Bio je samo jedan Alojzije Stepinac!
Nakon potpisivanja “Protokola Tito – Pavao VI.” pokojni Stepinac je u svijesti svojih suvremenika bio kao i u svom grobu – sam samcat
Mitomanija nije isto što i mitologija: prvo je srodno aleotornosti u nemuštom šarenilu košmara, a drugo je sažimanje stvarnosti u koncizne kategorije zbivanja radi lakšeg zapamćivanja. Prvo je najprimitivniji način prožimanja svijesti, a drugo pak religiozni kontinuitet skupne memorije prije pismenosti. Na TV-u slušao sam klafre nekih naših genijalaca oko MH pa me je to iskreno ražalostilo: oni su školovani i odrasli u jednoumlju i nikako se toga ne mogu osloboditi. Oni se izražavaju na jednodimenzionalan način kao laureati srednje škole KGB-a. Strašno mi je bilo to njihovo svlačenje do gola – nemaš što čuti ni vidjeti…
Dugo nešto su bili oni drevni iskreni i bogobojazni svećenici (čuvari skupnog pamćenja) koji su, u načelu, prenosili znanje usmenom predajom jer su zapisane istine previše gubile na snazi poruke fascinacijom slova, a osobito slika od kojima su (hieroglifi) glasovi bili označavani. Šarenilo slova ili crteža postaju redovito važniji od njihova značenja. Kad se mnemotehnika usmene predaje nađe u egzegezi zapisane verzije, dobije se likovna predodžba apstrakcije bez izvorne poruke – koji se vrte u svijesti žreca kao tibetanski mlinovi pod rukom romara. Stare civilizacije od kojih smo naslijedili matematički način mišljenja nisu upotrebljavale pisanje jer je ono u svijesti nedovoljno upućenih čitatelja istinu pretvaralo u dojam – puko praznovjerje.
No, daleko smo od usmene predaje, a to ne znači da smo postali inteligentniji. Biblija je stoljećima živjela u usmenoj predaji (pa i Muhamed je bio nepismen!), ali njihov način mišljenja je jezgrovitiji od okretnih mitomana koji niti ne kriju da su sve izmislili što su pisali valjda za zabavu i razonodu onih koji ne znaju zašto baš moraju biti ljudi ljudi (kao neki naši izmišljači stvarnosti izvan vremena i ‘bez pokrića’). Što se pak francuskih masona tiče, ima tu previše boležljive imagnacije i zloporabe ‘tajnih’ formula’ (nekih suludih ‘da-vinci code’-ova, Hary Pottera, i sl.). Znakovi raspoznavanja tzv. okultnih udruženja u biti, kad se prođe s onu stranu njihovog značenja, otkrije se bijeda imaginacije. Njihov prijenos medju ‘iniciranima’ je uglavnom bluff manipulatora koji ‘impresioniraju’ neuke i izazivaju moćne. Farizeji su se uvijek u Efezu s velikom bibliotekom bacali kamenjem na preteče govora po savjesti.
Ateizam prezire ljudsku savjest
U ovom vremenu formatacije svijesti kako bi savjest ostala dominantom ljudskog načina kreativnog mišljenja, samo svećenici mogu buditi savjest, odgajati savjest i braniti je u mučnim vremenima u kojima mržnja okreće oružje (poput u Norveškoj ovih dana) protiv onih koje tobože volimo i branimo. Nordijci su otišli predaleko u ateizmu. Ateizam prezire ljudsku savjest i od čovjeka čini krdo poslušno manipulatorima… Tu okultnu stranu mitomanije dobro je shvatio naš svećenik-konventualac fra Ivon Ćuk i o tome je prilično opširno disertirao u svojoj biografiji Maksimilijana Kolbe. Sam fra Ivon je u toj knjizi lijepo naveo da ‘nema ni dobra ni zla u koje nisu umiješani i svećenici’, a također je – navodeći primjer prelata Rocca, ukazao da su masonski mešetari uvijek infiltrirani u administraciju Vatikana. Takvi su, upravo, utjecali i na Pavla VI. da potpiše ‘Protokol o suradnji Vatikan-Beograd’, a što ni vjera ni filozofija pa ni pučki shvaćena politika danas ne smatraju ni pametnim ni potrebnim. Zbog toga crkvenjaci danas u Hrvatskoj, za razliku od onih u Poljskoj, nemaju smjelosti da traže lustraciju – taj najlogičniji način da nadiđemo pošasti ateizacije…
Afabulacija s masonstvom je plod mašte ljudi u čijem rasuđivanju savjest ne uzima udjela. Takav način mišljenja je iskuhavanje magme osjetila s promjenjivom ulogom dominirajućeg osjećanja. Ima u tome nečeg protokršćanskog pa čak i staropoganskog, koje održava svoj kontinuitet i danas u najrazličitijim načinima gatanja, pa i u astrologiji. Najefikasniji doktor za mitomane bio je sveti Pavao Apostol u svojim poslanicama. Njegovo inzistiranje na savjesti i protivljenje osuđivanju mišljenja drugih je jedini istinski uvjerljiv pokazatelj tolerancije, a čega se ni crkveni naučitelji nisu uvijek pridržavali. To je jedino logično načelo u dijalogu s ateistima.
Ukratko, u vrijeme lasera i umjetne memorije, kao pomagala za prikupljanje podataka i njihovu obradu velika su dostignuća suvremene civilizacije, no sve je to luk i voda ukoliko način njihove uporabe smisla za točnost ne prožima ljudska savjest. Između probuđene ljudske savjesti i Stvoritelja nema niti može biti posrednika. To je Pavao apostol definirao riječima: “Zašto bi savjest nekoga drugog određivala moju slobodu?”. U tome je najveća moguća povlastica ljudskog bića, a tako malo je onih koji se usuđuju koristiti se tom povlasticom, jer nesavjesni ljudi ih se boje. To su pravi svjedoci (na grčkom: svjedok = ‘martyros’).
Čovjek je jedino biće koje se rađa sa zametkom savjesti. Tek vrlo mali broj ljudi postigne puninu savjesnosti u svom načinu shvaćanja i objašnjavanja. Francuski foilozof Rene Descartes, na samom početku ‘Traktata o metodi’, upravo razmišljanjem o ključnoj ulozi savjesti u ljudskoj duši pokušava svojim progoniteljima objasniti da je sumnja u savjest drugoga dokaz nesavjesnosti progonitelja. Talijanski pjesnik Leopardi zapisa da je savjest ono što je obilno darovano svakom ljudskom biću i da je teško objasniti zašto je tako malo ljudi koji sve shvaćaju i žive po savjesti. Kad čovjek probuđene i djelatne savjesti analizira sadržaj svoje svijesti on tada i tako – razgovara s Bogom. Ideologije ne poznaju niti priznaju savjest i stoga je manihejski binom crno-bijelo njihov način prodobivanja fanatika i njihovo motiviranje.
Bog bez Isusa je pogansko jednoboštvo
Sva okultna udruženja potječu iz poganskog vračanja kakvo su Židovi donijeli iz Babilona pa ga prenijeli i na kršćane koji ‘vjeruju u ‘boga’, a ne u Isusa. Bog bez Isusa je pogansko jednoboštvo koje čovjeka čini suvišnomu biti prirode – mitomanska apstrakcija, koja jednima dopušta ono što drugima brani. Najgora vrsta blasfematora su vlasnici tako shvaćenog boga. Oni koji se ponašaju kao odvjetnici tako shvaćanog boga još su veće zlo. Takve Kur’an definira riječima: ‘Najgora vrsta ljudi su oni kojio lažu u ime Božje’… Mitomani, manipulatzori i provokatori savjesnih ljudi su – vražji šegrti, bivši ljudi kojima nije jasno zašto ljudi moraju biti baš ljudi.
O sotonskoj naravi mitomanije prilično uvjerljivo svjedoči i ‘Knjiga o Tobiju i Tobitu’, koja postoji u Starom Zavjetu, ali ne i u ‘Tori’. Ta parabola o Židovima koji su živjeli u Hangmatani, glavnom gradu stare Medije, govori o tome kako podozrivost dijeli ljude i u njima pobuđuje mržnju iz koje potječe duhovno sljepilo, a što se može izliječiti samo iskrenom i predanom ljubavlju koja je za mržnju i sotonizam (aesmo, tj asmadaj = bjesnilo) uopće isto što i blato za sunčeve zrake.
Napokon, mi se bližimo početku puta koji nam je obećao Isus, a na koji nas je pokušao dovesti apostol Pavao: na početku smo puta istine koji, jedini, vodi u slobodu. Istina isključuje svaku magiju (‘Što je to istina?’, upita Pilat Isusa, koji ne odgovori na pitanje da ne pogorša svoj položaj, jer ga tuže mitomani), onemoćuje zlo – istina ljude smiruje u sebi i izmiruje međusobno. Najsuvremenija tehnologija nam omogućuje da sve vidimo, čujemo i memoriziramo, ali ne i da sve shvatimo. Sve bi to bilo ukupnost maksimalnog zla koje je čovjek mogao i pretpostaviti, da nije ljudske savjesti.
Neki dan je Sveti Otac, Benedikt XV. u Zagrebu izrekao apoteozu istine i ljudske slobodne savjesti. Nisam siguran da su ga shvatili bar naši teolozi, jer oni se i dalje bave poganskim ritualima ponavljanja naučenih formula i podozrivo gledaju na kreativnu misao kao bit kršćanske prosudbe po savjesti. Iz njihovih riječi i postupaka ne osjeća se ljubav pema općem dobru i sreća koja proiziđe iz samopožrtvovanja. Niti jedan se ne bi žrtvovao za bližnjega kojem se čini nepravda – to znam iz iskustva! Još poganiji su njihove laičke ulizice – ‘Tartuffi’…
Svi oni žive u skupim palačama, jedu do sita, spavaju koliko hoće i pojavljuju se u ulozi svećenika, a na žalost našem vremenu toliko nedostaju pravi svećenici, sveti ljudi jer sve što misle, govore i čine moralo bi biti u duhu istine, a daleko smo od toga i ne samo radi fetišizma, simonije i ponavljanja nesuvislih formula. U našoj zemlji se već nalaze misionari podrijetlom iz misionarskih zemalja, koji ovdje žive u ‘evanđeoskom siromaštvu’, kao naši misionari u njihovoj zemlji podrijetla. Pravi apostolat kršćanskog svećenika je – braniti slobodu savjesti i ne samo krštenih i krizmanih, i pod cijenu svog života: čuti sve, a onda reći svoju po savjesti u kojoj se prepoznaju svi oni koji izrekoše svoje parcijalne prosudbe naučitelju.
Bio je samo jedan Alojzije Stepinac!
U svemu tome treba znati: dokle god na Zemlji postoji i minimum savjesnih ljudi, moćnici svih boja i dlake će sve činiti da ih zbiju u šutnju. Prvi pomoćnici će im biti službenici po crkvenim kancelarijama. Bio je samo jedan Alojzije Stepinac! Zato ga se i mrtvog boje mitomani pa i kleptomani. Nakon potpisivanja “Protokola Tito – Pavao VI.” pokojni Stepinac je u svijesti svojih suvremenika bio kao i u svom grobu – sam samcat. On je bio živ duhom i postojan, a oni nešto kao živi u grobu. A veliki duhovi su snažni duhovi, a snažni su jer su se ostvarili u duhu istine. Progon tih ljudi ukazuje gdje se nalazi ‘svjetlo na gori’. Tko u njihovo ime danas viče istinu ‘s krovova’?
Francuski masoni, velite? Idite s milim Bogom! Britanski Parlament je prije nekoliko godina imao, kao predmet debate – vršljanje, afabulacije, intrige i špijuniranje framasaona u državnim institucijama i privatnom životu uplivnih građana (kao ovih dana Ruppert Murdoch). I sami veliki meštri znadu da je njihovo nastojanje da ostanu ‘tajnim udruženjem’ puka djetinjarija. Sve dok ne stanu na žulj suvremenom stroju gonjenja i represije zločinačkih mitomana.
Daljnji rođak moje žene, javni tužitelj u Nici, Eric de Montgolfier, je posredstvom televizije, u više navrata, upozorio javnost da djeluje na političke vlasti da zavedu vladavinu zakona i kazne okultne manipulatore, jer su mu „franc-massoni“ pokrali niz sudskih spisa koji se odnose na njihove pomagače. Ti pomagači framasonima su važniji od običnih članova, jer pomagači rade za njih samo i jedino iz koristoljublja, ne ulazeći u njihove interne odnose. S njima je lakše i brže izići na kraj striktnom primjenom zakonskih odredbi, nego li tamjanom i egzorcizmom.
Kao i sam Sanader. A je li on jedini u Hrvatskoj koji pomaže zlikovcima uništavajući izglede da Hrvatska postane pravna država s vladavinom prava? UPIREM kažiprstom na Wladimira Scheksa i njegov uski krug mafijaša u odnosu na koje su framasoni obični ciganski kradljivci seoskih kokoši i pilića. Kažnjavaju se džepari uhvaćeni u tramvaju ili na kolodvoru, a ne oni koji su niz puta silovali ‘Hrvatski ustav’. Mi njima poručujemo: Mi smo sav svoj zreli život ugradili u temelje ove države i ne ćemo ikome dopustiti da je ‘privatizira’! Salve!
Akademik Mirko Vidović / Hrvatski fokus
