodu i bolji život. Što su ljudi išli dalje sve više su zaboravljali na Boga i svoju povijest i ono dobro što im je Crkva učinila. Naravno, oni koji stvaraju krivu sliku o Crkvi su mediji koji žestoko napadaju Crkvu, bez ikakvih argumenata, samo snagom neprofesionalizma. To je zapravo jedna manjina koja stvara mišljenje. Onda ni Hrvat katolik više nije ponosan na sebe ni na svoju vjeru, gubi polako svoj identitet i ne zna više kome pripada. Ima sve što mu treba i Bog mu više nije potreban. Taj proces se događa polako. Ako uzimate Afriku i Benin kao državu, bitno je prije svega naglasiti da je afrički čovjek veoma religiozan, tamo ne postoje ateisti. Rijetko ćete naći nekog Afrikanca kojim će za sebe tvrditi da je ateist. To je možda netko tko hoće oponašati europsku kulturu. On ne može biti ateist, jer on uvijek u nešto vjeruje. Uvijek zna da iznad njega postoji neko vrhovno biće o kojem ovisi. Jasno da je bilo poteškoća u prenošenju kršćanstva i da je Crkva imala probleme u prenošenju vjere, koja je prije svega europska. Trebalo je znati objasniti da je osoba Isusa Krista sastavni dio njihovog života, da Krist ne poznaje kulturu nego čovjeka, a ne odakle taj čovjek dolazi ili što radi. To zovemo inkulturacija, ukorijeniti kršćanstvo u afrički kontinent, ne zanemarujući dobre stvari u afričkoj kulturi. To je Crkva uspješno napravila i afrički čovjek danas koji je katolik i koji za sebe kaže da je katolik, to zaista i jest. Za njega nema nedjelje da ne ode na misu. To ne postoji. Mora biti stvarno veliki razlog. Nikada se neće sramiti prekrižiti kada ulazi u prostor gdje su muslimani i pripadnici ostalih religija i nitko mu neće to zamjeriti. Afrički čovjek živi svoju vjeru u punini. Živi je emocionalno i razumno. On zna izražavati svoje emocije unutar liturgije, kao što će znati i razmišljati o svojoj vjeri. To je razlika između Afrikanaca i ljudi Zapada. Na Zapadu smo više na razini razuma, nego emocije. Smatra se da je sramotno plakati u Crkvi, ako nam je teško pa se trebamo skrivati ili je nekulturno pljeskati i plesati u Crkvi, a svaki čovjek pleše, svaki čovjek duboko u sebi nosi tu emociju, ali mi se sramimo ili smo ograničeni nekakvim Crkvenim zakonima da liturgijski prostor nije prostor u kojem  se smijemo slobodno izraziti kao ljudi.  Onda smo to ograničili i onda su liturgije postale nekako mrtve. Oni koji su bili u Africi vidjeli su što to znači slaviti Boga u Crkvi. Crkva je nama prostor našeg nebeskog Oca i ne trebamo se sramiti pred Ocem. U Africi pjevamo, plešemo, plačemo ako treba plakati i to je to. To je vjera na afrički način. Meni se to nekako više sviđa, nego nekakva ozbiljnost. Spomenut ću nešto što mi je ovdje uvijek smiješno. Prvi Božić koji sam tu u Hrvatskoj doživio bio mi je najtužniji Božić u životu. Čuo sam stihove „Radujte se narodi…“, a svi su tužni. To je bilo pjevanje potpuno suprotno našem osjećaju. Izraz lica i način pjevanja govori nam koliko je to u suprotnosti s našim raspoloženjem i kako se to ne isplati više pjevati. Ako bismo htjeli biti dosljedni, bilo bi dobro zašutjeti. U Africi, to je nešto drugo. Trebamo uvijek nastojati izraziti svoju radost. To je duboko duhovno stanje. Ne želim pri tome reći da oni koji to ne uspiju izraziti da nisu kompletni ljudi, nego da ako smo veseli po svojoj naravi, da onda to i pokazujemo. A ne vjerujem da postoji čovjek koji je po naravi tužan.

Kakav je odnos prema tradicionalnim religijama?

Odnosi su dobri, u nekom pojedinačnim slučajevima zna doći do napetosti. No događa se masovno obraćenje kod ljudi koji su u tradicionalnim religijama, jer su shvatili da su to religije koje se temelje na strahu. Oni koji se obrate i prijeđu na katolički vjeru i vide način na koji se slavi Boga, shvate ljepotu kršćanstava. Ipak, dolaze i u opasnost, jer se pripadnici tradicionalnih religija boje da će obraćenici otkriti njihove tajne pa ih često progone, ali kako je rekao Isus „Tko ustraje, taj će se spasiti“. Ima mnogo onih koji su ustrajali i spasili se. No početak je uvijek težak.

Već ste sedam godina u Hrvatskoj. No kakvi su bili prvi dojmovi kod prvog dolaska?

Bilo mi je simpatično i zanimljivo. Kada sam morao početi učiti hrvatski jezik, onda sam vidio koliko je to sve teško. Težinu sam osjetio nakon mjesec dana. Prvih mjesec dana bila je samo zabava i čovjek ne osjeća još potpunu težinu svega onoga što ga čeka. Što sam više učio hrvatski jezik to sam imao dojam da sve manje znam. Budući da nisam znao govoriti hrvatski, pred ljudima se ostavljao dojam da sam došao ovdje naučiti živjeti i kako ne znam ništa. Takav dojam sam imao. To me dosta mučilo i stvaralo određene prepreke između mene i ljudi. Što sam više učio jezik, to je život postao zanimljiviji i moj boravak smisleniji, nego što je bilo na početku. Sada mi je drago zbog svega toga što je bilo, zbog tog iskustva.

Na stranu sada razlike. Kolike su sličnosti između Hrvata i Beninaca? Što nam je zajedničko?

Ima nešto što je zajedničko Africi i Hrvatskoj, a to je prije svega gostoprimstvo, otvorenost, interes za drugoga i to je jedna zajednička točka. Hrvat je vesele naravi i on to zna izražavati kada treba. I to je nešto zajedničko. Samo to ne znaju izraziti u Crkvi. U mom slučaju, pogotovo u zadnje dvije godine, doživio sam i slučaj kada sam osjetio kako se ponekad ljudi znaju obraćati prema meni sa superiornošću, sa stavom: ti si siromašan i trebaš pomoć. To je malo ružno. No moram to sad mladima spomenuti. U Africi je očit primjer Francuza, koji zbog kolonizacije smatraju da su iznad svih Afrikanaca.

Kakvo je bilo učenje hrvatskoga jezika?

Bilo je dosta teško, jer jezik ima mnogo padeža za razliku od francuskog jezika, koji je nama u Beninu službeni jezik. Imao sam prednost u tome što sam već prije učio latinski jezik i onda tu vidim neke sličnosti što se tiče deklinacije i padeža. Opet, lakše je bilo učiti latinski znajući da ga neću morati govoriti, nego hrvatski za koji sam znao da ću ga morati redovito upotrebljavati. Bilo je teško, no prednost za mene je bila što sam živio sa studentima. Tako sam neprekidno bio okružen hrvatskim  jezikom. To je i jedan stanoviti pritisak, no u ovom slučaju pozitivan, koji mi je pomogao da uđem u duh jezika. Neki se čude što znam neke izraze, no mislim da nakon sedam godina provedenih ovdje zaista ne bi bilo ni pošteno da ih ne znam.

Poslani ste iz Benina u Hrvatsku. Kako je došlo do te odluke i jeste li vi prvi Beninac kojem je povjerena ovakva zadaća?

Na dan ređenja dobiva se dekret od biskupa kojim se određuje mjesto vršenja svećeničke službe. Kad je došao do mene i nakon što je izgovorio moje ime njegov tajnik je pročitao: misionar u Hrvatskoj. Nakon toga se pisalo kako sam ja prvi misionar iz Benina u Hrvatskoj, ali  ja se ne smatram ni prvim ni posljednjim. Sebe više doživljavam kao svećenika koji je u službi naroda koji ga je zavolio i kojem trenutno služi. Svaki svećenik je misionar. Nikad nismo u svom zavičaju. Uvijek smo negdje poslani. Samo zato što sam ja malo dalje poslan, ističu me kao misionara. Na neki način i jesam. U ovih nekoliko zadnjih godina došli su i drugi iz Afrike, no njih se ne ističe toliko, jer nisu studirali ovdje, već su došli kao svećenici. Ne opterećujte s tim prvim misionarom.

Kakvu poruku može Afrika dati Europi?

Afrika može biti u mnogim stvarima primjer Europi, kako je Sveti Otac naglasio kada je bio u Beninu, ali pod uvjetom da Afrika shvaća tu prednost koju ima, da ostane dosljedna  u tome i da ne dopusti preveliki utjecaj Europe, kao što se sada događa. Sada je krenula nova evangelizacija o kojoj uporno govori Sveti Otac. Posebno stavlja naglasak na one zemlje koje su već bile evangelizirane i koje su umorne i ne prepoznaju se više u Crkvi. Hoće li Afrika doći reevangelizirati Europu, ja ne znam. No znam da je prednost Crkve u tome što je napokon shvatila svoju bit, a to je zapravo da je ona misijska ili misionarka i da Crkva nema granice. Ne smijemo ići s evangelizacijom Europe s ciljem vraćanja usluge za evangelizaciju. To je promašen cilj. No ako idemo u duhu s međusobnim prožimanjem, susretom kultura, ali sa svješću da nas okuplja Isus Krist, a ne s razlogom što negdje pada vjera, onda će biti dobar uspjeh. No moramo znati da smo svi misionari. Naravno, upitno je koliko će Europa dopustiti jednom svećeniku iz Afrike da širi evanđelje na jedan drugačiji način. Sve ovisi o tome hoće li čovjek Zapada ostati otvoren i pokazati svoju žeđ za Bogom ili će biti prepun sebe.

Koju službu trenutno vršite u Hrvatskoj?

Ja sam trenutno župni vikar u župi Blaženog Alojzija Stepinca u Rakitju i u župi Svetog Križa u Kerestincu. S obzirom da su dvije župe, ne može čovjek stići sve. Posla uvijek ima za onoga koji želi raditi. Što se tiče pastorala mladih u ove dvije župe, situacija je zadovoljavajuća što se tiče moga rada.

Vaš poziv vam ne daje baš mogućnosti gledanja u daleku budućnost, no mislite li da ćete se ipak jednom vratiti u Benin?

Da, ne dopušta slobodu i moramo uvijek ostaviti slobodu Božjem duhu. Stojim na raspolaganju Crkvi gdje kod me poslala. Naravno, s nadom da ću se vratiti u Afriku, makar sa štapom.

Koje značenje ima Papin dolazak u Benin i zbog čega baš Benin?

Postoje tri razloga. Počnimo od službenog. On predaje cijelom afričkom kontinentu postsinodalni dokument „Africae munus“, koji je rezultat sinode na kojoj su afrički biskupi razmišljali o trenutnom stanju vjere, politike i ekonomije na afričkom kontinentu. Drugi razlog je 150. godišnjica evangelizacije od kad su misionari došli. I tu godišnjicu Sveti Otac je htio proslaviti s nama. Treći razlog je privatne naravi prema riječima Svetoga Oca, koji se želio pomoliti na grobu svoga suradnika i prijatelja kardinala Bernardina Gantina. Ako gledamo trenutnu situaciju vjere u Beninu, gdje se osjeća žar, radost, vjerujem da je ovaj Papin odlazak u Benin djelo Božje providnosti. On je došao ojačati svoju braću u vjeri i to je jako bitno u ovom trenutku povijesti i to je dobar primjer za druge afričke zemlje u kojima nema toliko vjere. U Beninu se osjeća rast duhovnih zvanja. U pet godina se broj svećenika udvostručio sa 400 na 800. Papin dolazak je mnogo značio mlađoj generaciji. Papa je odvojio svoje vrijeme za afričku djecu, za najugroženiji dio društva. To je nešto predivno. To je bila prilika da mu se djeca obratite kao svome ocu.

Razgovor vodili: Mirta Lice i Hrvoje Lončarević

Komentari