Zloduh slobode
A što rade bruxelleski egzorcisti? Oni nas, združenim snagama tuđinci i domorodci, već više od deset godina preklinju: Odrecite se Domovinskoga rata! Odrecite se Oltara domovine! Odrecite se Franje Tuđmana! ….Odrecite se svojih generala i vojnika! Odrecite se isključivoga gospodarskog pojasa na Jadranu! Prodajte strancima sve što vrijedi! Prodajte sve u bescjenje! Sagradite kuće razbojnicima koji su vam pobili 25.000 sunarodnjaka! Ljubite svoje krvnike! To će vas učiniti dostojnima članstva u Europskoj uniji.
Čovjek i zloduh? Da. Čovjek je obično sam, a bjesova je mnogo. Kao u bjesomučnika iz Gerase, iz kojega je Gospodin istjerao Legiju (Mk 5,2-13). Ali može i jedan jedini zloduh opsjesti mnoštvo ljudi, pače – cijeli narod.
Ako je bjesomučnik pojedinac, stvar je jednostavna. Zloduha iz njega, u Božje ime, molitvom i zaklinjanjem izgoni egzorcist. Ali što se zbiva ako bijes opsjedne cijeli narod?
To se rijetko događa. Ali – dogodi se. Zloduha tada izgoni gospodar naroda. A ako narod nema gospodara? To je već velika nevolja. Zloduha tada nema tko izgoniti. Ili ga, u ime tzv. međunarodne zajednice, izgoni kakva višenarodna udruga koja štiti neko opće dobro. Opće dobro čovječanstva. Stvar je, dakle, čisto svjetovna. Nema molitve. Ali ima drugih sredstava. Imperijalnim jezicima rečeno, od „ognja i mača“ (ignis et gladius) do „mrkve i batine“ (carrot and stick).
Zloduh se dakle iz opsjednuta naroda ne izgoni molitvom. Ali ni svjetovni izgonitelji ne odustaju od zaklinjanja. Oni se doduše ne obraćaju zloduhu. Ne zaklinju zloduha da izađe iz naroda. Oni se obraćaju narodu. Preklinju narod da se odrekne zloduha. Obred je posve svjetovan. Zloduh se u njemu – zbog svrsishodnosti – ne naziva pravim imenom. Izgonitelji mu smišljeno nadijevaju lažna i ružna imena. Drže da će se narod, kako god bio tvrdoglav, tako na posljetku ipak odreći zloduha.
U vjerskom egzorcizmu nema ništa zazorno, jer egzorcista odlikuju duboka vjera u Boga i svetost osobnoga života. A iz svjetovnoga egzorcizma uvijek izbija nešto gadno. Svjetovnomu egzorcistu ne treba vjera u univerzalne vrjednote, ne treba mu odanost idealima slobode i pravde, ne treba mu čestit osobni život. On stoji s onu stranu dobra i zla. Za njegovu ga ulogu kvalificira gola moć – financijska, politička, vojna. Stoga je svjetovni egzorcizam općenito sumnjiv posao.
Taj se egzorcizam više od stoljeća i pol u Hrvatskoj prakticira kao izgon „zloduha“ slobode. Neko smo vrijeme, nakon međunarodnopravnog priznanja Republike Hrvatske, bili povjerovali da je tomu došao kraj. No, grdno smo se prevarili! Vidimo to danas. Moćna javna priopćivala, podjednako ona u javnopravnomu i ona u tuđinskomu vlasništvu, opet bez prestanka trešte protiv dojučerašnjih ideala – slobode, samostalnosti i suverenosti. I na sve strane opravdavaju tehniku bruxelleskih egzorcista.
A što rade bruxelleski egzorcisti? Oni nas, združenim snagama tuđinci i domorodci, već više od deset godina preklinju: Odrecite se Domovinskoga rata! Odrecite se Oltara domovine! Odrecite se Franje Tuđmana! Odrecite se Gojka Šuška! Odrecite se svojih generala i vojnika! Odrecite se isključivoga gospodarskog pojasa na Jadranu! Prodajte strancima sve što vrijedi! Prodajte sve u bescjenje! Dajte susjedima što svojataju! Malo mora! Malo kopna! Sagradite kuće razbojnicima koji su vam pobili 25.000 sunarodnjaka! Koji su vam razorili desetke sela i gradova! Ljubite svoje krvnike! To će vas učiniti dostojnima članstva u Europskoj uniji.
A što mi činimo? Mi šutimo i trpimo. No, ne trpi vlast. Ona je u naše ime učinila puno više no što su egzorcisti tražili. Nije se odrekla Domovinskoga rata. Taj rat hrvatskoj je i vlasti i oporbi svetinja. Samo su im ratnici – ratni zločinci. Zato su osnovane četiri podružnice Haaškoga sudišta – zagrebačka, splitska, riječka i osječka. To je čvrsto jamstvo da nijedan ratni zločinac, ako premine haaška središnjica, ne će ostati nekažnjen. A mogućih je optuženika mnogo. Neki izvori tvrde 210, drugi – 17.000! Da je jedan, bilo bi, nakon davne pobjede u obrambenom ratu, previše.
Kakve su perspektive toga egzorcizma? Na prvi se pogled čini dobre. Već deset godina Oltar domovine čami daleko od očiju naroda. Ni gradska se ni državna vlast ne usuđuje Tuđmanu podignuti spomenik u Zagrebu. Ni Katolička crkva ne traži odveć glasno da se s najljepšega zagrebačkog trga ukloni Titovo ime. A ona bi za to trebala imati osobito snažne motive jer su joj Tito i njegovi poubijali više od 600 svećenika, redovnika i redovnica.
Dojam ipak vara. Najava Željka Keruma da će splitsku Rivu preimenovati u Obalu dr. Franje Tuđmana možda i nije znak. No trojno se predsjednštvo – Ivo Josipović, Luka Bebić i Jadranka Kosor – ove godine na Dan državnosti složno ukazalo kod Oltara domovine na Medvedgradu. A ti ljudi, ako nikako drukčije, instinktivno ćute što je u narodu postigao izgon „zloduha“ slobode, samostalnosti i suverenosti. Zato – glave gore!
Benjamin Tolić
