HRVATSKU MI MOJU RAZAPEŠE
(Iz knjige: I. Ursić, Sva moja sidra, Split 2011., str. 301-302) Meni jedan od mojih najdražih tekstova koje sam ikada napisao sigurno je ovaj koji slijedi. Ono što me je strahovito taknulo, bila su dva brata blizanca, tinejđeri, koji su mi prišli nakon mog svjedočenja krajem 2010. godine, u prosincu na Visokoj. Rekli su mi da su pronašli taj tekst na mojim stranicama i da su ga uvrstili u list u kojem surađuju.
Kada vam mladost nešto pohvali i kada mladost prepozna neke stvari onda za ovu Hrvatsku ima nade.
JER HRVATSKU MI MOJU … RAZAPEŠE
Razapeta moja Domovina.
Razapeta Hrvatska moja.
Za njezine posljednje haljine kocku bacaju.
I čekaju da izdahne.
Prošla je Hrvatska moja ropstvo svoje. I dugi hod pustinjom.
Bog ju je održao rukom svojom. Manu joj dijelio.
Ruke njezinim vođama visoko držao dok je Domovina moja slobodu branila.
A onda smo prigrlili zlatno tele, a Bogu smo leđa okrenuli.
Plesali smo i igrali okolo kumira koje su nam svako malo nove dovodili.
Žalili smo za egipatskim loncima i sanjali, zbog trbuha puna, ropstvo novo.
Užas zaborava zahvatio je narod čija je sloboda krvlju otkupljena.
Krvlju njezinih najboljih sinova.
Zaborav je osvojio srca naša i u njih uveo studen bešćutnosti.
Za 30 srebrnjaka najbolje među nama smo progonili kao bijesne pse.
Locirali ih. Identificirali ih. Zatvarali ih. I isporučivali.
Ili smo im sami sudili. I sve ih odreda osudili. Jer se drznuše slobodu sanjati.
Birali smo one koji nam nisu mogli uznemiriti savjest.
One koji su bili naša zrcalna slika. Naša slika i prilika.
Smijali smo se zajedno s njima dok je Hrvatska u svoj Getsemani ulazila.
Umjesto ribara birali smo farizeje.
Umjesto raskajanih carinika birali smo pismoznance.
Dopustili smo da nam stado vode Ana i Kaifa.
Judu smo ustoličili, a od Pilata smo čekali odgovor na pitanje: „Što je Istina?“
Odrekli smo se patnice. Zatajili smo mučenicu.
A sada se je pijetao oglasio.
I pitam se ima li u nama još suza koja i jesmo li u stanju gorko zaplakati?
Onu koja nam je sve dala odlučili smo sada mijenjati za Barabu.
Ruke smo svoje oprali. Ruglu smo izvrgli sve što je dobra ostalo oko nas. Popljuvali smo snove otaca i djedova naših. I vičemo neka se razapne.
Ono što je od nje ostalo sada visi na križu naše sramote dok redovi čekaju mjesto na jednom od križeva s lijeve i s desne njezine strane.
A ona, Domovina moja, Boga moli neka nam oprosti, jer ne znamo što činimo.
Možda shvatimo tek kada izgubimo Hrvatsku i kada se probudimo među egipatskim loncima.
Ako Bog ne uskrsne Hrvatsku … ako naš križ ne dodirne nebo …
Za sve one koji kleče pod križem i koji čekaju Uskrs.
U noći sa Velikog Petka na Veliku Subotu – 2010. godine.
(Iz knjige: I. Ursić, Sva moja sidra, Split 2011., str. 301-302.
Odlomak odabrao Ivo Škarić)
Poslije Velikog Petka i Uskrsa, znamo dobro, slijedi Uskrs. Nadajmo se, molimo se i uz blagdan Gospe od Snijega, uz DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI – očekujmo NOVI USKRS !