Američki obavještajac Ivan Šarac o (rasističkim) presudama u Haagu
Naš vrsni kolumnist Ivica Marijačić sigurno je objavio najznačajnije tekstove o Haaskom “sudu”. Tako je u najnovijem broju Hrvatskog lista objavio razgovor s Ivanom Šarcom. Ivan Šarac je prvi Hrvat u Kući slavnih američkih obavještajaca, a bio je 90-ih godina vojni ataše u Hrvatskoj i izravni svjedok svih
dogadjaja u Kninu u kolovozu 1995. godine. Njegova svjedočanstva dana u tom intervjuu su dodatno osnažila naše Pismo VSUN-a o rasistickim presudama “Suda” u Haagu našim generalima.
Tako Šarac kaže:
Općepoznato je da je tri dana poslije general Gotovina bio u zapadnoj Bosni jer se operacija nastavljala dalje s ciljem da se zaštiti Bihać. Srbi su dobili nekoliko brigada pojačanja iz istočnoga dijela BiH i iz Srbije pa je Bihaću prijetila smrtna opasnost, opasnost da ta enklava padne, a onda i genocida takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu.
Dakle, jedan vojni stručnjak, koji je stekao takva priznanja u SAD zna kako je Gotovina spasio te ljude od genocida, a “Sud” u Haagu je osuđen na 24 godine zatvora zbog te operacije. Kako se radi o ogromnom broju ljudi jednog naroda (oko 100000), a Gotovini se zamjera što umjesto da spašava njih nije čuvao nekoliko stotina Srba, očito se radi o nezabilježenom rasističkom postupku u povijesti civiliziranog svijeta!
Podsjetimo se kako je odvjetnik generala Ante Gotovine, Luka Mišetić (za Index.hr je jos 17. 5. 2011.) izdvojio nekoliko stavki koje smatra bitnima za razumijevanje same presude, pa je između ostalog rekao:
Raspravno vijeće je zaključilo da su transkripti sa sastanka na Brijunima, kao i Gotovinina naredba za napad u Oluji dvosmisleni te da Raspravno vijeće treba vidjeti rezultate operacije Oluja kako bi utvrdilo je li bilo udruženog zločinačkog pothvata, kao i jesu li brijunski sastanak i Gotovinina naredba za napad bili protuzakoniti.
Ponovimo u svijetlu ovih činjenica: “Sudu” u Haagu spašavanje muslimana u Bihaću od “genocida takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu”, kao očito glavni učinak operacije Oluja je zločin na osnovu kojega su zaključili da su brijunski sastanak i Gotovinina naredba za napad bili protuzakoniti.
To su zakljucili iako, kako navodi Mišetić, i sami kažu:
Raspravno vijeće je zaključilo da hrvatski vojni i politički vrh nije namjeravao dopustiti zločine poput spaljivanja, pljačke, ubijanja, nečovječnog postupanja, itd. Hrvatske državne institucije (MUP, Vojna policija, DORH, sudstvo, HV) nisu imale politiku da ne istražuje zločine.
Hrvatski vojni i politički vrh i državne institucije nisu imali to kao politiku, ali navodno jest Gotovina, jer je išao spašavati muslimane od genocida! On im je kriv za pojedinačne zločine koji su se dogodili kada je on vec bio otišao s tog područja, a Šarac jasno stavlja do znanja da ne bi bio kriv niti da je bio na tom prostoru:
Vijest o njegovoj (Gotovininoj, op. J.P.) osudi na 24 godine zatvora bila je zastrašujuća za mene, ali i za sve nas koji poznajemo generala Antu Gotovinu. Toga dana, 15. travnja, bio sam na poslu, u Washingtonu, kada mi je poslana poruka o presudi. Malo je reći da je za mene i moje kolege, koji mnogo znamo o Gotovini, ta vijest bila toliko nevjerojatna i razočaravajuća. Svi moji kolege koji su 90-ih, sve do 2000. godine bili u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, a znali su Antu, nisu jednostavno mogli povjerovati da je to moguće. Ima nas više koji generala Gotovinu vrhunski poznajemo. Nismo mogli doći k sebi.
Znate, u svim vojnim operacijama ima pojedinaca koji počine određena kaznena djela. Primjerice, kada je naša, američka vojska došla na Kosovo, nekoliko je vojnika silovalo i ubilo jednu mladu djevojku. Oni su uhićeni i suđeno im je, ali nitko nije prozivao njihova zapovjednika bataljuna ili brigade za to što se dogodilo. U Iraku se u svim tamo nazočnim vojskama događalo da su pojedinci počinili kriminalna djela, ali se ni u jednom slučaju nije sudilo njihovim zapovjednicima jer su pojedinci odgovorni.
(…)
Moji šefovi znali su da su to pojedinci i nikomu nije padalo na pamet optuživati HV i hrvatski sustav.
Naravno, na isti način kao što takvih pojedinaca koji rade svakakve nepodopštine u vojsci, ima ih i u pravosudju. Tako su se u Haagu i našli nebrojeni pravnici koji su za visoke novce spremni prodati i svoju struku i sebe same. Poznato je kako ih je i mnogo napustilo taj “Sud” kada su shvatili da se upravo to traži od njih! Često puta sam i isticao kako se radi o običnoj prostituciji, zapravo ne običnoj, već mnogo goroj – intelektualnoj prostituciji.
Pri tome sam vjerojatno uvijek dodavao da je mnogo, mnogo gora ona koja dolazi iz Hrvatske, od naših medija, političara i ne samo njih.
Usporedite samo ovo sto govori Šarac s ponašanjem predsjednika Republike Hrvatske Josipovića. On je po završetku suđenja hrvatskim generalima, kada su branitelji generala pobili sve sto je tužiteljstvo iznjelo, a što je kako vidimo i priznato u presudi, izjavio kako su se zločini dogodili i neko za njih mora odgovarati. Sud je po toj instrukciji i presudio. Pa kako može drugacije kada sam predsjednik države iz kojih su optuženici kaže tako nešto? Još mu moraju biti zahvalni jer im je kao pravni autoritet kazao kako da se izvuku iz nezgodne situacije: morali su uraditi kako gazde kažu, a Josipovic im je ponudio rješenje!
Pri tome ne treba zaboraviti da je Josipovic puno učinio da do samog suđenja uopće i dođe kroz eliminiranje razlike između ratnog zločina agresora i zločina u ratu kod onih koji se brane, pa kroz pisanja nove rezolucije Sabora koja to i omogućava kroz predaju nadležnosti nad oslobodilačkim operacijama “Sudu” u Haagu. Drugim riječima prihvatanjem od strane državnih tijela da je oslobađanje okupiranih područja ravno zločinu!
Priča “Suda” u Haagu o prekomjernom granatiranju, zapravo je lansirana od svjetskih moćnika drugog dana Oluje. Šarac u intervjuu govori i o lažnim izvješćima koje je slao general Leslie sto govori da su svjetski moćnici unaprijed odlučili spriječiti oslobađanje okupiranih hrvatskih područja, a ako to ne mogu lažno optuživanje hrvatskih vlasti za navodni ratni zločin.
U presudi “Sud-a” u Haagu pokazano je što je to prekomjerno granatiranje. To im nije potpuno razaranje Vukovara vec, kako je Mišetić pokazao, kada je očito da su gađani (vrlo precizno) vojni ciljevi, ali je pet posto promašaja bilo većih od 200 m, a jedan posto vecih od 400 m. Poznato je da se civilni objekti grade na udaljenosti 600 m od vojnih. Dakle radi se o izuzetno preciznom granatiranju. “Sud” u Haagu je našao “spas” za tu bedastoću o prekomjernom granatiranju u tzv. topničkim dnevnicima. O tome govori i Šarac:
Kada se govori o planovima uporabe topništva, onda se o njima može govoriti samo za početnu borbu. Jednom kad borba počne, nema čvrstih planova (…)
Postoje neke činjenice koje su kontroverzne. Ne može biti prekomjernog granatiranja u vlastitoj obrani (istakao J.P.). Kad se braniš, onda imaš pravo koristiti topništvo prema vlastitoj procjeni i mogućnostima. Drugo, kako može biti prekomjernog granatiranja ako se braniš u vlastitoj zemlji i u svojemu gradu od snaga koje su te napale i okupirale ti prostor. Vojni ciljevi, napokon, točno su se znali. Mi svi, dakle 50 obavjestajaca iz raznih zemalja, bili smo u Kninu i svi smo vidjeli i znali da nije bilo nikakva dokaza o prekomjernom granatiranju. Ušli smo u srpsko zapovjedništvo, a da je bilo prekomjernog granatiranja, onda te zgrade ne bi bilo tamo ni svih stvari koje su pronađene u njoj. Vojni objekti i ciljevi nisu samo tamo gdje su tenkovi i topovi, vojni objekti su zapovjedenistva, komunikacije (…)
Da, to (topnički dnevnici, op. J.P.) je najveća glupost.
Zato sam se (vidi moju knjigu Rasizam Suda u Haagu) i narugao Predsjednici Vlade zbog tih dnevnika.
Međutim, ovdje treba opet posebno obratiti pažnju na ono sto Šarić govori o obrani. To zapravo treba prođiriti na cijelu operaciju Oluja jer je ona predstavljala oslobađanje okupiranih područja (i po Rezoluciji VSUN-a), a to je i po Ustavu i medjunarodnim zakonima bilo PRAVO I OBAVEZA hrvatskih vlasti. Tako da je bilo kakva priča o tome da je to bio zločin, zapravo zločin onih koji su to govoriliiI onda i sada. To sam odmah i konstatirao i u istom trenutku kada sam doznao za takovu kvalifikaciju konstatirao sam da se radi o zločinackom pothvatu samog “Suda”. Isto danas konstatira i nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske i umirovljeni sudac Ustavnog suda dr. Milan Vukovic (“Hrvatski list”, 25. Kolovoza 2011.):
Unatoč presudi generalima Gotovini i Markaču, u perspektivi povijesnog suda hrvatski su generali zadobili mjesto među mučenicima, a sud je, zapravo, presudio samom sebi. Riječ je o sudskom procesu koji je ispunio sve uvjete da ga se proglasi ‘udruženim zločinačkim pothvatom’ protiv veličanstvene pobjede hrvatske vojske nad srpsko-crnogorskim agresorom i srpskim pobunjenicima unutar Hrvatske.
Za usporedbu zgodno je i primijetiti da sam na sam dan izricanja presuda našim generalima napisao tekst koji je i ušao u spomenutu knjigu:
“Civilizirani” svijet presudio sam sebi!
Šarac ne skriva da je razočaran u hrvatske političare i prepričava susret s Ivom Sanaderom u Belgiji 2004.:
Na moje neugodno iznenadjenje, Sanader me pitao znamo li gdje je Gotovina. Valjda je očekivao da mu potvrdimo i kažemo gdje je pa da ga on uhiti i o tome slavodobitno obavijesti Haaski sud. Vjerojatno se plašio da mu slavu ne preotme Stjepan Mesic.
Da, zar ne bi bilo strašno da Mesić i uhiti Gotovinu kad je Sanader i doveden na vlast zbog toga, jer Račan nije smio to učiniti. Prvo se moralo detuđmanizirati HDZ, da bi se moglo uhititi našeg generala, a to je bila Sanaderova zadaća.
Mesić je, zajedno s Josipovićem, pripremao teren za te optužnice. Sjetimo se samo kako je lagao na “Sudu” u Haagu o izjavi dr. Vukovića o tome što je ratni zločin, a što zločin u ratu. Zato ne čudi što sam povodom našeg pisma VSUN-a dobio slijedecu poruku:
U ime 1219. mostarskih napretkovaca tražim i da se javno reče tko je agresor a tko žrtva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine. Hrvatski branitelji s navedenih područja nisu začetnici rata nego branitelji, i nije ubojstvo kad se onemogući napadača i nasilnika, pa ako mu se i oduzme život u samoobrani.
Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva NAPREDAK Mostar
Prof. dr. fra Andrija Nikić, dipl. knjižničar i arhivist…
Naravno, Mesićeva uloga i jest prvenstveno bila lažno otpužiti Hrvatsku za agresiju na BiH, mada po Šarcu bi već bilo pravilno suditi Mesiću samo zbog odavanja državnih tajna. Mesićevo svjedočenje o navodnoj agresiji Republike Hrvatske na BiH je osnova po kojoj je, bez ijednog dokaza, osuđen Dario Kordić. A kad se vec sjećamo ovoga hrvatskog velikana treba iznova i iznova pričati našoj djeci priču o njegovoj časti, poštenju i dostojanstvu.
Kordiceva supruga Venera svjedočila je o pokušaju suda da lažno svjedoči (Hrvatski list od 23. prosinca 2004.):
Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, ‘da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji’.
A navodna agresija Republike Hrvatske na BiH bit ce i u narednim presudama generalu Praljku i njegovoj skupini. Nema dvojbe da bi hrvatski intelektualci slično pismo ovom VSUN-a (povodom rasističkih presuda generalima Gotovini i Markaču) trebali napisati i za te naše junake i mučenike.
Vratimo se vrhunskom američkom obavještajcu Ivanu Šarcu. U njegovom intervjuu mozemo naći niz drugih zanimljivih svjedočenja oko rada “Suda”, zapravo niz potvrda zašto ne možemo govoriti o sudu vec o “sudu”. Jedan od zločina koji taj sud radi protiv našeg naroda je i to sto su pokatkad uspjeli da zaboravimo sve ono zašto smo se divili i zasto ćemo se diviti našim generalima:
…da nije Hrvatska vojska dosla na Kupres, a u Šuici je bila zadnja crta, Srbi bi dosli nadomak Sinju i Splitu i Hrvatska bi bila prerezana na dva dijela. Upravo je i bio plan Srba s tenkovskom brigadom iz Gornjeg Malovana pegaziti Šuicu i da su prosli, Split bi im bio na dlanu. Srpska namjera bila je proboj i zauzimanje Splita. JNA je imala cijelu tenkovsku brigadu u Gornjem Malovanu. Moji svi Duvnjaci znaju za mjesto gdje je Ante bio pripremio zamku za tenkovsku brigade. Ante je izabrao mjesto zapadno od sela Stipanjica prema Sinju.
Marijačić je zapravo izabrao sjajnog sugovornika za pojašnjenje mnogih stvari, bolje reći zločinačkih aktivnosti tog “suda”. A doista ima puno takvih zlocina.
Mđjutim, nikada ne treba zaboraviti onaj najglavniji: svjetski moćnici su u startu osudili Hrvatsku zbog onoga sto je njezino pravo i obaveza! Nikada nikome nije osporeno to pravo i obaveza oslobađanja okupiranih područja svoje države. Nikada nikome nije nitko određivao kako može i može li uopće ostvariti to što je njenno pravo i obaveza! Samo nama. Cijelom jednom narodu je to osporeno. A to je RASIZAM! To je istovremeno priznanje da su na strani agresora. Prirodna posljedica je i to da su prvi put u povijesti osuđeni generali pobjedničke vojske, koji su branili i oslobodili svoju zemlju!
Zato je sud u Haagu i zločinacki i rasistički!
akademik Josip Pečarić
