Marijo Živković: Primjeri nepoštivanja vjerskih prava katolika u RH
Nakon što je Komisija HBK „Iustitia et pax“ nedavno dala izjavu o netrpeljivosti prema katolicima u RH, nastalo je svojevrsno utrkivanje među medijskim osobama, koje nastoje poentirati na činjenici da nije u toj izjavi naveden niti jedan konkretni slučaj diskriminacije Katoličke Crkve i katolika.
Možda su stanju u kojemu šira javnost uopće nije svjesna bilo kakvog protukatoličkog djelovanja krive i navike domaćih katolika, čiji refleksi – uvježbani u desetljećima komunističke vladavine – još uvijek djeluju na način da se na prvu naznaku diskriminacije „pokrijemo ušima“ i lijepo šutimo; još uvijek su posve rijetki primjeri „svete nepopustljivosti“ kakvu je prije par godina bio pokazao vojni biskup Jezerinac u neslaganju sa tadašnjim predsjednikom države Mesićem.
O nekim konkretnim primjerima diskriminacije Crkve i vjernika u RH i u BiH već smo ponešto i pisali na katolik.hr.
Ovdje prenosimo interesantni tekst Marija Živkovića objavljen 6. srpnja 2011. god. na portalu HKV, gdje se na inteligentan način pokušava javno izložiti još neke aspekte „puzajuće diskriminacije“ katolika; gdje se onih približno 5% ateista/agnostika – djelujući iz raznih uredništava, sveučilišnih katedri i udruga građanskog društva (od homoseksualnih do onih za ljudska prava) – često uspijeva u javnosti prezentirati kao tobožnja moralna većina u Hrvatskoj. Tako nam se npr. uopće ne čini čudnim kada se u emisije političke tematike na TV, radi tobože ravnopravne zastupljenosti svih stajališta, poslovično u studio poziva tri ateista/agnostika i jednog Hrvata/katolika (čak i profesora Zdravka Tomca upadljivo rjeđe imamo prigode vidjeti na TV, od kada je obznanio da više nije ateist). Uglavnom „normalni Hrvat/katolik“ u takvoj situaciji osjeća tiho zadovoljstvo, jer u pamćenju drži ne-tako-davna vremena kada je bilo „normalno“ da sve četiri pozvane osobe budu deklarirani ateisti. I kada je bilo „normalno“ da preduvjet za dobivanje stanarskog prava ili boljeg zaposlenja (radna mjesta na TV, na sveučilištu, vanjskotrgovinskim poduzećima, diplomaciji …) bude javno odricanje od katoličke vjere.
Da vidimo, dakle, argumente Marija Živkovića:
Predavanje “O problemima vjerskih sloboda katolika i Katoličke Crkve u Hrvatskoj”, s konkretnim primjerima nepoštivanja prava i pravednosti prema katolicima i Katoličkoj Crkvi., priređeno je za Skupštini Udruge za vjerske slobode održanu 2008. godine. Isto predavanje čulo se i na nedavnom sastanku OSCE-a u Beču 10. prosinca prošle i nimalo nije izgubilo na aktualnosti.
Problemi vjerskih sloboda katolika i Katoličke crkve u Hrvatskoj
18. član Opće deklaracije o ljudskim pravima kaže da “Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu, da čovjek, bilo sam, bilo u zajednici s drugima, javno i privatno, iskazuje svoju vjeru ili uvjerenja putem podučavanja, djelovanja, bogoštovlja i svetkovanja.
Isticanje vjerskih simbola
U banci sam posjetio znanicu, koja me molila za par zidnih slika Srca Marijina za njenu obitelj i prijateljice. Ponudio sam joj takvu sliku s okvirom, ako ju želi staviti na zid u svojoj radnoj sobi. Odgovorila je da mora pitati šeficu. Pitao sam ju da li je upitala šeficu da stavi sliku dvije lijepe mačkice, koju je imala na zidu. Šutnja.
Atmosfera u kojoj će netko na zid na svom radnom mjestu staviti sliku mačkica, glumca, športaša ili lijepog pejsaža, a da nikog ne pita, a križ, ili sliku Isusa, Marije ili kojeg sveca oklijeva staviti bez suglasnosti šefice ili koga drugog nadređenoga je znak manjka vjerske slobode, kako je izražena u Općoj deklaraciji. Mi vjernici trebamo samoodgojem prihvatiti svoja prava i ne dati da nam se ograničavaju.
Molitva na javnom mjestu
1979.g. poveo sam sina od 10 g. u “Stari fijaker” u Mesničkoj da nešto pojedemo. Prije jela on se počeo moliti, kao kod kuće. Ja sam mu se pridružio. Bilo mi je drago da nismo u njega usadili strah, u kojem smo mi proživjeli djetinjstvo, kad su nas u školi učitelji prozivali, ako smo išli na vjeronauk. Nakon toga smo se i mi odrasli počeli moliti prije jela u restoranima. Koliko još danas ima kod nas vjernika ustezanja od moljenja na javnim mjestima – a imamo puno pravo na to.
Državne ustanove
Katolička vjera je neodvojiva od dosljedne primjene pravednosti i poštenja u privatnom i javnom životu. Neka područja poštenja i pravednosti su kod dijela ljudi gotovo identificirana s katoličkom vjerom, makar da se radi o svakom razumljivom i svakom prihvatljivom poštenju i pravednosti.
Jedno od takvih područja je poštivanje života nerođene djece, počevši od začeća. Katolički biskupi su 1992. g. tražili od Hrvatskog Sabora da se pravno zaštite nerođena djeca. Osim dva uljudna pisma ni do danas nije Hrvatski Sabor tu temu stavio na dnevni red. Kad je 1997. HSP tražio raspravu o zakonu iz doba komunizma, koji dozvoljava prekidanje života nerođene djece, njihov prijedlog da se u Saboru raspravlja o promjeni tog zakona bio je odbijen.
1991.g Udruga građana je tražila od Ustavnog Suda da ocijeni ustavnost komunističkog zakona koji dozvoljava prekidanje života nerođene djece prije navršenih deset tjedana života bez ikakvih pitanja. Do danas usprkos ponovljenih traženja Ustavni Sud nije uzeo u razmatranje to traženje; kažu da nisu obavezani nikavim zakonskim rokom za uzimanje u razmatranje takvih traženja.
Mediji i udruge građana
Dio medija i udruga građana na više načina nastoji umanjiti i otežati slobodu djelovanja katolika i Katoličke Crkve u hrvatskom društvu.
Možda je najjasniji primjer i ilustracija takvog djelovanja publikacija “Otvorenost društva Hrvatska 2005.”, koju je izdao Sorosev Institut Otvoreno društvo Hrvatska.
U toj knjizi se na 35 stranica autori zalažu za smanjenje utjecaja katolika i Katoličke Crkve u hrvatskom društvu. Zaključuju da “Za ograničenje utjecaja Crkve primarna odgovornost leži na vlasti i državnim institucijama…”, a kasnije dodaju… i medijima…”.
Ne navode niti jedan slučaj da bi se katolici ili Katolička Crkva u širenju svog utjecaja služili nekim nepoštenim, nepravednim ili čak nelegalnim metodama, a idu tako daleko da se zalažu: “da Katolička crkva kao institucija, i stručnjaci katoličke provenijencije ne bi trebali sudjelovati u javnoj raspravi i savjetodavnim tijelima o pitanjima, koja se izravno tiču specifičnih javnih politika…”. Sorosev Institut je u međuvremenu promijenio ime u “Institut za demokraciju”.
U toj publikaciji su pismeno izraženi, a u dijelu medija se ponavljaju između ostalih, slijedeći načini nastojanja da se ograniči sloboda djelovanja katolika i Katoličke Crkve u hrvatskom društvu:
a) interna uputa KC svećenicima i biskupima da se ne angažiraju u političkim strankama prezentira se kao da je sa stanovišta društva neprihvatljivo angažiranje svećenika i biskupa u politici. Svećenici i biskupi nisu izgubili niti jedno građansko pravo, pa imaju puno pravo angažiranja u politici, kao i drugi građani. Naravno, kako npr. ako se jedan akademik matematičar, angažira u politici, pa njegov angažman ima veću težinu zato što je ugledan u društvu, tako, ako se biskup ili svećenik angažira u politici, njegova riječ, ako je ugledan ima veću težinu – ne zato što je svećenik ili biskup, nego zato što je ugledan.
b) problematizira se međunarodni status KC, kao da je Crkva privilegirana zbog tog svog statusa. Kad se nekome prizna nešto što ima, to nije privilegiranje. KC bi bila diskriminirana, kad joj se ne bi priznao međunarodni status kojeg ima.
c) problematizira se novčana pomoć države KC, kao da država pomaže KC zbog njenih vjerskih sadržaja. Svakoj normalnoj državi je stalo da kod građana ima što više pravednosti, poštenja, dobrote i ljubavi, pa je svaka pomoć države KC i te kako korisna za državu i njene građane. Papini posjeti Hrvatskoj su prejeftini za državu, koliko građani Hrvatske imaju koristi od papinog pozitivnog utjecaja na građane i poticanja na vrline, kao što su poštenje, velikodušnost, ljubav i konstruktivnost.
d) nastoje ograničiti slobodu govora i mišljenja tumačeći da ako građanin – vjernik kaže da je bolje živjeti u obiteljskoj slozi i ljubavi nego u svađi i rastavi, da je to diskriminiranje rastavljenih ili ako građanin – vjernik zastupa stav da je bolje osnovati obitelj i rađati i odgajati djecu nego prihvatiti tzv. homoseksualno ponašanje, da je to diskriminiranje ljudi, koji se homoseksualno ponašaju.
e) u raspravama o spolnom odgoju bore se protiv roditeljskog prava da se njihova djeca u državnim školama odgajaju u skladu sa njihovim pozitivnim vjerskim i moralnim uvjerenjima, makar je i u našem Ustavu i u svim relevantnim međunarodnim dokumentima zajamčeno primarno pravo roditelja na odgoj svoje djece, koje država treba poštivati.
f) problematiziraju nastavu katoličkog vjeronauka u državnim školama i vjerski odgoj u vrtićima, makar je očito pravo roditelja da se u njihovoj državi, u školama i vrtićima, koje oni financiraju, njihova djeca odgajaju i obrazuju u skladu s njihovim željama i zahtjevima.
g) problematiziraju stavove, koje podržava ili zastupa KC, samim tim što su i katolički, neovisno o argumentima i kvaliteti i korisnosti tih stavova. Pokušavaju graditi atmosferu kao da je ono što zastupa KC samim tim neprihvatljivo u našem društvu. Na taj način pokušavaju umanjiti slobodu govora i djelovanja katolika i KC u hrvatskom društvu.
Mislim da je rad Udruge za vjersku slobodu važan i potreban i smatram da u buduće trebamo još više raditi da se u Hrvatskoj poštuju vjerske slobode svih građana, u skladu sa zdravim razumom, najobičnijim poštenjem i pravednošću, a također i s našim Ustavom i relevantnim međunarodnim dokumentima.
Marijo Živković
Katolički centar, Zagreb
