Završetak pregovora s EU – početak jedne kafkijanske priče?
Simboličnim pristupanjem popularnoga Remetinca schengenskom političkom prostoru započet će i naše triježnjenje od 20-godišnje obmane u kojoj smo spiskali vlastitu državnu supstancu umjesto da je postupno izgrađujemo.
Poznati američki politolog sa sveučilišta u Harvardu, dugogodišnji savjetnik State Departmenta još od vremena Jimmya Cartera, Samuel Phillips Huntington (1927–2008) lansirao je neposredno nakon sloma totalitarnoga socijalizma i raspada Varšavskog pakta tezu o novome ‘hladnom ratu’ koji će se u 21. stoljeću manifestirati kao sukob među civilizacijama (Clash of Civilzations). Tri dominantne civilizacije: zapadnjačka, islamska i kineska borit će se u bliskoj budućnosti za prevlast u svijetu.
Na rubu zapadno-europske civilizacije
Kina sa svojim zapanjujućim gospodarskim rastom i velikim ljudskim potencijalom postat će u dogledno vrijeme središte azijskog civilizacijskoga centra koji će pokušati preuzeti vodeću poziciju u svijetu. U islamskom civilizacijskom okruženju nemamo jošdržavu koja će se etablirati kao vođa u borbi za primat u svijetu, ali je treba tražiti između Egipta, Irana i Saudijske Arabije. Islam kao civilizacija u usponu sa svojim šerijatskim svjetonazorom prema kojemu nije moguće odvojiti politiku od religije predstavljat će glavni kontrapunkt epohi slobodarske moderne koja je obilježila zapadnoeuropsku kulturu i civilizaciju. Sjedinjene Američke Države pokušat će i u 21. stoljeću zadržati ulogu ‘prvog policajca’ u svijetu braneći tekovine zapadnjačke liberalne i demokratske tradicije, boreći se primarno za svoje gospodarske interese. Zapadnjački kulturni krug uključujući SAD, Kanadu i Australiju čine, po Huntigtonu, zemlje zapadne Europe s većinskim protestantskim i katoličkim stanovništvom, gdje su rubne države Finska i Hrvatska. Grčka, iako je kolijevka zapadno-europske kulture i tradicije, ne pripada više kulturno-civilizacijskom krugu zapadnoeuropskih država nego zajedno s Bugarskom, Rumunjskom, Ukrajinom i Rusijom čini tzv. „pravoslavni blok“ koji u budućnosti neće igrati gotovo nikakvu ulogu u kreiranju svjetske politike. Gospodarska kriza koja je u ovoj godini duboko potresla Grčku, mjere koje su prošloga tjedna donijeli najutjecajniji državnici Europske unije da bi spasili svoju zajedničku monetu, potvrđuje Huntingtonovu tezu o granicama zapadno-europske civilizacije.
Zakoni paradoksa
Završetak pristupnih pregovora o integriranju Hrvatske u Europsku uniju predstavlja kraj jedne dosadne političke priče u nastavcima koja je u proteklih šest godina popunjavala hrvatski medijski prostor, priče kojom je zaokružena politološka doktrina novoga političkoga poretka koji je u vremenu Monike Lewinsky osmišljen u washingtonskom Ovalnom Uredu. Europskoj uniji pristupit će i država koja je stoljećima bila antemurale christianitatis, gotovo većim zalaganjem Sjedinjenih Američkih Država nego same Europske unije. Grčka, Bugarska i Rumunjska, iako su formalno članice EU-a, po Huntigntonu nikada neće postati njezin
Danas još uvijek po anketama najomraženiji političar do prije godinu dana pokretao je Hrvatsku po uzoru na Aristotelova „Nepokrenutoga pokretača“, kontrolirao ključne državne institucije, postavljao direktore, kupovao urednike novinarskih kuća, izbacivao iz partije kao iz birtije.
sastavni dio u civilizacijskom i kulturnom pogledu. U vremenu dok se proces pristupnih pregovora odužio kao hodžina teravija, naši su se političari zdušno potrudili da do kraja razbucaju državnu supstancijalnost kako bi posve razvlaštena, opljačkana, kulturno devastirana i esencijalno dezavuirana država postala samo poslušni vazal koji će preostale resurse prepustiti interesima europskoga kapitala. Dok će u drugim zemljama Europske unije, ne računajući one iz „pravoslavnoga bloka“ (Huntington) vladati kriteriji zdravorazumskoga poslovanja koji su primarno usmjereni na ostvarenje i maksimalizaciju dobiti, za Hrvatsku će vrijediti zakoni paradoksa po kojima će „najzaslužniji“ završavati u zatvorima od Den Haaga do Remetinca, a ponosni građani ostajati šokirani, ogorčeni, zaprepašteni. Sadašnja situacija u Hrvatskoj nekako me podsjeća na Kafkinu priču o mišu koji pokušava pobjeći jer je situacija deprimirajuća, zidovi s četiri strane približavaju se jedan drugom. Miš u strahu pokušava pobjeći između kutova, ali ne može jer su u tri kuta postavljene mišolovke. U četvrtom je prolaz slobodan, miš sav sretan bježi, ali ga na kraju puta strpljivo čeka mačka. Kad naši građani jednom shvate da su dovedeni u situaciju Kafkine bajke gdje je bijeg iz zastrašujuće situacije najgora opcija, rezignirano će nastaviti slušati „velike mitove“ o stvarima koje se ne smije osporavati, kao što su primjerice mit o permanentnom antifašizmu kao zalogu o neokaljanom Domovinskom ratu, Europskoj uniji kao našoj svijetloj budućnosti u kojoj će ponosna nacija neprimjetno izumirati, broj umirovljenika se povećavati, a mladi i dalje biti bez perspektive.
Spiskali smo vlastitu supstancu
Prije mjesec dana smo mogli pročitati kako je najservilniji političar, kao objektivno „najzaslužniji“ za proces priključivanja Europskoj uniji, dobio potporu kolega u Saboru da mu se plaća saborskog zastupnika u iznosu od 16.000 kuna (tri prosječne građanske plaće) nastavi isplaćivati na jedan od blokiranih računa. Informacije u medijima o zdravstvenom stanju njegove potkoljenice nakon preseljenja iz salzburgškog «justizanstalta» u zagrebački Remetinec podsjećaju me u pogledu društvene bezidejnosti na ona vremena kad se na spomen «potkoljenice» odlazilo u zatvor. Da ne zaboravimo, danas još uvijek po anketama najomraženiji političar do prije godinu dana pokretao je Hrvatsku po uzoru na Aristotelova „Nepokrenutoga pokretača“, kontrolirao ključne državne institucije, postavljao direktore, kupovao urednike novinarskih kuća, izbacivao iz partije kao iz birtije. Svi smo „pušili“ hvalospjeve o „epohalnom europskom zaokretu“, o neminovnom procesu detuđmanizacije, o obračunu s „nacionalistima u vlastitim redovima“. Hrvatskom društvu pridonosio je sukladno svojim skromnim mogućnostima, a iz države uzimao prema diktatu svojih beskrajnih pohlepa. Ako je proces pridruživanja europskim strukturama istovjetan s The Mouse Folk, Franz Kafka procesom nestanka najzaslužnijih s političke scene, možemo se samo ponadati da će taj proces još potrajati, jer očito nemamo bolje političke opcije. Nacija, nažalost, još nije zrela za ozbiljan kultivirani politički zaokret po kojemu bi bilo po sebi razumljivo da pametne i odgovorne osobe upravljaju državnim institucijama, da se računi plaćaju u roku od dva tjedna, da političari kojima je dokazan bilo kakav oblik korumpiranosti neopozivo podnose ostavke. To jednako vrijedi i za osobe koje se prikrivaju iza autonomija vlastitih institucija, kao primjerice rektor najvećeg, a po kvaliteti uskoro i najlošijega sveučilišta u RH. Pošto je Predsjedniku države uputio nepotrebni apel da Predsjednik osobno zaštiti autonomiju sveučilišta, rektor bi morao nakon jednog takvoga ponižavajućega dopisa podnijeti neopozivu ostavku. Sličnih primjera imamo u izobilju.
Simboličnim pristupanjem popularnoga Remetinca, s inhaftiranom političkom vrhuškom na čelu s bišvim premijerom, schengenskom političkom prostoru započet će i naše triježnjenje od 20-godišnje obmane u kojoj smo spiskali vlastitu državnu supstancu umjesto da je postupno izgrađujemo. Kad postanemo svjesni vlastite neodgovornosti, bit će nam jasno jasno da su balkanski marifetluci predugo dominirali na ovim prostorima, a i da će proces odvikavanja od njih potrajati još duže.
Jure Zovko/dnevno.hr
