TwitterFacebookPinterestGoogle+

17. TRAVNJA 1941. KAPITULACIJA JUGOSLAVIJE: “Ni kraćeg rata, ni veće sramote”

Vojne snage Hitlerovog Trećeg Reicha i njegovih saveznika 6. travnja 1941. godine izvršile su invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju, nakon što se ona odbila priključiti njihovom Trojnom paktu. Već u ranim jutarnjim satima Luftwaffe je bombardirala Beograd ubivši navodno 2.271 osobu, većinom civile.

Njemačka, talijanska, bugarska i mađarska kopnena vojska istovremeno su sa svih strana prodrle u Jugoslaviju. Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse. Jugoslavenski štab imao je plan zaustaviti napadače rušenjem mostova na rijekama Savi i Uni, kako bi se mogao organizirati otpor u gorskim dijelovima Bosne. Ipak, svi su ti planovi propali unatoč tome što su doista minirani i srušeni svi mostovi na Savi nizvodno od Siska.

Na kraju, nakon samo 11 dana borbi Kraljevina Jugoslavija je 17. travnja 1941. godine bezuvjetno je kapitulirala pred nadmoćnim snagama Trojnog pakta. Naime, iako je na početku invazije vrh jugoslavenske vojske tvrdio da se može suprostaviti neprijatelju to se od početka pokazalo iluzornim. Već u prvim danima rata pokazalo se da Vrhovna komanda, na čelu s generalom Dušanom Simovićem, ne kontrolira stanje u vojsci koja se ubrzano raspadala po nacionalnom ključu. Novi šok uslijedio je 10. travnja kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska te su uslijedila mnogobrojna dezerterstva i predaje cijelih vojnih postrojbi.

Da bi spriječio potpuno rasulo, ne samo vojsci, već i u vladi, Simović izjavljuje da ima puno povjerenje u moralnu snagu vojske i naroda i da vjeruje u prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. Samo dan nakon te izjave, 13. travnja, njemačke snage probile su posljednju liniju obrane kod Konjanika U Srbiji i ušli u Beograd koji su u zadnji tren napustili članovi vlade sklonivši se u Nikšić. Ondje ih je zatekao novi šok kada su saznali da je kralj Petar II. Karađorđević već odletio za Grčku. Na jugoslavenskoj strani počela su međusobna optuživanja tko je kriv za tako munjeviti slom. Neki ministri za sve su optuživali Hrvate prozivajući ih za izdaju, tj. zabijanje noža u leđa. Vladu su već prije naputili hrvatski članovi, osim Ivana Šubašića, te muslimanski predstavnik Džafer Kulenović.

Na posljednjoj sjednici vlade, 15. travnja, odlučeno je da Krljevina Jugoslavija neće kapitulirati kao država već će se samo vojska predati dok će ministri otići u egzil da se pridruže kralju i osnuju vladu u izbjeglištvu. Nakon toga se okrnjena vlada, zajedno s generalom Simovićem, zaputila u Grčku ponijevši sa sobom zlatne rezerve.

Dva dana kasnije opomućenik Kraljevine Jugoslavije general Danilo Kalafatović u Beogradu je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju kojom je prihvaćeno da čitava jugoslavenska vojska bude odvedena u zarobljeništvo. Među zarobljenim vojnicima se pričalo o izdaji, a pristalice Kraljevine govorile su: “Ni kraćeg rata, ni veće sramote”

Cijeli događaj u povijesti je ostao poznat kao Travanjski rat. Ubrzo potom započelo je komadanje Jugoslavije između sila pobjednica (Njemačke, Italije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske).

Autor: Dražen Krajcar/dnevno.hr

1 comment

  1. antun Reply

    Za PODSJETITI NA 17.TRAVANJ 1941.Povijest nas je i tada i do 1991 i poslje ,naučila da Hrvati i Srbi ne mogu i ne smiju živjeti u istoj zajednici Država za drobrobit oba naroda a možemo i trebamo biti dobri susjedi i prijatelji ” SVAKO GAZDA U SVOJOJ KUĆI” i nemješati se u red i pravdu u tuđoj kući .Svatko popovanje stranaca ( Srba.Mađara,Talijana i drugih) u Hrvatskoj politici treba javno u medijima ismijati i eliminirat iz javnog života i političkog dijelovanja u LIPOJ NAŠOJ.

Komentiraj