Istina nestaje u šutnji
‘Imamo činjenicu da se ratni zločin dogodio, imamo žrtve, imamo počinitelje, ali nemamo državne institucije koje bi to pokrenule. Pa neće se počinitelji valjda sami prijavljivati’, riječi su Marije Slišković, predsjednice Udruge “Žene u Domovinskom ratu”. Marija je ovim riječima prozrela svu bijedu ne samo hrvatskog pravosuđa i institucija koje bi, citirat ću mnoge naše političare “trebale raditi svoj posao”, nego je u tri poteza raskrinkala svu bijedu uopće stava koji se u Hrvatskoj pomno izgrađuje prema žrtvama Domovinskog rata. Je li sramota pričati o tome? Je li nepoželjno mrtvima darovati mir istinom?
Ovih dana kada se političari, na prvom mjestu predsjednik Republike Hrvatske odjednom gađaju izjavama vezanim uz optužene hrvatske generale i barnitelje pa se ni nakon tri dana i desetaka osvrta ne zna više što je predsjednik mislio, a što je rekao kada je, možda pomalo i dodvornički, Hrvatima u SAD-u spomenuo nepravdu Haaškog suda, možda se treba samo sjetiti onih kojima je vjerojatno već “puna kapa” svega.
Puna im je kapa da se Hrvatski helsinški odbor i “Documenta” Vesne Teršelić javno i tajno uglavnom bave zločinima Hrvata u Domovinskom ratu. Jer, nota bene, bilo ih je i tu nema govora. Možda bi na to svim pristalicama jednostranosti trebalo kazati da se upravo protiv hrvatskih branitelja vodi nekoliko stotina istraga i procesa vezanih upravo uz te zločine. Dakle pravda se s te strane – zadovoljava. Pa iako su, između ostalih, i ove dvije organizacije one koje bi trebale promicati ljudska prava, rijetko, ako ikad, od istih možemo čuti sve ono čime su i danas, možda i više nego ikad, nezadovoljni oni koji se do medija, za razliku od njih, probijaju teško, oko kojih se plete veo redikuloznosti, a koji znaju da bi se svi redom – od dežurnih političara trebali baviti, da tako kažem, prirodnijom stranom ove medalje – onom na kojoj, za razliku od prve, još uvijek nema pravde.
Jer nije pravedno da se 2001. godine u tajnosti zatvorio slučaj ubojica iz Široke kule. Isti sudac koji je optužio kasnije Mirka Norca, kako je pisao portal Necenzurirano, optužnicu u kojoj je 82 pripadnika četničkih formacija „SAO Krajine“ iz „ratnih zločina“ kasnije u procesu preformulirao je u „oružanu pobunu“. Tako su u zaborav pala ubojstva civila, a na snagu je mogao stupiti Zakon o općem oprostu. Pa im je, eto, i oprošteno – točno osamdeset i dvoje civila.
Nije pravdeno da je za zločin u Škabrnji odgovorala samo Zorana Banić s nekoliko nepravomoćnih godina. Nalogodavci nikada nisu privedeni, počiniteljima je suđeno u odsutnosti i, do danas, su jednostavno nedostupni hrvatskom pravosuđu. Samo usput da spomenemo da od Vukovara do Škabrnje možete razgledati čak 143 masovne grobnice, a da se za više od 1000 branitelja i civila još uvijek, eto, traga.
Nije pravedno da su za mučenja u crnogorskom logoru Morinj osuđeni dobili od jedne do 4 i pol godine zatvora. Pitam ja vas, koliko biste vi dali onome tko bi vašeg bližnjeg samo zato jer se zatekao napadnutim u svojoj zemlji mučio strujnim kabelima, izbijanjem rebara, bacanjem golih tijela u led? Biste li im dali 4 i pol godine?
Nije pravedno da se u Hrvatskoj niti ne govori o srpskim logorima, o preživjelim logorašima, o stanju branitelja Veljka Marića, koji je “vlasnik” još jedne poražavajuće presude, a koji je uhićen na graničnom prijelazu, no ne temeljem kaznene prijave, već nekakvih bilješki koje su se našle kod graničnih policajaca . Prijava je podignuta tek nakon uhićenja, a dodijeljeni mu odvjetnik u Beogradu Nebojša Milosavljević čak na vrijeme sudu dostavio ni žalbu na pritvor. Iako je saborska zastupnica Marijana Petir pokušala vidjeti što državna vlast čini po ovom pitanju, rijetko tko danas može iz prve ruke reći što se s Marićem stvarno događa. Medijska šutnja. Rijetko tko će znati i činjenicu da se silovanje u Hrvatskoj uopće ne vodi pod ratni zločin, iako postoje žrtve. A, vratit ćemo se na početak, postoje i počinitelji. Postoje i institucije.
Ono što ne postoji je samo pravda. Ako će svaki usputni forumaš napamet znati broj srpskih žrtava nakon Oluje i time se i dičiti, pamet da mu bude potpuna trebao bi jednako znati i sve drugo. Sve ono o čemu se šuti. A dok se šuti tada i nestaje. Nestaje istina za početak zarobljena u protoklu i formi naših vođa, a onda i istina zaglavljena u hladnim fiksacijama pojedinaca koji vole naciju – naučavati svemu osim – baš toj, zarobljenoj istini. A ona bi trebala biti tu – jednaka za sve. I za njih, ali i za nas.
Ana-Marija Vizintin
Vezani sadržaj:
“Seljačine” s trgova
