Ateisti su nam zavidni
Zašto pojedine osobe tako agresivno reagiraju na istupe vjernika? Zašto se kod naizgled tolerantnih javlja takva netolerancija kad je religija u pitanju? Na ta pitanja odgovara bečki psihijatar i psihoterapeut Raphael M. Bonelli u njemačkom listu Die Tagespost. Ključ odgovora Bonelli nalazi u suvremenim rezultatima istraživanja agresivnosti. Većini oblika agresivnosti prethodi neka psihička bol, a agresija bi tu bol trebala zatomiti. To otkriće se dobro slaže s već odavno poznatim fenomenom narcisističke povrijeđenosti. Takav osjećaj povrijeđenosti pogađa osobe kod kojih postoji velik nesklad između idealizirane slike koju su razvili o samima sebi, s jedne strane, i stvarnosti, s druge strane. Istina o sebi se doživljava kao bolna i treba je nekako potisnuti.
Prije stotinjak godina S. Freud je govorio o tri uvrede koje je morala pretrpjeti narcisistička slika čovječanstva o samome sebi. Prva je uvreda, po njemu, bila Kopernikova spoznaja da Zemlja nije središte svemira; druga je Darwinova teza da čovjek nije postao od Boga, nego od majmuna; treća je uvreda bilo otkriće samoga Freuda da se čovjek nalazi pod daleko većim utjecajem neželjenih nesvjesnih poticaja i motivacija nego bi to želio.
Bonelli na sličan način formulira tri narcisističke povrijeđenosti liberalnoga zapadnog čovjeka.
Prva je uvreda narcisizmu Zapadnjaka činjenica da je religija živa, zdrava i cvijeta po cijelom svijetu, nasuprot famoznoj najavi Božje smrti iz pera filozofa poput F. Nietzschea. Suvremena renesansa religioznosti doživljava se kao prijetnja jer je moderni čovjek već stvorio o sebi sliku da mu transcendencija više nije potrebna. Mnogo je energije uloženo da se odbije “bolna spoznaja” da svaki čovjek nosi u sebi prirodnu religioznost. Sada valja uložiti još više energije da se ugasi bol obnove religije. Ta energija se očituje kao anti-religijski afekt.
Kao još veća uvreda narcisističkoj slici liberalnog Zapadnjaka doživljava se moralni autoritet koje predstavljaju vjerske zajednice. U njegovim očima religija “ponovno degradira na status stvorenja tog modernog čovjeka koji je već za sebe postigao status boga” pa mu još nameće i norme kojih se treba držati. Uz to, religija tvrdi da postoji vječni Sudac kojem su svi ljudi odgovorni. “Sve to boli,” kaže Bonelli.
Naime, moderni čovjek sebe smatra bezgrešnim, a krivnju i pogreške vidi samo kod drugih. Tu sliku vlastite bezgrešnosti održava zahvaljujući napornom dugotrajnom samozavaravanju. Taj se napor u psihoanalizi naziva potiskivanje.
Bonelli kaže: “Danas se u prvoj liniji potiskuje krivnja, jer nemilosrdni duh našeg vremena za nju nema stvarnoga rješenja.” Agresija se javlja kao obrambeni mehanizam koji prikriva to postiskivanje. Crkva i druge vjerske zajednice su kao “utvare iz mraka” koje progone svojom porukom da je svatko grešnik.
Treća rana narcisizmu liberalnog Zapadnjaka jest zavist: “On osjeća zavist i ljubomoru zbog toga što drugi u Bogu nalaze ljubav, zaštitu i sigurnost, dok se on mora sam probijati kroz sivi i okrutni svijet. Zbog ovog je razloga Kain ubio Abela,” kaže Bonelli.
Bonelli prepoznaje također pojavu “agresivne religiozne netolerancije.” Ona se očituje kod osoba “koje religiju koriste za vlastite političke i/ili egoistične ciljeve,” a karakteristična je za razne oblike religijskog ekstremizma. Iza religijskog ekstremizma krije se slično narcisističko sebe-uzdizanje, koje je redovito nadomjestak za podsvjesni osjećaj malenosti, nesigurnosti i manje vrijednosti. Po Bonelliju, međureligijska agresivnost slijedi istu dinamiku kao i protuvjerska, s tim da je prva nešto više “licemjerna i farizejska.”
Prema www.kath.de, priredio D. Renić