Hrvati uz Napoleona
Petak, 05 Lipanj 2009 ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nancy, 1900), zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci. {pagebreak} Istaknuti pojedinci velikih sila oko našeg jadransko-podunavskog prostora, vladari, vojskovođe, znanstvenici – u prvom redu stručnjaci za povijest, arheologiju, jezikoslovlje i antropologiju – svojim djelima i riječima pokazali su da bolje poznaju posebnost naše nacije i našu povijest od domaćih službenih ‘naučnih radnika’, ‘organa vlasti’ i drugih posilnih namjesnika koji su svoj narod prezirali da bi tuđin u do kazali da su im odani.
{loadposition footer}
Među tim veles i lama svaka od njih imala je pretenzije na naš teritorij a i ne neko osobito poštovanje identiteta naše nacije a kamo li njezinih povijesnih i zakonitih prava. Otimali su se za gospodstvo nad našom obalom i sve činili da nas u našoj postojbini bude što manje – masovnim uništavanjem, iseljavanjem hrvatskog življa kao i naseljavanjem inorodaca. No ljubav našeg čovjeka bila je jača od njihove maliciozne mržnje.
{<iframe title=”YouTube video player” width=”480″ height=”390″ src=”http://www.youtube.com/embed/wnGPmlXDJNI” frameborder=”0″ allowfullscreen></iframe>}
U tim odnosima nezaobilazna je povijesna uloga Napoleona Bonaparte-a u početnom zamahu buđenja naše samosvijesti i uporabe našeg jezika u modernom načinu komuniciranja. Prodorom prema europskom jugo-istoku i istoku Napoleonove jedinice su prvo i prvo htjele osigurati vrlo važnu stratešku poteznicu uzduž Jadrana a osobito sjeverne jadranske obale, kako bi spriječio da bilo Turci bilo Rusi pod isprikom obračuna s Turcima i u ime ‘zaštite’ ruskih srodnika prodru na Jadran i tu se utabore.
Napoleonov maršal Marmont sišao je, nakon pokorenja Mletačke Republike niz njezine bivše posjede sve do Boke Kotorske privodeći kraju ujedno i opstanak Dubrovačke Republike. No, radi potrebe modernog komuniciranja i pismene kronologije ratnih i civilnih zbivanja, pokrenuo je, u Zadru, prve hrvatske novine na ‘ilirskom jeziku’ – “Kralski Dalmatin” (1805). Svo to područje od Boke do Alpa nazvano je političkim nazivom “Ilirske provincije”. Pa kako su te provincije postale sastavnim dijelom Napoleonova Imperija, počelo je i novačenje domaćih sinova u posebne odrede koji će djelovati u združenim vojnim operacijama Velike Vojske. Od Ličana, Dalmatinaca i nešto Bosanaca, postrojeno je šest hrvatskih regimenti’, od kojih se je svojim junaštvom proslavila najviše “Hrvatska Regimenta” kojom je zapovijedao Marko Šljivarić, u činu pukovnika, a zatim i generala Francuske Velike Vojske.
U ovoj knjizi navedene su sve podrobnosti o sastavu zapovjedne piramide hrvatskih regimenti koje su imale i svoj ‘Glavni stožer hrvatskih husara'(s,254). U odlično dokumentiranoj i vojničkom terminologijom strukturiranoj knjizi ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), francuski komandir P. Boppe izradio je i dao tiskati zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci. U toj knjizi podrobno je opisan pravac kretanja Hrvatske regimente Marka Šljivarića i njezin ulazak u Moskvu i to u neposrednoj pratnji Napoleona. Prilikom povlačenja Velike Vojske iz Rusije, Hrvati su bili najpožrtvovaniji i najzaslužniji što Napoleon nije bio uhvaćen ili ubijen u Bitci na Berezini.
Kao posebnu zaslugu za to samopožrtvovanje Napoleon je Marka Šljivarića promaknuo u čin generala i dao mu i plemićku titulu ‘Baron de Heldenburg’. General Šljivarić je vjerno pratio Napoleona sve do konca njegova vladanja i nakon Napoleonova poraza u belgijskom lokalitetu Waterloo, Šljivarić je zbog svojih osobitih vojnih vrlina i zasluga ostao u francuskoj vojsci i za vrijeme ‘Restauracije’, odnosno povratka Burbona na vlast. U to vrijeme imenovan je Zapovjednikom vojne oblasti Antibes, na Azurnoj obali u Francuskoj. Godine 1957 HRS je došao na ideju da se u prvom francuskom vojnom svetištu “Hotel des Invalides” službeno postavi spomen-ploča u slavuhrvatskim regimentama koje su svojim životom djelovale u korist opstanka Ilirskih provincija kao preporodne faze svoje državne posebnosti i jezika. Hrvate je prilikom te svečanosti predstavljao i poseban govor održao gosp. Mirko Meter, dopredsjednik HRS-a.
Uz odobrenje i sudjelovanje francuskih vojnih vlasti u “Hotel des Invalides” je postavljena spomen-ploča koja se i sad tamo nalazi. Na njoj se može pročitati uklesan tekst: A LA MEMOIRE DES REGIMENTS CROATES QUI SOUS LE DRAPEAU FRANCAIS ONT PARTAGE LA GLOIRE DE L’ARMEE FRANCAISE. Iz stvarnosti Ilirskih provincija proizišla je i ideja Ilirskog preporoda u Hrvatskoj praktički još za živoga generala Šljivarića (1836). koji je bio i ostao ponos i francuskih Hrvata. Nije neumjesno postaviti pitanje, da li je general Šljivarić svojom briljantnom karijerom u Napoleonovoj vojsci inspirirao, kako grofa Janka Draškovića, tako kasnije i bana Jelačića – i na političkom i na vojnom planu. Naime, Jelačićeva vojska je bila ustrojena otprilike onako kako su bile ustrojene ‘ilirske regimente’ u Napoleonovoj vojsci. A sam Ban Jelačić je bio ne samo veliki obožavatelj viteškog ratovanja Imperatora, nego i osobni prijatelj njegova potonjeg rođaka i nasljednika Napoleona III u Parizu. No, nije slučajno ni to što su preživjeli ljudi duha i kulture, spašeni Titovih pokolja, u Parizu, nakon Drugog svjetskog rata odlučili obnoviti francusko-hrvatske veze i orijentirati ih u smjeru zajedničkih interesa i to mimo pa i usprkos plana ‘jugoslavena’ i ostalih hrvatski izroda i odroda koji se dana otimaju upravo za ono što smo mi u Francuskoj sobom stvarali u onim mučnim prilikama Titovog ludila.
Akademik Mirko Vidović
