Ivan Kasijan: BOJ S DUHOM TAŠTINE I OHOLOSTI
”Sedmi boj vodi se s duhom taštine. On ima različite oblike, promjenljiv je i tanan. Njega i najoštrije oko teško može zapaziti i prepoznati…Onaj koji želi ići kraljevskim putem, oružjem pravde zdesna i slijeva treba, prema apostolskom nauku, podjednako hodati i u slavi i sramoti, na zlu i na dobru glasu (usp. 2 kor 6,7-8), te s krajnjim oprezom upravljati svoj korak putem vrline, posred uzburkanih valova iskušenja, vođen rasuđivanjem i nadahnućima Duha Gospodinova. Bojovnik mora znati da će se smjesta smrskati o pogubne podvodne grebene, čim imalo skrene udesno ili ulijevo. Zbog toga i 
slušamo savjet premudrog Salomona: ne skreći ni desno ni lijevo (Izr 4,27), tj. ne obmanjuj sama sebe zbog vrlina, ne uznosi se svojim duhovnim uspjesima, niti skreći na lijevu stazu strasti tražeći, kao što je apostol rekao, slavu u sramoti (usp. Fil 3,19)…Svakako treba izbjegavati i ono što nas ističe i što nam – jer je samo nama svojstveno – može donijeti slavu. Tim samoisticanjem prvenstveno se i očituje naše oboljenje od smrtonosne zaraze – taštine kad premda smo je mogli izbjeći da smo imali na umu opomenu kako ćemo u potpunosti izgubiti plodove napora koje smo poduzimali u taštoj namjeri, te da ćemo još usto i počiniti veliki prijestup. Taj veliki prijestu taštine je krađa svetosti. Kad činimo djela zbog ljudi, a ne zbog Boga kao što nam je dužnost, nanosimo žalost Gospodinu, jer na taj način ljude i ljudske obzire pretpostavljamo Bogu, a slavu svijeta slavi Božjoj.”
”Osmi i posljednji boj bije se s duhom oholosti. Premda se u poretku bojeva sa strastima smatra posljednjim, on je s obzirom na početak i vrijeme zapravo prvi. Ovo je najokrutnija i najneukrotivija zvijer, koja osobito napada savršene. Proždire ih ljuto ujedajući u času kad gotovo dosegnu sam vrh vrline…Mrežama toga duha možemo izmaknuti ukoliko o svakoj vrlini, u kojoj smo napredovali, budemo govorili ”ne ja nego milost Božja sa mnom” (1 Kor 15,10b) te ”Milošću sam Božjom ono što jesam” (1 Kor 15,10a) i ”Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti” (Fil 2,13). I sam Spasitelj govori: ”Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5), a i psalmist pjeva: ”Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi”(Ps 127,1)
…Prema tome, treba da težimo savršenosti, revnujući u postovima, bdijenjima, molitvama te skrušenosti srca i tijela kako ne bismo, napuhujući se ohološću, sve učinili uzaludnim. Treba da vjerujemo kako vlastitim naporima i trudom, tj. bez pomoći milosti Božje, ne samo da ne možemo postići savršenstvo, nego čak ni ono što činimo radi njegova postizanja, tj. vještine i različita duhovna djela.
…Ako hoćemo da se naše zdanje izgradi do samoga vrha te da bude ugodno Bogu, pobrinimo se da mu postavimo temelj na točno evanđeoskom učenju, a ne na svojoj volji, koja nam ugađa. Po evanđelju takav temelj ne može biti ništa drugo osim straha Božjega i mira, koji se rađaju iz krotkosti i jednostavnosti srca.”
Pripremila: Silvana Dragun
Izvor: Ivan Kasijan, Duhovni boj s osam strasti, Biblioteka Stella Maris, Zagreb 2010.
