Crkva i anticrkva u teološkoj projekciji svjetske politike
Masoni će uskoro na scenu dovesti Antikrista i njegovu vladavinu
Brošura “Planovi za razaranje Crkve” Mladena Lojkića djelo je koje sažima njegov dosadašnji rad na proučavanju masonerije, Novoga svjetskog poretka i traženja odgovora na pitanje “što je masonerija za nas Hrvate?” . Rasprava daje presjek borbe Boga i sotone na zemlji i iz pregleda puta čovjekova pada i uspona mi sagledavamo Kristovo stvaranje Crkve i spašenog čovječanstva, kao države Božje, nasuprot države sotonine.
Religijska drama spašavanja čovječanstva počinje s nekadašnjim Izabranim narodom – Izraelom. Stari Izrael je bio teokratsko uređenje u kojem je zakon Božji bio u središtu cijelog života starih Židova. Cijeli Stari Zavjet slika je borbe koju Jahve provodi protiv grješnika i poklonstva poganskom bogu Baalu, odnosno sotoni. To ujedno znači da su od vremena Kaina, koji je ubio Abela, ljudi bili skloni odmetništvu od Boga i da je to odmetništvo nazočno i u samome Izraelu. Oko Izraela narodi se klanjahu demonima, i po tome su bili poganima: Stari narodi, i Grci i stari Rimljani, bijahu vrlo pobožni, ali ta pobožnost je bila usmjerena na demone koji su protjerani s Neba i vladahu svijetom i prirodnim zakonima zemlje, a što je starim narodima bila nepoznanica.
Izrael je imao Božji zakon, koji Židovi često nisu poštivali, pa ih je Bog još od Mojsijevih vremena udarao strašnim kaznama, ali samo Židovi su imali starozavjetnu puninu Božje objave, dok je Bog staroj Perziji preko Zaratustre dao prvinu te spoznaje. Židovi su tako bili jedina država Božja na cijeloj kugli zemaljskoj, sve do dolaska Isusa Krista. Odbacivši Krista, židovski rabini i do danas vjeruju da su Izraelci čimbenici države Božje, pa su obnovili Izrael koji niti jednom Židovu ne dopušta da se obrati na kršćanstvo, jer je inverzija vrijednosti kod Židova ostala trajna: nekada su svi narodi bili pogani, a samo je Izrael bio svet. Sada tjelesni Izrael više nije svet (druga je stvar Sveta Zemlja), jer je odbacio Krista koji je spašavao i posvećivao, ali je uvjerenje Židova o njihovu duhovnom stanju i poslanju ostalo isto, kao da se kršćanska civilizacija nikada nije podigla.
Dogodio se antagonizam iz kojeg postaje jasno da, ukoliko je Krist Božanska osoba, nekadašnja država Božja Izrael – sada više nije Božjom državom, što bi kršćanima trebalo biti sasvim jasno: stav prema Kristu određuje stanje duha posvećenja. Želim reći da su se na Kristu lomili duhovi, a sada se koplja lome na Njegovoj Katoličkoj Crkvi, koja ga fizički i duhovno predstavlja, a Mladen Lojkić u knjizi daje pregled glavnih činjenica i povijesnih momenata u kojima je sotona ulazio u Crkvu i napadao je na razne načine. U novije vrijeme napadaj je izvršen putem Drugoga vatikanskog sabora, ili točnije, proizvoljnim tumačenje odluka i smjernica, kao da prije toga nije postojalo ništa drugo i kao da je sve prije Drugoga sabora bilo pogrješno.
Iz povijesti znamo da se sve ono što se Kristu suprotstavljalo okupljalo oko tajnih okultnih organizacija i misterija usmjerenih na “nepoznatog boga”, koji je redovito bio Baal, a kod masona Jubaal ili sotona. U vrijeme osnutka Crkve Novi Zavjet svjedoči o infiltraciji malih antikrista u Crkvu koji su vjerovali da se čovjek može spasiti ponašanjem u skladu sa spoznajom, a s vremenom postaje jasno da se radi o gnosticima, koji ne poznaju milosni duševni zakon Duha Svetoga koji prebiva u dušama vjernika.
Srednji vijek i renesansa u Kristovu Crkvu unose potrese: s jedne strane srednjovjekovni nominalisti osporavaju metafizičku puninu shvaćanja pojma tj. logosa koji nas dovodi do filozofske afirmacije Boga u bićima, pa se postavljaju temelji za relativističke i pozitivističke filozofije koje u kasnijim stoljećima potresaju, lome i osvajaju kršćansku civilizaciju, a s druge strane u Engleskoj u XVI. stoljeću kralj Henrik VIII. cijeli engleski narod strovaljuje u otpad od Katoličke Crkve i vjere: ako svi Židovi u vremenu Objave nisu shvatili da je Krist Bog, njihov grijeh je manji, ali kod Engleza se dogodilo da im je grijeh veći jer su pripadali Kristovoj Crkvi i odbaciše je radi jednog razbojničkog kralja.
Tako se na grijehu Henrika VIII. i Engleske razvila sotonistička masonerija, koja se razmahala nakon smrti Marije Tudor, koju masoni nazivaju “krvava Mary” jer je progonila sotonizam i otpad na dvoru i u Engleskoj. Masoneriju su Englezi u XVI. stoljeću kao novi poticaj poprimili od Feničana (iz Fenicije!)=Venecije, a također kako se čini elemente poganstva dobili su pomorskim putem još iz starog Egipta pa i preko katarskog utjecaja. Od tada sotona će svoju vlast nad svijetom razvijati posredstvom Britanskoga Carstva u nastanku, pa će Crkva biti napadana iz Britanije i ostalih zemalja koje je osvojila engleska masonerija, nakon što se proširila Europom.
Tako će antikristovo kraljevstvo na zemlji zajedno izgrađivati dva naroda: engleski masoni u ime svoje imperijalne države i židovske lože pod engleskim zapovjedništvom, koje će za englesku masoneriju dizati revolucije u cijelome svijetu (vidi npr. Nasta Webster, Dess Griffin, Aleksandar Solženjicin), a priključit će im se Talijani i četvrti narod – Srbi, koji će za engleski masonski interes u Europi odrađivati posao paljenja “jugoistočne”, dakle, cijele Europe.
U rušenju Crkve masonerija se nakon Drugoga vatikanskog sabora poslužila ideologijom ekumenizma: ekumenizam je trebao biti ideja pružanja mogućnosti pomirbe s pravoslavnom braćom, pa je masonerija tu ideju podvalila i hrvatskoj Crkvi koja se nakon 1918. nije usprotivila stvaranju Jugoslavije. Posljedice su poznate. Tako je ekumenizam postao praksom beskonačnog pregovaranja s poganskim religijama, pri čemu se nije dogodilo preobraćenje pogana a počeo se događati aggiornamento tj. da se Crkva prilagođavala poganstvu, (liturgijska glazba je uglavnom postala poganska i u suprotnosti s tradicijom i odlukama o primatu gregorijanske glazbe!) ukinuta je molitva za preobraćenje Židova (kao da se svi mi kršćani ne moramo svakoga dana preobraćati i popravljati!
Dakle, i bez Krista “Židovi su već savršeni i spašeni”!), a papa Ivan Pavao II. ušao je u Rimsku sinagogu prije nego li je ova Isusa Krista priznala Spasiteljem i Bogočovjekom! K tomu, kardinal Martini na talijanskoj je televiziji godine 2009., ili 2010., dovodio u pitanje Isusovo uskrsnuće, a nakon toga nije bio suspendiran ni ekskomuniciran! Time se već dogodio lom bez presedana, koji će uskoro na scenu dovesti Antikrista i njegovu vladavinu. Lojkićeva rasprava opširnije i precizno objašnjava zašto i kako.
Emil Čić, akademik HAZUD-a
