TROGIRSKE KOLUDRICE: Časne sestre koje vrijedi upoznati

Novinarka splitskog HRT centra Branka Brekalo ove se godine potpisala kao autorica, urednica i scenaristica na dva sjajna dokumentarna filma. U povodu otvorenja 60. Splitskog ljeta HTV je prikazala, uz jubilej, polusatni film “Od carskoga trga do vrličke česme kroz 60 splitskih ljeta”, a za Badnju večer svjedočit ćemo filmu “Lijepo je biti benediktinka”, uz 950. godišnjicu osnutka ženskog benediktinskog samostana sv. Nikole u Trogiru. Novinarki kulture širokog interesovanja nije se moglo bolje potrefiti da prepriča povijesnicu kazališne manifestacije od nacionalne važnosti i otškrine vrata klauzura trogirskih benediktinki.

Sva si lipa, o Marijo

– Prije snimanja nisam znala kako izgleda njihov život u tom strogo zatvorenom prostoru molitve i rada. Došla sam u dobroj volji, još boljem raspoloženju i upoznala opaticu časnu Majku Ivanu i časnu Alojziju. Kroz razgledavanje klauzure srela sam se s najmlađom, časnom Katarinom i najstarijom madre Josipom. Danas su tek četiri koludrice u samostanu, a s prvim kontaktom postala sam svjesna privilegija što su me dopale s zadatkom. Devet i pol stoljeća nakon ulaska prve opatice Eufemije i njezinih sestara vrata samostana otvorila su i jednoj novinarki. Kroz desetodnevno snimanje stalno sam otkrivala nešto nova vezano za povijest samostana, Pravilima sv. Benedikta, o skromnom i poniznom monaškom životu i što je najvrijednije, upoznavala sam četiri koludrice, nevjerojatna duha i svježeg uma, koje pronalaze tolika znanja, vještine i snage kroz vjeru. Iznenadila me njihova dječja radost, iskreni, široki osmijeh…

Četiri osobe rasterećene privida i suvišnoga, koji nama u vanjskom svijetu pokriva suštinske vrijednosti, neopterećene nevažnim obogatile su me dobrotom i spoznajama koje se ne sreću svakodnevno. Ili kako to lijepo u filmu kaže fra Ante Vučković, “važno ih je upoznati da bi ih se razumjelo.” Zato film smatram posebnim, drukčijim, ljepšim, cjelovitijim od svega što sam do sada napravila – kaže kolegica s Mažuranićeva šetališta i dodaje: Časne su nam kuhale kavu, svakoga dana dočekivale bi nas s kolačima, časna Katarina jednom nam je ispekla rafiole… Snimali smo ih dok vezu i kukičaju, rade Božićne čestitke, a osamdesetosmogodišnja madre Josipa Runje pokazala nam je kako izrađuje krunice. Sreli sam žene za koje mislimo da su nesretne i zatvorene iza zidina, a one svjedoče o sreći, nama mrkih lica što se budimo nevoljni, sa stresom.
Sestre puno mole, traže sklad u molitvi i radu, a unutar molitve imaju i onu zajedničku, u crkvi i kapeli unutar klauzure gdje je ekipa HTV-a snimala molitvu Trećeg Časa. Časna Katarina koja pjeva i svira na misnim slavljima za ovu je prigodu izvela narodnu pjesmu posvećenu Bogorodici “Sva si lipa, o Marijo”, koju pjevaju samo trogirske benediktinke.
Veza Grada i samostana

– Očarala nas je glasom. Nakon zaređenja uzimala je satove sviranja, i kao svaka od njih, ovladala vještinama koje do ulaska u samostan nije znala. Ona je najmlađa, brza, spretna, naučila se koristiti kompjutorom. I časna Alojzija je informatički pismena, piše tekstove, a za obljetnicu je objavila knjižicu u kojoj opisuje svoju ljubav prema Bogu i monaškom životu. Tekst je naslovila “Lijepo je biti benediktinka”, pa je tako i film dobio ime. Časna Alojzija upoznala nas je sa zbirkom umjetnina Kairos. Njihov samostan baštini sva trogirska stoljeća pa je tako taj dragocjeni reljef grčkog božanstva upravo u njihovu vlasništvu kao i vrijedne umjetnine koje su sestre donosile u dotu ili su im ih Trogirani darivali u znak zahvalnosti Bogu i uslišenim molitvama – kaže autorica filma.

Snažna je povezanost Grada i samostana, mnogi misle da tu i leži odgovor na pitanje kako su koludrice tako dugo opstale u Trogiru dok su se mnogi samostani gasili. Trogiranima koludrice puno znače i uvjereni su kako se nikada neće ugasiti tako snažna i dugotrajna molitvena zajednica. Inače sve odluke sestre donose u dogovoru, prema Pravilima sv. Benedikta. Sastaju se u Kapitularnoj dvorani gdje raspravljaju a iste usmjerava opatica samostana. Njezina je dužnost biti duhovna majka, učiteljica i prijateljica, nadasve služiti sestrama. To uzajamno poštivanje, red i poniznost jako su vidljivi. Ne radi se o nametanju već dobro uređenoj zajednici gdje svatko zna svoje mjesto, što i kada radi. Bila bi to u neku ruku poruka ovih žena svijetu.

Njihov dan u 21. stoljeću gotovo je isti kao i prije 950 godina, u bitnome se nije promijenio. One mole za svijet ali drže i do sklada u vlastitom životu, posebno kada se povlače u osamu kako bi “bolje čule što im Bog govori”.
– Puno su trogirske koludrice molile prije nego li su dopustile ekipi HRT-a ulazak u klauzuru.

Zaključile su da se moraju pokazati javnosti s uvjerenjem kako će nove mlade žene naći put do njihovih vrata. To je moguće najvažniji razlog njihova velika iskoraka, otvaranja klauzure za snimanje, a filmom su mogle javnosti pokazati da je njihov život, iako pun odricanja, ipak smislen i lijep.

Autor: Igor Brešan/slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Skip to content