INTERVIEW: Don Anto Baković, jedini živući svjedok smrti Drinskih mučenica
„Isuse, spasi nas!“ – i danas cujem taj vapaj sestara kao da je bilo jucer. Sve bliže je proglašenje blaženim Drinskih mučenica. Tom prigodom razgovarali smo s don Antom Bakovićem koji se, između ostaloga, prisjetio te noći kada su sestre ubijene. Danas, 70 godina nakon tog događaja,
don Anto živi i djeluje u Zagrebu, ali, kako i sam ističe, sjećanja na tu zimsku noć i dalje su vrlo snažna.
Don Anto Baković rođen je 1931. u Goraždu. Za svećenika je zaređen 1959. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je deset godina robije u sedam zatvora. Umirovljen je 1983. i od tada proučava pitanja demografske obnove Hrvatske, a od 1990. bavi se istraživačkim radom o hrvatskim mučenicima XX. stoljeća.
Poštovani, Vaša pokojna majka i Vi bili ste jedini očevidci događaja na Drini u noći kada su ubijene sestre Kćeri Božje ljubavi, danas poznate kao Drinske mučenice. Što Vam se najviše urezalo u pamćenje?
Naša kuća u Goraždu bila je vrlo blizu vojarne (200 metara), a s obzirom da je kuća bila prostrana, u njoj su stanovali četnički oficiri. To je mene i moju obitelj spasilo da ne budemo zaklani i bačeni niz Drinu. Najviše mi se u pamćenje urezalo da je majka u mrklu hladnu prosinačku noć 14. prosinca otvorila prozor sobe u kojoj smo spavali jer smo začuli vrisak i ženske jauke. Bile su to četiri časne sestre koje su se očito neko vrijeme skrivale, a potom opirale četničkim nasrtajima. Struje nije bilo. Samo mrkli mrak kroz koji je odzvanjalo zapomaganje časnih sestara. „Isuse, spasi nas!“ – i danas čujem taj vapaj, kao da se dogodilo jučer, a ne prije 70 godina. Sjećam se toga straha koji smo i mi osjećali. Plašili smo se da će četnici koljači doći i na naša vrata. Majka je nas djecu (moje tri sestre i mene) brzo obukla i uputila nas da iskočimo kroz prozor ako bi četnici došli u našu kuću. I inače smo moje sestre i ja znali bježati kroz prozor kad bi se našoj kući približili ti pijani i krvoločni četnici. Međutim, imali smo sreću u nesreći da smo poznavali četnike koji su klali, ali i pojedince koji su spašavali. Naime, Mrgud Kosorić, pravoslavni paroh i veliki prijatelj naše obitelji, zamolio je jednog četničkog oficira da stanuje u našoj kući i da nas štiti.
Drugi detalj koji mi se duboko urezao u sjećanje jest da sam u svitanje 15. prosinca navukao četničku šubaru s kokardom (koju mi je sašila Srpkinja Ana Drašković, velika prijateljica moje majke, kako bih se spasio od četničkoga pokolja) i krenuo prema rijeci Drini tražeći svojega oca među leševima koji su ondje svakim danom dovlačeni. Premda sam se bojao da bih među leševima mogao ugledati očevo tijelo, ipak sam gotovo svakodnevno odlazio na Drinu. Tako i toga jutra. Tapkao sam u polumraku. Nigdje nikoga. Nigdje žive duše. Tišina. Došao sam do mjesta koje bih i danas prepoznao i ugledao ondje četiri ženska leša, onako kako sam to opisao u svojoj knjizi Drinske mučenice (1990.). Svaka od sestara imala je desetak rana od četničkih noževa. Približio sam im se, brojao im rane, drhtao od zime i straha, plakao i zapomagao, a onda sam potrčao ispričati majci što sam vidio. Evo, prošlo je 70 godina, a prizor zaklanih časnih sestara na obali Drine tako bolno živi u sjećanju, kao nijedan drugi u životu.
Treći detalj koji nikako ne mogu zaboraviti jest da su ti četnici koji su zaklali časne sestre nakon svega došli u našu kuću i tražili od moje majke i gospođe Angeline (krojačica koja je živjela na katu naše obiteljske kuće od 12 soba) da im peru noževe i kuhaju rakiju. Bio sam skriven u hodniku, ali sam mogao čuti sve što su govorili. Moja ih je majka već te noći detaljno ispitala o svemu što se dogodilo. Zgrozilo nas je ono što smo čuli. Nekoliko ih je puta majka upitala: „Jeste li ih silovali?“ Odgovor je uvijek bio: „Nismo, majku im ustašku, nisu se dale, skočile su kroz prozor!“
Sjećate li se kakva je bila reakcija ljudi sutradan te jesu li imali probleme s vlastima ili vojnicima oni koji bi spomenuli taj događaj?
Četnici su hodali gradom, a svako komuniciranje među katoličkim obiteljima bilo je zaustavljeno. Bili smo potpuno odsječeni. No, da, imali smo problema. Imala ih je moja majka odmah nakon toga događaja. Naime, kada sam joj pohitao reći što sam vidio toga jutra na Drini, majka je otišla moliti četničkog komandanta da se ubijene časne pokopaju u katoličkom groblju. Međutim, on ju je grubo opsovao i otjerao rekavši da bi i ona mogla završiti u Drini. Kada je majka vidjela da je bitka izgubljena te da je neizbježno da časne završe kao i svi ostali ubijeni, a to znači da će im grob postati hladna Drina, poslala me po grobara Blaška kako bismo časne sestre odgurnuli niz Drinu.
Rekao bih ovdje nešto o svojoj majci. Moja majka, Jelena Baković, rođ. Marković, rodom je iz Tomislavgrada (Duvna). Nakon pučke škole završila je tzv. djevojačku školu (četiri godine) koju su organizirale i vodile časne sestre sv. Vinka Paulskog iz Zagreba (dakle, već u ono doba je postojala neka veza između Tomislavgrada i Zagreba). Majka je kasnije vodila pekaru moje bake Anuše koja je bila prvi registrirani obrtnik u Duvnu. Zaručila se s mojim ocem, no on je potom otišao u I. svjetski rat. Majka se posvetila kulturnim događanjima i organiziranjima raznih priredbi u gradu. Nakon rata udala se za mojega oca. On je završio austrougarsku vojnu školu u Bečkom Novom Mestu te je bio zapovjednik žandarmerije. Inače, kod nekih nas je četnika spasilo i ime mojega oca – Stojan, koje je u nekim dijelovima Bosne srpsko ime, a otac je bio Hrvat iz Duvna. Sve je ovo potrebno kazati jer je prikaz mučeništva časnih sestara iz moje knjige zapravo vrlo cjelovito izvješće moje majke Jelene.
Nedavno je č. s. Slavica Buljan (autorica knjige Zavjet krvlju potpisan) kazala na jednoj radijskoj postaji da je šteta što nitko nije saslušao moju majku dok je bila živa. Nisam im imao prilike odgovoriti da je izvješće moje majke zapravo sadržano u mojoj knjizi Drinske mučenice te da sam opis mučeništva i ubojstva časnih sestara većim dijelom saznao od svoje majke. I ona je svakodnevno živjela s tim saznanjem o njihovoj tragičnoj pogibiji i istoga im se dana, 15. prosinca, počela moliti jer je vjerovala da su otišle u nebo. I danima i godinama poslije, kad bismo molili Večernju, koja nikad nije bila kraća od jednog sata (!), uvijek je u molitvama spomenula i Drinske mučenice. Konačno, moja ih je majka tako prvi put i nazvala – Drinske mučenice – to im je ime dala moja majka!
Mislite li da je moguće doći do imena zločinaca koji su ubili časne sestre u Goraždu?
Imena zločinaca su poznata. Lako ćete ih pronaći u mojoj knjizi Drinske mučenice koja je cjelovito, autentično i detaljno izvješće toga događaja i vremena. Kada ovo kažem, ne mislim u prvom redu na sebe jer sam ja bio dječak od 11 godina, ali mislim na svoju majku koja je zaista hrabro, mudro i detaljno rekonstruirala cijeli taj događaj.
Je li, i ako jest, na koji način je taj događaj utjecao na Vas i na to da se odlučite za svećenički poziv?
Jauk one strašne noći bilo je nešto što me je zasigurno obilježilo. Svakako je i to, kao i mnoga druga mučna iskustva nakon ubojstva časnih sestara, itekako utjecalo na mene. Možda i više nego što sam ja toga svjestan. Međutim, svećenički sam poziv ipak osjetio ponukan posljednjim meni upućenim riječima mojega na smrt osuđenoga župnika Ivana Čondrića. „Anto, ne plači, nego me zamijeni!“, rekao mi je vidjevši me kako plačem u sudnici, moj netom na smrt osuđeni župnik.
Više od šezdeset godina moralo se šutjeti o tom događaju. Kako ste to podnosili, s obzirom da ste znali istinu?
Odgovor na ovo pitanje jest da ja nisam šutio. Nisu šutjeli ni moja majka ni moj otac, ali nije nas imao tko saslušati. Bojali su se. Treba kazati istinu: bilo je to razdoblje brojnih i brojnih mučenika. Očito je bilo teško razlučiti kojemu slučaju treba dati prioritet. U ratu ubijanje i bombardiranje američkih zrakoplova, poslije rata Bleiburg (sve ovo pokazuje i moj Hrvatski martirologij XX. stoljeća), a onda brojni svećenici i časne sestre u zatvorima… Malo tko je spominjao Drinske mučenice, osim moje majke koja se u našoj kući nikad nije ustručavala govoriti o njima. To razdoblje šutnje bilo je razdoblje mučenika, ali možda su ipak preuzvišena, prečasna i presvijetla gospoda bila važnija od običnih sirotih časnih sestara.
Službenu je šutnju prekinula moja mlada misa u ljeto 1959. Naime, nakon moje mlade mise zamolio me moj župnik Milivoj Čekada da vodim pogreb predstavivši me ožalošćenoj rodbini kao mladomisnika i rekavši da je to moj prvi pogreb. Upozorio sam ga da to ipak nije moj prvi pogreb, jer je moj prvi pogreb bio onaj 15. prosinca 1941. na rijeci Drini, kada je grobar Blaško motkom odgurivao časne, a ja za svaku časnu (imitirajući svojega župnika) činio rukom znak križa i molio Očenaš i Pokoj vječni… Župnik Milivoj kasnije me temeljito ispitao i, prema mojem saznanju, prvi je u Crkvi počeo prikupljati podatke o tom slučaju. Pozvao je službeno mene i mojega oca te smo u nazočnosti sestre Inviolate Gračanin (koja je vodila kancelariju i bila zapisničar, a kasnije će postati časna majka) dali pod zakletvom svoje izjave, od kojih je župnik načinio prvo službeno izvješće. I to je zapravo bio početak crkvene istrage o slučaju Drinskih mučenica. Nadbiskup Alaupović nije smatrao pametnim u ono vrijeme govoriti o toj temi. Po dolasku nadbiskupa Čekade, Crkva je bila u svemu obnovljena, ali nije mi poznato što je učinio za Drinske mučenice. Nadbiskup Jozinović nije ništa pokušavao. Najveće zasluge idu sadašnjem našem nadbiskupu, Vinku kard. Puljiću koji je sve to službeno pokrenuo i doveo do beatifikacije!
Za potrebe snimanja filma o Drinskim mučenicama morali ste se vratiti u svoj rodni grad, Goražde. Možete li nam reći nešto više o tome kako je bilo vratiti se na mjesto stradanja i suočiti se sa sjećanjima?
Da, bio sam u Goraždu i ponovno se u mislima vraćao prvo u bezbrižno djetinjstvo prije rata, a kasnije i u krvavo i mučno djetinjstvo za vrijeme ratnih događanja i tragedija. Ubojstvo časnih sestara i njihovi leševi na Drini. Kazivanja četnika. Sve mi se poput kakvoga filma vrtjelo u sjećanju. Otišao sam na Drinski most i stajao ondje zamišljen. Iza mene su prolazili učenicu i gledali me zbunjeno čudeći se zašto sam zagledan u Drinu. Pomislio sam: „Bože, mogu li ova djeca uopće zamisliti djetinjstvo poput onoga mojega? Da oni sada znaju što sam proživio…“ I tako su učenici prolazili i čudili se, a ja nizao bolne uspomene. Kasnije sam, kao mlad svećenik osuđen na šest godina, prošao kroz Goražde kada su me vodili u fočansku kaznionicu. No, ipak je moj život bio odviše tvrd, pa možda i nisam dovoljno emotivno proživio te trenutke u prisjećanjima…
Kada su Vam, nakon toliko godina javili da se pokreće proces za proglašenje blaženim Drinskih mučenica, koja je bila Vaša prva reakcija?
Nekoliko godina prije službenog pokretanja procesa za proglašenje blaženima, godine 1990. napisao sam i objavio svoju knjigu Drinske mučenice koja je silno odjeknula u javnosti i prvo je izdanje od 5.000 primjeraka nestalo za nekoliko dana. Osim knjige, tu je i prvi dokumentarni film o Drinskim mučenicama. S obzirom da sam onda bio među čelnicima HDZ-a uspio sam zainteresirati Hrvatsku televiziju, konkretno Obrada Kosovca i Zdravka Bilandžiju, da se snimi dokumentarac o Drinskim mučenicama. Tako sam jednoga dana s ekipom HTV-a došao u Goražde. Ondje je snimljen cijeli moj opis događaja pri čemu sam im pokazao sva mjesta vezana uz ubojstvo časnih sestara. HTV je do sada 3-4 puta prikazao taj film, ali možda ipak u nezgodnom terminu. Prema tome, nekoliko godina prije službenog pokretanja procesa, ja sam pripremao javno mnijenje za ono što smo sada dočekali. Osim toga, već 20 godina pripremam i tiskam nekoliko vrsta različitih kalendara i u svakom 15. prosinca piše – Drinske mučenice.
U međuvremenu je knjiga prevedena na talijanski jezik i organizirano je predstavljanje u Rimu. Dan nakon predstavljanja kardinal Puljić bio je kod Sv. Oca – pape Ivana Pavla II. kako bi mu predao knjigu, ali se nemalo iznenadio kada mu je Papa rekao: „Ja sam to već pročitao. Obavite u nadbiskupiji što je potrebno i Drinske mučenice neće dugo čekati beatifikaciju.“
No, razumije se da me je silno obradovalo kada je pokrenuta službena Kauza za proglašenje blaženima, jer to je ipak značilo nešto veliko i značilo je da smo jedinstveni u težnji da Drinske mučenice budu naše nove blaženice, pa jednog dana i svetice!
Jeste li Vi osobno doživjeli uslišanje molitve, a koje ste pripisali njihovom zagovoru?
Ne jedno, nego brojna uslišanja. Moj je život bio izrazito težak, trnovit i turbulentan – kako to vole novinari kazati, počevši od suđenja župniku Čondriću, pa preko moje četiri župe i četiri kazne zatvora (ukupno deset godina i tri mjeseca robije u sedam Titovih zatvora)… U brojnim situacijama, kad je izgledalo bezizlazno i kad sam se susretao sa smrću, molio sam se Drinskim mučenicama, da se sjete kada sam im molio Očenaš i Pokoj vječni dok ih je grobar Blaško odgurivao u Drinu…
Pa i prilikom svojega umirovljenja, koje sam shvatio kao najtežu kaznu (ono što robijaši zovu doživotna robija, za mene je bilo prijevremeno umirovljenje, u 52. godini), jer su mi bila podrezana krila za daljnji rad – utjecao sam se Drinskim mučenicama…
Razgovarala: Bojana Đukić
Proces njihove beatifikacije je uspješno završen, za nekoliko dana slijedi i službeno proglašenje blaženima. Koliko ste bili uključeni u cjelokupan proces i koji su Vaši dojmovi nakon njegovog završetka?
Nisam bio uopće uključen na završetku procesa beatifikacije, iako sam se pisanim putem nekoliko puta nudio da nešto pomognem. Međutim, našla se ekipa vrijednih, mladih i sposobnih ljudi koji nisu trebali moj udio u tom završnom organiziranju proslave beatifikacije. Netko je bacio parolu da sam vrlo bolestan. Da, ja jesam bolestan, ne može čovjek u 80. godini života biti zdrav, ali kada je riječ o Drinskim mučenicama, na stranu i moje godine i moje bolesti, a i moji drugi poslovi.
Bilo bi mi drago da sam se mogao posvetiti animiranju 60-ak zagrebačkih župa za proslavu beatifikacije…
No, eto, poštedjeli su me, ne misleći da bi meni bilo draže da sam mogao sudjelovati. No, pokušavam ih razumjeti jer – nitko od njih ne može znati koje značenje za mene imaju Drinske mučenice, s kojima živim već 70 godina, kojima sam čuo posljednje riječi, gledao ih ubijene na obali Drine brojeći im rane, plakao i molio im Očenaš, a sada dočekao i njihovu beatifikaciju.
Na kraju, što za Vas osobno znači njihov primjer?
Njihov je primjer istinsko katoličko i redovničko svjedočanstvo i znači potpuno predanje u
Božje ruke. Vjerne do smrti! Svetice! Da, one to zaista jesu! Sad ćemo ih častiti kao blaženice, ali dao Bog da ne prođe mnogo te zaista postanu svetice!
