Dolazi li „crvena“ Hrvatska?

Predizborne političke borbe u Hrvatskoj se iz dana u dan sve više rasplamsavaju. Jedna od tema koja privlači najviše pozornosti, ali i dovodi do međusobnih optužbi između HDZ-a i koalicijskih partnera s jedne i Kukuriku koalicije s druge strane, jest davanje vrlo različitih odgovora na pitanje postoji li opasnost od „crvene“ Hrvatske?

Piše: Prof. dr. Zdravko Tomac: (Katolički tjednik, 18. rujna 2011.)

Dakle, ključno je pitanje postoji li stvarna opasnost od „crvene“ Hrvatske ili je to politička izmišljotina i podvala HDZ-a u borbi za vlast?
Je li u pravu Zoran Milanović kada grubo optužuje Jadranku Kosor da laže te da je laž način njezinog političkog djelovanja ili je u pravu premijerka kada argumentirano iznosi zbiljsku opasnost od „crvene“ Hrvatske te tvrdi da Milanović laže, a ne ona?

Mediji su se različito opredijelili. Jedni tvrde da Kosor i HDZ govore istinu, a drugi da Milanović i Kukuriku koalicija govore istinu. Dakle, svaka strana u borbi za vlast nastoji dokazati da je ona istinoljubiva, a da druga laže. Svaka strana drugu optužuje „da dobro zlim naziva, a zlo dobrim; da od tame pravi svjetlost, a od svjetlosti tamu; da gorko slatkim čini, a slatko gorkim“.
U takvoj situaciji građani se teško snalaze; teško mogu ocijeniti što je istina, a što laž; tko laže, a tko podmeće; tko govori i bori se za istinu. Spor između Jadranke Kosor i vladajućeg HDZ-a te Kukuriku oporbe i predsjednika Josipovića eskalira na mnogim bitnim pitanjima, što dovodi do opasnosti blokiranja djelovanja državnog sustava, odnosno da se politička borba pretvori u netrpeljivost neprimjerenu demokratskim društvima.

Stručnjaci za pretvaranje laži u „istinu“

Postavlja se načelno pitanje: Treba li u političkoj kampanji govoriti istinu ili ono što građani žele čuti? Očito je da su političke promidžbe velika manipulacija i da se najmanje pozornosti obraća istini, da se čak svjesno laže kako bi se došlo na vlast ili kako bi se ona sačuvala. Također se ne smatra da je grijeh lagati, podmetati, odnosno ne birati sredstava u toj borbi. Oni koji to najbolje rade postaju uvaženi stručnjaci, dobro plaćeni i traženi.
Davno su već prošla vremena u kojoj je Jan Hus, češki rodoljub, koji se javno spalio u borbi za istinu rekao čuvenu rečenicu: „Traži istinu, čuj istinu, uči se istini, ljubi istinu, govori istinu, drži se istine, brani istinu do smrti.“
Danas živimo u svijetu u kojem se istina relativizira, u kojem se laže, u kojem postoje stručnjaci za pretvaranje laži u „istinu“, a istine u laž. Svatko ima svoju istinu, ali unatoč tome ne smije se odustati od borbe za istinom, moraju se pokušati utvrditi činjenice. To je uloga medija i intelektualaca koji se ne smiju svrstavati na bilo koju stranu u borbi za istinom. Dakle, moguće je argumentima utvrditi postoji li opasnost, je li ona zbiljska, da u slučaju pobjede Kukuriku koalicije na sve najvažnije dužnosti u hrvatskoj državi dođu „crveni“ i ateisti (agnostici). Nema nikakve sumnje da će se u tom slučaju u hrvatskoj državnoj politici uspostaviti potpuna sloga u „crvenjenju“ Hrvatske, odnosno da će i predsjednik Republike i predsjednik Vlade i potpredsjednici Vlade i Sabora i ministar vanjskih poslova i drugi bitni dužnosnici pripadati jednoj političkoj opciji uvjetno nazvanoj „crvena“, tj. da će biti pripadnici jednog svjetonazora uvjetno nazvanog ateistički-agnostičkim. To su činjenice koje se ne mogu osporiti. To se može različito vrednovati. Neki to vrednuju kao poželjnu situaciju, kao veliki uspjeh, a drugi ukazuju da je to velika opasnost jer će se politički pluralizam svesti na apsolutnu vladavinu jedne političke opcije.

Moje mišljenje je da to ne bi bilo dobro za Hrvatsku, da je za Hrvatsku i njezinu demokraciju i budućnost bolje da ni jedna politička opcija nema apsolutnu vlast, da je bolja kohabitacija jer ona onemogućava zlouporabu vlasti kroz javnu političku borbu. Mislim da nije slučajno da narodna mudrost kaže kako nikada nije dobro stavljati sva jaja u jednu košaru. Pozivajući se na to može se reći da postoji intuicija naroda te ne želi na izborima jednoj političkoj opciji dati ukupnu vlast, bilo lijevoj ili desnoj. Narod voli crvene ruže, ali ne voli situaciju u kojoj bi sve cvijeće bile samo ruže i to isključivo crvene. Ovo ne govorim napamet. Na izborima 2000. upravo se to dogodilo. Na parlamentarnim izborima koalicija SDP-a i HSLS-a osvojila je natpolovičnu pobjedu u parlamentu i sastavila Vladu s većinskom potporom. Na izborima za predsjednika države, neposredno nakon te uvjerljive pobjede, kandidat koalicije SDP-a i HSLS Dražen Budiša izgubio je, prije svega, zbog toga što narod nije želio dati političkoj opciji koja ima većinu u Saboru i Vladi i predsjedničku vlast.

Sprema li se čistka ukoliko pobijedi Kukuriku kolalicija?

Može se reći da je predsjednik Josipović formalno nije više član SDP-a, da je on predsjednik svih građana i da stalno izjavljuje da se neće angažirati na izborima. Međutim, činjenice govore da on vrlo sustavno radi u korist Kukuriku koalicije i da nisu neutemeljene optužbe iz HDZ-a koje tvrde da on djeluje objektivno kao vođa „crvene“ oporbe, da ne vodi neutralnu politiku, naprotiv, da krši Ustav jer predsjednik ne smije sudjelovati u ideološkim i političkim borbama nego nepristrano kao predsjednik svih građana. Josipović vodi dvostruku politiku, nizom manifestacija i medijskih nastupa nastoji se predstaviti kao predsjednik svih građana. Međutim, usporedno, od predizborne kampanje do danas dosljedno i vrlo sustavno i lukavo djeluje podržavajući političku platformu Kukuriku koalicije i osporavajući i napadajući Vladinu politiku, odnosno politiku HDZ-a i njegove koalicije. Predsjednik Josipović je u svom kabinetu uspostavio niz institucija i savjeta kao paralelnih središta Vladi i njezinim tijelima, sustavno se baveći pitanjima koji su u nadležnosti Vlade, a ne predsjednika Republike.

Spor između Josipovića i Kukuriku koalicije s jedne strane i Vlade, odnosno HDZ s druge strane, eskalirao je oko imenovanja većeg broja veleposlanika. Josipović već dva mjeseca drži u ladici prijedlog novih veleposlanika nastojeći onemogućiti njihov izbor do novih parlamentarnih izbora kako bi omogućio, vjerujući u pobjedu SDP-a, da na ta važna mjesta dođu ljudi navedene stranke. On je to htio provesti potiho bez medijske buke, ali ga je Zoran Milanović svojom javnom izjavom da treba novoj Vladi nakon izbora omogućiti izbor novih veleposlanika doveo u neugodnu situaciju, odnosno otkrio je tajni plan. Milanovićevom izjavom i intervjuom Slavka Linića SDP-ovci su sami sebe optužili, odnosno razotkrili su svoju namjeru da namjeravaju ponovno učiniti političku čistku koju su učinili 2000., kada su došli na vlast.

Da podsjetim, tada je u jednom danu smijenjeno 35 veleposlanika među kojima i velikani hrvatske diplomacije: akademik Davorin Rudolf, prof. Ivica Maštruko i mnogi drugi.
Na njihovo mjesto poslani su politički podobni veleposlanici, borbeni ideološki novinari i neiskusni profesori. Također je takva čistka izvršena u medijima, posebno na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju, u Vjesniku i Slobodnoj Dalmaciji. Istina je da je napravljena politička čistka u nadzornom odborima, vijećima i drugim državnim tijelima. Istina je da je Slavko Linić zaprijetio da će biti smijenjeno 80% ljudi u državnoj upravi. Istina je da je on nedvojbeno prijetio državnom odvjetniku da će biti smijenjen ako SDP ne bude zadovoljan njegovim radom rekavši da će vidjeti „kako će državni odvjetnik Mladen Bajić završiti procese koje je počeo i kakve će biti sudske presude u tim procesima“. Istina je da je s pravom Jadranka Kosor to okarakterizirala kao „izravnu prijetnju pravosudnom sustavu, glavnom državnom odvjetniku, DORH-u i sucima”.

Suprotne politike Vlade i predsjednika

Istina je da postoje bitne razlike u državnoj politici između sadašnje Vlade Republike Hrvatske te predsjednika Josipovića i oporbe koji pušu u isti rog.
Evo nekoliko primjera: ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko kao član Vlade pokrenuo je, i verbalno i istragama, istraživanje i kažnjavanje komunističkih zločina. Istina je da predsjednik Josipović to pokušava zaustaviti uz pomoć oporbe i uz pomoć svog dvojnika, bivšeg predsjednika Mesića.
Mesić javno brani komunističke zločine kao opravdane i nužne. Josipović veliča kapu partizanku kao simbol demokracije i časti upravo u Srbu, gdje je obnovljen spomenik onima koji su razarali hrvatska sela i ubijali ljude noseći tu kapu, a provodeći četničku politiku. Predsjednik Josipović radio je u Tužiteljstvu Haškoga suda kada su pisane teške optužnice protiv Hrvatske i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Doprinio je rezoluciji Sabora kojim je Domovinski rat izručen na milost i nemilost Haškom sudu, prihvatio je strategiju srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da nema žrtve i agresora, o podijeli krivnje i izjednačavanju zločina. Doveo je Tadića u Vukovar i Paulin Dvor, izjednačivši krivnju za Ovčaru i razaranje Vukovara s pojedinačnim zločinima Hrvata. Pokušao je dovesti Tadića u Dubrovnik sa sramnim obrazloženjem da je „Dubrovnik proživio teške dane zbog nespretnog spleta okolnosti“, dakle negirajući velikosrpske i crnogorske zločine i njihovu krivnju za razaranje dubrovačkog kraja.

Kada je Jadranka Kosor na proslavi Oluje zahvalila i Gotovini i Markaču koji su nepravomoćno osuđeni, dakle i formalno su još nevini, onda je hrvatska vojska ustala i zapljeskala, samo je vrhovni zapovjednik ostao sjediti. Trebalo mu je dvadesetak sekundi da, nevoljko, ipak ustane, ali nije zapljeskao. To je bila demonstracija koja govori o biti njegove politike. Kada je njegov prijatelj Tadić napao ne samo premijerku Kosor nego ponovno i Oluju i Domovinski rat, predsjednik Josipović nije izgovorio ni riječ, ne samo u obranu Jadranke Kosor nego ni u obranu Domovinskoga rata i Oluje. Josipović stalno vrši pritisak da se odustane od tužbe za genocid protiv Srbije, što je izvan njegove mjerodavnosti.
Predsjednik Josipović lažno je optužio hrvatsko državno i vojno vodstvo iz 90-ih godina za sve zlo što se dogodilo u Bosni i Hercegovini. To je bilo toliko neargumentirano da je čak i Sulejman Tihić, vođa SDA, demantirao rekavši i u Sarajevu i u Zagrebu da bi bilo u BiH puno gore bez pomoći Hrvatske.

Hoće li Hrvati prepoznati što je istina, a što laž?

Iz svih ovih činjenica vidljivo je da su Jadranka Kosor i HDZ u pravu kao i mnogi drugi kada ukazuju na opasne tendencije i podjele u hrvatskoj državnoj politici i na još veće opasnosti obnove „crvene“ Hrvatske kako bi se ta Mesićeva i Josipovićeva politika nakon izbora složno i jedinstveno provodila i iz Banskih dvora i Sabora, a ne samo s Pantovčaka i Iblerovog trga.
Svatko ima pravo javno iznositi svoju „istinu“. I kod nas treba ostvariti načelo: „Ne slažem se s tobom potpuno, odnosno, ni u čemu, ali upravo zato branim pravo da slobodno govoriš.“
Bez obzira na medijske manipulacije i nemogućnost ravnopravnog sudjelovanja u medijima, u polemici o bitnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti Hrvatske, ipak sam uvjeren da će hrvatski ljudi prepoznati što je istina, a što je laž i da nikada neće prihvatiti laž kao istinu, a istinu kao laž, bez obzira na moćna sredstva manipuliranja koja sustavno nastoje onesposobiti ljude da razlikuju istinu od laži.

Odgovori

Skip to content