Katkad se prigovara kršćanstvu da nije ispunilo svog povijesnog zadatka tijekom dvaju tisućljeća. Navode se činjenice iz povijesti Crkve koje mogu lako smutiti one koji su slabi u vjeri. Tom ozbiljnom teškoćom pozabavio se ruski filozof N. A. Berdjajev. Sam prožet kršćanstvom nije mogao ostati ravnodušan na izazov modernog vremena u kojem se šire ideologije koje se ne samo kritički nego gdjekad i neprijateljski suprotstavljaju kršćanstvu. U ovoj knjižici Berdjajev nastoji na zanimljiv i lak način odgovoriti na te prigovore i osvijetliti suštinu kršćanstva i Crkve.
Sadržaj:
 

1. Uvod
2. Kršćani kao sablazan
3. Prijelom povijesnog kršćanstva
4. Božansko biće Crkve
5. Pitanje odgovornosti i krivnje
6. Crkva i grešnici
7. Novo vrijeme
8. Novo kršćanstvo

Uvod
Kršćanstvo u svojoj povijesti nije, nažalost, uvijek pokazivalo evanđeoskih uspjeha. I danas kada se kršćanstvo prosuđuje kroz ljude, kršćane može štošta zapinjati da se vidi pravi smisao kršćanske nauke i kršćanskog poslanja. To naglašuje Berdjajev uz napomenu da je kršćanstvo ipak daleko najidealnije od svih drugih religija, koje je lakše proživljavati i izvršavati od kršćanstva. Pa i onda kadase ljudima obećava bolji život i ,,raj na zemlji’’, sigurno je kršćanstvo sa svojom zahtjevnošću daleko iznad svih ljudskih pokreta inastojanja.
Kod ocjene kršćanstva pa i kršćana morali bismo uvijek razlikovati poziv na dublji duhovni život od onih koji stvari ne promatraju tako. Kršćanin je pozvan sa čitavom zemaljskom prirodom na preokret u božanski život. A to je ono na što se često ne pomišlja i što se često ne otkriva, već se samo naglašava ono u čemu kršćani griješe. Kršćanstvo ne želi sile, već slobodu čovjeka, koja će se naći u silnicama Božje milosti, Božje pomoći, koja će preokrenuti ,,tvrdošijatu’’ ljudsku narav u božanski sadržaj.
Kršćanstvo se napada i pritom se zaboravlja da su glavni napadači oni koji su iskrivili kršćanstvo u samima sebi; oni koji su ga se odrekli i napokon ti isti koji su ga počeli proklinjati, jer nije ostvarilo idealni svijet. Ovi zaboravljaju da su upravo oni ti izdajnici kršćanstva. Prije svega svi oni nisu evanđeoski živjeli, nisu nastojali svoj naravni život prožeti milošću Evanđelja. Živjeli su po ,,svojoj pravdi’’, a ne po pravdi Evanđelja. koja stoji u zapovijedi ljubavi.
Povijesni nedostaci kršćanstva koji su u povijesti jasni ne mogu se opravdati, ali se mogu potpunije gledati: kršćanstvo je moralo preokretati ljudsku oporu narav pa su kršćani – osobito povijesni nosioci kršćanstva – u tom griješili. No, to nije bilo ništa bitno kršćansko, bitno evanđeosko, već sasvim nešto drugo i za to su odgovorni ljudi koji sami nisu bili dovoljno kršćani, već je njihovo djelovanje poprimalo samo kršćansku etiketu Svakako to nije bilo dobro, veli Berdjajev.
No valja nam znati da je kršćanstvo poslano radi bolesnih, radi grješnika da ih evanđeoski preporodi i uvede u Kraljevstvo Božje. I u tom smislu svima nam je dužnost prihvaćati Duh Evanđelja, s njime živjeti i drugima ga davati. Samo ćemo u tom smislu biti prenosioci Kristove istine i njegovog zakona Ljubavi.
Kršćani kao sablazan
Giovanni Boccaccio pripovijeda nam povijest jednog Izraelićanina, Židova, kojeg je njegov prijatelj htio privoljeti da prijeđe na kršćanstvo. Izraelićanin je odlučio prijeći na kršćanstvo, ali je prije toga htio vidjeti Rim s namjerom da stekne osobnu spoznaju o životu papa, kardinala i drugih crkvenih dostojanstvenika. Prijatelj kršćanin ga je odvraćao od te odluke. S pravom se bojao da će sva njegova nastojanja oko obraćenja biti uzaludna jer će nevrijedno djelovanje i slab primjer rimskog duhovništva odvratiti Izraelićanina od prijelaza na kršćanstvo. Izraelićanin je otputovao u Rim i upoznao opačine koje su vladale u krugovima rimskog klera tada kad su pape bili na vrhuncu svoje svjetovne moći. Kad se vratio kući i kad ga je prijatelj plašljivo priupitao o njegovu utisku iz Rima, odgovorio je neočekivano i veoma duboko: ,,Kad se kršćanska vjera usprkos svim skandalima i neurednostima koje se u Rimu
događaju nije uzdrmala, ako se mogla svemu tomu suprotstaviti i održati, onda ona mora biti istinita vjera. Dakle: ja prelazim na kršćanstvo’’, odlučio je Izraelićanin.
Boccaccio je ovom anegdotom zorno prikazao da najjači dokaz protiv kršćanstva daju sami kršćani. Upravo su oni kamen smutnje za one ljude koji bi htjeli prijeći na kršćanstvo. Ta je činjenica često potvrđena u našem vremenu. Danas, kad postoji opasnost za vjeru, kada se nevjera širi na sve strane, obvezni smo kršćanstvo prosuđivati po kršćanima¹. U prijašnjim vremenima, nasuprot današnjem stanju, vrednovalo se kršćanstvo prije svega po svojim vječnim istinama, po svom naučavanju i svojim dogmama. Međutim, naše je vrijeme sasvim pod utjecajem čovjeka i ljudskosti. Slabi kršćani zasjenjuju istinito kršćanstvo. Njihova zla djela, njihovi izopačeni pogledi, ukratko – čitavo njihovo držanje proturječi savjesti našeg vremena i potamnjuje sliku pravog, čistog kršćanstva². Velik dio naših suvremenika se izrodio, površni članovi kršćanstva postadoše mu predstavnici. Kršćanstvo je religija ljubavi, a prosuđivano je po zlim i mržnjom ispunjenim kršćanima. Kršćanstvo je religija slobode, a vrednovana je nasiljem, silom kršćana pokazanom u tijeku povijesti³. Nerijetko nam se predbacuje da su predstavnici drugih religija – budističke⁴, muhamedanske, židovske – bolji od kršćana, da zapovijedi svoje religije bolje izvršuju. Nadalje upozoravaju nevjernici, ateisti i materijalisti, koji kršćane promatraju s moralne strane, da je njihov život u nekom smislu idealniji i da su pripravniji više se žrtvovati nego kršćani. U toj je činjenici ukorijenjena nevrijednost kršćana upravo po tome što ne ispunjavaju zapovijedi svoje religije i što je iskrivljuju i nagrđuju.⁵ Ali upravo zato što promicanje kršćanstva traži uzvišen kršćanski život, duhovnu veličinu, kršćani su krivi zbog toga što nisu vrijedni i što su nesposobni dići se na tu visinu. Ali kako može nevrijednost opteretiti kršćanstvo ako upravo neslaganje kršćana i njihove religije služi kao glavni dokaz protiv nevrijednih kršćana? Bez sumnje su ova otkrivanja proturječna u sebi. Ako su pripadnici religija u svojoj vjeri i njezinim zakonima to je ipak samo zbog toga što je zakone te vjere lakše ispuniti, ostvariti; kršćanske zapovijedi teško je vršiti zbog njihove velike zahtjevnosti. Daleko je lakše biti muhamedanac nego kršćanin. Ostvarenje religije ljubavi beskonačno je teško. Ali ova religija zbog toga ne gubi na uzvišenosti i istini. Krist ne nosi odgovornost zato što njegova religija u našem životu nije ispunjena i ostvarena i što njegove zapovijedi njegovi takozvani sljedbenici preziru.
Židovi, koji su vjerni svojoj vjeri, običavaju tvrditi da zapovijedi njihove religije sadržavaju u sebi velike sloboštine. Židovska je religija bliža ljudskoj naravi, upravo odgovara potrebama zemaljske egzistencije i traži manje samoodricanja od kršćanstva.
Kršćanska je vjera najteže ostvariva, ona je neprikladna egoističkoj ljudskoj naravi: ona zahtijeva neprihvatljive žrtve. Zato Židovi smatraju kršćanstvo utopističkom vjerom, nekorisnom za život i zbog toga štetnom⁶.
Često mjerimo moralnu vrijednost ljudi prema njihovoj vjeri, po njihovu idealu: ako su neki materijalisti, a uz to se pokazuju vjerni svojim nazorima i idealima i spremni su za njih podnositi žrtve, zapanjuje nas njihova velikodušnost i mi ih spominjemo kao primjer. Ali za jednog kršćanina daleko je teže biti na visini vjere, a to znači na visini svoga ideala, jer on mora ljubiti neprijatelja,
odvažno nositi svoj križ, junački se oduprijeti napastima ovoga svijeta… A to je ono što po svojoj vjeri nisu dužni činitipripadnici drugih vjera: muslimani, Židovi, pa ni materijalisti. Kršćanstvo traži u životu kršćanina najveće odricanje. Život je kršćanina pravo samoraspeće.⁷
1 Valja tumačiti u smislu prevladavajuće ljudske navike. Mentalitet je današnjeg čovjeka prvotno usmjerenje na osjećaje i iskustva,
dok razumska istina uglavnom biva zapostavljena. Ipak, kršćanstvo svoju istinitost kao takvu ne izvodi iz djela njezinih članova ili
osobnih iskustava, već objektivno utvrdivih činjenica o Božjoj opstojnosti i objavi.
2 Berdjajev pod pravim, čistim kršćanstvom misli na kršćanstvo ili bolje na kršćane evanđeoskog, svetog života.
3 Spomenimo da je pojam kršćanstva uži od pojma religije. Religija je poimanje Velikog Duha, Boga razumskim putem. Ono što nam
pokazuje teodiceja ili filozofska nauka o Bogu ili napon filozofija religije. Vjera je, međutim, temeljena u svom naučavanju na
Objavi ili Svetom pismu.
4 Spomenimo da budizam nije bio u ,,prvom svom izdanju’’ transcedentalna religija. To je budizam poprimio pod utjecajem brahmanizma i
islama.
5 Možda bismo ovdje točnije rekli: vjere, a ne religije
6 U žrtvi kršćanske vjere stoji poziv i na ljubav prema neprijatelju, a to je doista nekorisno ljudski, naravno govoreći.
7 Ljudska narav, po sebi egoistična, pozvana je da postane nadnarav, božanski usmjerena. To je doista naravna teškoća i veliki napor
da se čovjek preokrene u potpunog Kristovog nasljedovatelja.

Prijelom povijesnog kršćanstva
Katkada se govori da je kršćanstvo promašeno, da nije ispunilo svoj zadatak i iz toga se povlače štetni zaključci. I kršćani i  povijest Crkve svjedoče protiv kršćanstva. Mora se priznati da čitanje djela o povijesti Crkve može poslužiti kao sablazan za one duše koje nisu čvrste u vjeri. Ova djela govore o borbi u kršćanskom svijetu, govore o ljudskim strastima i koristima, o iskrivljavanju istine u svijesti čovječanstva. U tim djelima često se prikazuje povijest Crkve u osobitoj vezi s poviješću država, diplomatskih odnosa, ratova itd.
Vanjska povijest Crkve je vidljiva i može se odvijati u svijetu koji je svakome pristupačan, ali je njezin duhovni nutarnji život: upravljanje duša k Bogu i napredak u svetosti mnogo manje pristupačan. O ovome je, međutim, mnogo teže govoriti jer ga vanjska povijest Crkve na neki način zastire i često potiskuje. Ljudi mnogo puta lakše uočuju zlo nego dobro; mnogo su osjetljiviji za vanjski život nego za nutarnji. Tako veoma lako uočavamo vanjsko nastojanje ljudi – trgovačko ili političko nastojanje, njihov obiteljski ili društveni život. A da li možda mislimo i o tome na koji način drugi misle o Bogu, kako upravljaju svoj nutarnji život prema vanjskom životu i kako se duhovno bore protiv svoje naravi?
Obično o tome ne znamo ništa niti pomišljamo na to da bi mogao postojati neki duhovni život u našim bližnjima s kojima se dnevno susrećemo: jedva da ga možemo uočiti kod naših najbližih, kod onih prema kojima osjećamo osobitu brigu. U vanjskom životu koji se odvija pred svima lako opažamo pojave zlih strasti. Ali o tome što se iza toga krije, o duševnim borbama, o čežnji za Bogom, o teškim naporima da se živi prema Kristovoj istini ne znamo zapravo ništa, i ne trudimo se da bismo što saznali. Bilo nam je rečeno da ne osuđujemo svoga bližnjega po njegovim izvanjskim djelima, no mi ga stalno osuđujemo baš po tome, po izrazu lica, a da uopće ne istražujemo njegov nutarnji život. Isto se tako događa i s poviješću kršćanstva: ono se može prosuđivati po izgledu, po strastima i ljudskim grijesima koji nagrđuju sliku kršćanstva i koji ga izobličuju.
Moramo se sjetiti koliko su kršćanski narodi svladali u povijesti nevolja i zala, koliko je bilo dramatskih napora potrebnih za  svladavanje stare naravi, pradjedovskog poganstva, svog starog barbarstva i svojih nastranih nagona. Kršćanstvo je moralo prodrijeti u tvar, u materiju koja se odupirala kršćanskom duhu strahovitim otporom. Trebalo je odgojiti u ljubavi one čiji su nagoni pokazivali samo nasilje i okrutnost. Kršćanstvo je došlo da spasi baš bolesne, a ne zdrave, grešnike, a ne pravednike. No i ljudski rod koji se  obratio na kršćanstvo još je uvijek bolesnik i grešnik.
Kristova Crkva nije pozvana da uređuje vanjsku stranu života, da nasiljem svladava zlo, već je njezin zadatak djelo unutarnjeg i duhovnog preporoda na temelju usklađenog djelovanja ljudske slobode i Božje milosti. Po svojoj naravi kršćanstvo ne može uništiti svojevolje i zloću ljudske naravi jer priznaje ljudsku slobodu.
Materijalistički socijalisti veoma rado proglašuju da je kršćanstvo promašilo i da nije ostvarilo Kraljevstva Božjeg. Oni vele: već su prošle dvije tisuće godina otkako je došao na zemlju Otkupitelj i Spasitelj svijeta, a zlo i dalje postoji i još se povećava. Svijet je sit nevolja i životne boli nisu nimalo po otkupljenju ublažene. Ono što Krist nije mogao postići, socijalisti i materijalisti obećavaju da će ostvariti i bez Krista i bez Boga, a to je bratstvo među ljudima, pravda u društvenom životu, mir i Kraljevstvo Božje na zemlji.  Ovaj izraz i nije materijalistički, već ga jednostavno upotrebljavaju kao izraz najveće sreće, najvećeg dostignuća čovjekova na zemlji.8
Jedini pokušaj za ostvarenje materijalističkog socijalizma je ruski pokus, ruski eksperiment. No, to iskustvo nikako nije pružilo ni posvjedočilo obećane i očekivane uspjehe. On nije zahvatio temeljno pitanje. Provođenje pravde na zemlji, uklanjanje zla i nevolja nije se ostvarilo ljudskom slobodom, već nasiljem nad tom slobodom. Obećani raj imao se je ostvariti preko prisilnog društvenog  ustrojstva koje će onemogućiti vanjsko zlo na taj način što će prisiliti ljude na krepost, na dobro i pravdu. Upravo ovo prisiljavanje predstavlja veliku razliku između socijalizma i kršćanstva. Takozvani ,,kršćanski neuspjeh u povijesti’’ neuspjeh je  povezan s ljudskom slobodom koja se je opirala Kristu, samovoljom koju vjera ne želi prisilno upravljati prema dobru. Kršćanska istina pretpostavlja slobodu i očekuje sasvim nutarnju, duhovnu pobjedu nad zlom.⁹
Država ili vlast može na vanjski način ograničiti djelovanje zle volje i njezina je dužnost to učiniti, ali se tim putem ne može pobijediti grijeh i zlo. No ovo pitanje nije uopće važno za materijalistički socijalizam jer za njega ne postoji grijeh ni zlo u duhovnom smislu. Za njega postoji samo jedno pitanje, a to je pitanje društvene bijede i izvanjskog ustrojstva života. Bog se, međutim, ne služi silom. On ne ide samo za izvanjskom pobjedom pravde jer želi da čovjek bude iznutra slobodan. Moglo bi se u tom smislu reći da Bog podnosi zlo i ono mu služi kao sredstvo za dobro.¹⁰
Ne može se zamisliti ostvarenje Kristove pravde pomoću nasilja. Zato možemo reći da je komunizmu – koji nastoji putem sile doći do pravde i koji u tom smislu i niječe duhovnu slobodu – lakše pokazati nešto od izvanjskog ostvarenja.
Neodrživ je prema tome prigovor koji se temelji na povijesnoj ulozi kršćanstva: Kraljevstvo se Božje ne može nametnuti, ono se ne može ostvariti bez stanovitog preporoda koji uvijek pretpostavlja slobodu duha. Kršćanstvo je religija križa i u boli otkriva duboki smisao. Krist nas pozivlje da uzmemo svoj križ i da ga nosimo, da nosimo teret grešnog svijeta. Ostvarenje Kraljevstva Božjeg na ovom
svijetu, svijetu zemaljske sreće i pravde, a bez križa i trpljenja, za kršćansku je svijest strahovita laž: to je jedna od napasti što ih je Krist odbijao u pustinji kad su mu bila pokazana kraljevstva svijeta i kad mu je bilo ponuđeno da se pokloni pred njima (Mt 4, 8-11).   
Kršćanstvo ne obećava svoje ostvarenje Kraljevstva Božjeg i time svoju pobjedu kao nešto što će nužno biti ostvareno ovdje  na zemlji, na ovom svijetu. Čak što više: Krist sumnja hoće li naći vjere kad dođe na koncu svijeta. On otvoreno govori o opadanju ljubavi (Lk 18,8). Tolstoj je držao da bi bilo lako ostvariti Kristove zapovijedi. Držao je da bi li tom smislu bilo dovoljno priznati istinu. No odmah se u tome opazila pogreška njegove previše racionalističke svijesti i gledanja. Vidi se da on nije poznavao tajnu slobode i milosti. Njegov optimizam protuslovi tragičnoj dubini života. Apostol Pavao kaže u Poslanici Rimljanima 7, 19-20: ,,Ja ne činim dobro što bih
želio činiti. Ako činim ono što ne bih htio činiti, nisam ja onaj koji to činim, nego je to grijeh koji stanuje u meni’’.¹¹
Ovo nam svjedočanstvo sv. Pavla, jedno od najvećih među kršćanima, otkriva dubinu ljudskog srca. To nam svjedočanstvo potvrđuje samo da je ,,neuspjeh’’ kršćanstva ljudski neuspjeh, a ne božanski poraz.

8 Materijalistički socijalisti, konkretnije: marksisti govore sve od Marxa o tom idealu kojega će preko proizvodnje, ekonomije, kada
bude svega u obilju ili izobilju, ostvariti tip čovjeka koji će biti posve zadovoljan jer će posjedovati sve na zemlji sve što mu
bude trebalo. U tom bi se našao Eshaton bez Boga ovdje na zemlji. Tako se božansko, nebesko stavlja na zemlju. No od toga još nitko
ništa nije vidio.
9 Rezultati prisile i prisilnog odgoja za zemaljski raj, u komunizmu su kasnije postali daleko očitiji.
10 Zlo nije nešto što bi potvrđivalo da to Bog hoće, ali svakako se u zlu zrcali ljudska sloboda. Čovjek nije primoran činiti samo
dobro. Sam se odlučuje za to.
11 Tako je i poganski pjesnik Ovidije čisto naravno kod sebe opažao tu činjenicu: ,,Video meliora proboque, deteriora sequor’’. Vidim
što je dobro i kušam, a opet činim zlo.

Božansko biće Crkve
Ljudski je dio kršćanstva učinio u Crkvi trostruko izdajstvo protiv samog cjelovitog kršćanstva: najprije ga je iskrivio, zatim ga se potpuno odrekao i napokon – to je bio njegov najveći grijeh – počeo ga je proklinjati poradi zla što ga je učinio sam taj ljudski element. Kada se kritizira kršćanstvo, kritiziraju se grijesi i mane ljudskog dijela u kršćanstvu, kritizira se činjenica što čovjek nije sa svoje strane primio i što je izobličio Kristovu Istinu. I upravo su ta izobličenja, ti ljudski grijesi, te ljudske mane krive da se svijet postepeno otcijepio od kršćanstva.
Sam čovjek nanosi kršćanstvu izobličenje, a zatim ustajući protiv tog istog izobličenja ne govori o sebi koji je to učinio, već ustaje protiv kršćanske vjere. Ono protiv čega se dižu ocrnitelji kršćanstva ne nalazi se u Kristovim riječima, u Kristovu Evanđelju.
Toga nema u predaji ili naučavanju Crkve. Nema toga u životima svetaca. Idealnom načelu treba suprotstaviti neko drugo načelo. Nekoj
činjenici valja suprotstaviti drugu činjenicu. U tom smislu mogla bi se braniti činjenica komunizma, no moralo bi se pokazati da on
nikada i uopće nije bio izobličen, a niti je u svojem pravom obliku bio realiziran, ostvaren. Doista je tako da komunisti u ime svog
cilja prolijevaju krv i izvrću istinu kao što su to i kršćani radili: međutim bilo bi samo po sebi i u osnovi krivo uspoređivati komunizam s kršćanstvom.
U Evanđelju i u Kristovim zapovijedima, u naučavanju Crkve, u primjerima svetaca, u savršenim ostvarenjima kršćanstva naći ćete dobru vijest o dolasku Kraljevstva Božjega, naći ćete poziv ljubavi prema bližnjemu, poziv slatkoće, poziv žrtve, poziv čistoće srca, ali nećete naći poziv na nasilje, na obijest, na osvetu zasićenu mržnjom jedne klase protiv druge, na pohlepu, kako je to vidljivo u nekim ideologijama, gdje se nalaze samo pozivi na borbu za pojedinačne probitke, na osvetu, ali ništa što bi se odnosilo na ljubav, na žrtvu ili na duhovnu čistoću.
Često su kršćani u povijesti činili te pogreške, i to pod Kristovim štitom, ali nisu nikada u takvim svojim djelima primijenili njegove zapovijedi. Protivnici kršćanstva uživaju u tome kad kažu da su se kršćani često poslužili silom u širenju i obrani svoje vjere: činjenica je sama po sebi neosporna; no moramo naglasiti i činjenicu koja nam svjedoči koliko su kršćani bili zaslijepljeni strašću dok se još njihova narav nije otvorila svijetlu i dok su iskrivljavali neke stvari kako bi mogli opravdati svoj grijeh; krivo su prikazivali najsvetiju i najpravedniju stvar a time ujedno dokazivali kako još ne razumiju onog duha kojemu pripadaju. Kad je Petar, da bi obranio Krista, izvukao mač i udario slugu velikog svećenika te mu odsjekao uho, Isus mu reče: ,,Stavi mač u korice jer tko se mača laća od mača će i poginuti’’ (Mt 26,52).
Božanska istina kršćanstva, prihvaćena od ljudi, lomi se u njihovoj grešnoj naravi, u njihovoj ograničenoj svijesti. Kršćanska objava
i kršćanski religiozni život, kao svaki drugi dio objave i religioznog života, ne pretpostavljaju samo opstojnost Božju već i ljudsku
opstojnost. I religiozni život, ukoliko je obasjan svjetlom milosti koja proizlazi od Boga, prilagođuje prema svom duhovnom oku to
božansko svjetlo i nameće Božjoj objavi granice svoje svijesti i naravi.
I ovako iskrivljeno i ljudski ograničeno shvaćanje dogmi dovelo je ljude dotle da su se mnogi otcijepili od kršćanstva. Bila je iskrivljena i sama ideja o Crkvi. Ona je bila prosuđivana izvanjski i poistovjećena s hijerarhijom, s obredima, s grijesima svojih članova. U njoj se gledala prije svega ustanova. Najdublje i najprirodnije shvaćanje Crkve, koja se mora smatrati duhovnom ustanovom, mističnim Kristovim Tijelom – tako je definira apostol Pavao – bilo je svedeno na drugi red i bilo je pristupačno samo neznatnoj manjini.
Liturgija i sakramenti bili su smatrani vanjskim obredima i njihovo otajstveno značenje nije bilo na umu tim pseudo kršćanima. I tako
su napuštali Crkvu sablažnjavani manama klera, pogreškama crkvenih ustanova, koje su bile previše blizu državnim ustanovama,
izvanjskom vjerom vjernika i licemjerjem lažne pobožnosti.
Ipak treba imati na pameti da Crkvu sačinjavaju božanski i ljudski element, da je život Crkve bogočovječni život, usklađeno djelovanje božanskog i ljudskog. Božanska je ustanova Crkve vječno nepogrešiva, sveta i čista; ne može biti iskrivljena i vrata je paklena neće nadvladati. Božanski element Crkve, Krist njezina glava, moralna i evanđeoska nauka, temeljna načela naše vjere, crkvene dogme, sakramenti i milosno djelovanje Duha Svetoga ostaju stalni i sveti. No ljudska strana Crkve je pogrešna i izmjenljiva: tu se događaju izobličenja, bolesti, neuspjesi, izmjene, kao što se može pojaviti i stvaralački pokret, obogaćenje, razvitak i preporod. Grijesi kršćana i crkvene hijerarhije nisu grijesi Crkve shvaćene u svojoj božanskoj biti i isto tako u svojoj svetosti. Kršćanstvo ne odbacuje ljudsku narav, ali traži da je prosvijetli i preobrazi, iako mu se ta ljudska narav odupire i nastoji ga izobličiti.
Između božanskog i ljudskog elementa u Crkvi vodi se neprestana borba; u njoj božanski element mnogo puta nadvisuje i osvjetljava
ljudski element, no jednako tako ljudski element izobličuje božanski.
Kršćanstvo uzdiže i postavlja čovjeka u središte svijeta. Isus Krist, Sin Božji utjelovio se i tako postao čovjekom, ali je tim
posvetio ljudsku narav. Kršćanstvo daje čovjeku najvišu svrhu života, dozivlje mu u pamet njegovo božansko podrijetlo i njegovo
najuzvišenije poslanje. No kršćanska se vjera i razlikuje od ostalih vjera što jednostavno ne dozvoljava ljudskoj naravi nagnuće na
grijeh i pad, već naprotiv zahtijeva od čovjeka da to junački nadvlada.
Ljudska narav oslabljena istočnim grijehom veoma je sklona grijehu i nije sposobna prihvaćati i zadržavati u sebi božansku istinu
kršćanstva i bogočovječanski smisao ljudskog života kojeg nam je objavio Isus Krist.
Isus Krist, Bog i čovjek, uči nas ljubiti Boga i čovjeka, našeg bližnjega. Ljubav prema Bogu i prema čovjeku nerazdjeljivo su vezane.
U Bogu ljubimo i svoju braću, a u ljubavi prema ljudima, prema braći, očituje se ljubav prema Bogu: ,,Ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova savršena u nama’’ (Iv 4,12). Krist je bio Sin Božji i ljudski. On nam je objavio savršeno
sjedinjenje Boga i čovjeka, ljudsko božanstvo s božanskom ljudskosti. No naravan čovjek veoma teško prima ovu puninu ljubavi. Težnja
k Bogu rastavlja ga od povezanosti s ljudskim, jer je spreman ljubiti Boga, pa u svojoj nespretnosti ostaje hladan i okrutan prema
čovjeku. To potvrđuje Srednji vijek.
U drugom slučaju teži za čovjekom pun spremnosti za ljubav i služenje čovjeku. No dok to nastoji, udaljuje se od Boga i hoće uništiti pojam o Njemu, kao opasan i protivan čovječanstvu. Takvo je gledanje u humanizmu i čovjekoljubivom socijalizmu. Tako, nakon što je pogažena bogoljudska ideja, razdvojena je ljubav prema bližnjemu, čovjeku, od ljubavi prema Bogu. U svojoj nespretnosti ljudi napadaju kršćanstvo zbog svojih vlastitih pogrešaka.

Nastavak:  II dio

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save