POZIV MATICE HRVATSKE HRVATSKOM SABORU: OSUDITI ZLOČINE KOMUNIZMA
Matica hrvatska poziva Hrvatski sabor da slijedi svoju Deklaraciju o represiji i zločinima totalitarnoga komunističkog režima u Hrvatskoj .
Nedavno smo obilježili petu obljetnicu otkako je Deklaracijom Hrvatskoga sabora od 30. lipnja 2006. potvrđena spoznaja te najviše hrvatske političke institucije da je totalitarni komunistički poredak, u cijelome vijeku trajanja do 1990, a potom – s pomoću Jugoslovenske armije i u Domovinskom ratu 1991–1995, u njezinoj sprezi s agresorskim i fašistoidnim, paramilitarnim formacijama – demonstrirao pred svijetom da je izjednačavanje zala fašizma, nacizma i komunizma bilo i jest više nego opravdano.
Nema nikakve dvojbe da je Deklaracija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz iste 2006. povijesno kasnila s osudom zločina komunizma. Nećemo ovdje ulaziti u razloge te sporosti. No dvije činjenice ne možemo zanemariti: prvo, da je Deklaracija sastavljena tako da ne ostavlja mjesta dvojbama.
Ne može se smatrati Europljaninom, civiliziranim bićem, humanistom ni demokratom nitko tko ne osudi zločine komunizma isto onako kao što to ne može biti ni onaj koji zastupa ideje fašizma i nacizma, koji poriče njihove zločine, relativizira žrtve, ranjavajući ponižene, ubijajući već ubijene.
Druga činjenica, također vrlo važna, pokazuje da je stara Europa bila brža u osudi fašizma i njegovih izdanaka kojih je zlodjela osjetila na svojoj koži. Komunistički poredak, pa ni komunistički zločini, nisu bili u toj mjeri stvarnost te Europe; oni su tragična povlastica Sovjetskoga Saveza, zemalja tzv. Istočne Europe te mnogih drugih krajeva svijeta.
Odgovornost za osudu komunističkoga totalitarizma i svega zla koje je u sebi nosio počivala je, ponajprije, na zemljama komunističke prošlosti. U njima je bilo motiva napretek, krvavih iskustava, nebrojenih žrtava, tona i tona dokaznoga materijala, kilometara dokumentarne, arhivske građe, desetaka tisuća još živih svjedoka s obiju strana žice. Ipak, sve se to – i kad je formalno prihvaćeno – sporo ostvarivalo u praksi uz očigledne smetnje, pokušaje opstrukcije, zavlačenja, zatrpavanja otkrivenih jama, obustave istraživanja, polemike pa čak i javna negiranja tih zločina, osporavanja i relativiziranja opsežne prikupljene građe, izjava svjedoka pa i materijalnih ostataka.
Ne možemo se oteti dojmu da je Republika Hrvatska dosad bila jedna od najtvrdokornijih europskih država kada je riječ o zaštiti interesa komunističke nomenklature i dugogodišnjem prigušivanju istine. Ako je predsjednik Tuđman ocjenjivao da dok traju borbe s agresorom ne treba otvarati unutrašnje hrvatske fronte – to se moglo razumjeti. Kako razumjeti kada se, šesnaest godina nakon rata, ozbiljno ne raspleće – u dogovoru i suradnji sa Slovenijom – tajna stravične Hude jame?
Šuti li se o tome da se ne bi naštetilo javnom ugledu neke političke stranke; da se ne bi naštetilo javnom ugledu pojedinih, još živih, eksponenata te politike i toga terora? Ili njihovih potomaka?
Mi mislimo da ni jedna današnja politička stranka u Hrvatskoj ne snosi i ne može snositi odgovornost za kriminalna zbivanja u Drugom svjetskom ratu i poraću. Isto tako mislimo da grijesi otaca ne mogu i ne smiju biti projicirani na njihove bližnje, kao ni na potomke.
U demokratskim zemljama takvi su zaključci neupitni. Ako u nas nisu – to bi bio razlog da se zabrinemo; to bi bila i potvrda da još ne živimo u demokratskome društvu, da ne shvaćamo demokratski pravni poredak, nego da i dalje svijet promatramo kroz naočale ideologijskoga ostracizma.
Zbog svega toga, pozivajući se na Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima i Deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja 2006. o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990, ističemo da je Matica hrvatska:
– suglasna s navodima Deklaracije Hrvatskog sabora o tome da su povrede ljudskih prava u tome razdoblju uključivale pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog ipsihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede slobode tiska i, također, zatiranje političkog pluralizma;
– da prihvaća tvrdnje Deklaracije Hrvatskog sabora o vrlo slaboj obaviještenosti hrvatske javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnoga komunističkog režima te da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti.
Podsjećamo, pritom, Hrvatski sabor da u Deklaraciji ističe kako on sam mora postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnoga komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina moraju baviti znanstvene i pravosudne institucije, s uvjerenjem da žrtve komunizma i njihove obitelji imaju pravo na pravdu, razumijevanje, suosjećanje i priznanje svojih patnji jednako kao što to imaju žrtve nacizma i fašizma.
Matica hrvatska stoga poziva Hrvatski sabor da:
– usvoji odluku o imenovanju strukovnoga tijela, kojega bi zadaća bila istraživanje zločina komunističkog terora i prikupljanje dokumentacije o njemu. Taj bi golem i odgovoran posao u potpunosti trebalo prepustiti kvalificiranim znanstvenicima, a politiku iz toga posla posve isključiti; dok bi u Državnom proračunu trebalo osigurati za to potrebna sredstva;
– potakne pravosudne institucije da na temelju poznatih podataka pokrenu i dovrše istrage nad odgovornima za komunističke zločine;
– potakne Vladu da podupre zahtjev za uvođenje europske zabrane negiranja komunističkih zločina koji su 14. prosinca 2010. Europskoj komisiji podnijeli ministri vanjskih poslova Litve, Latvije, Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Češke;
– zatraži od Vlade Republike Hrvatske da napravi – u suradnji s kompetentnim institucijama i istraživačima – službeni popis žrtava komunizma;
– da izradi program educiranja hrvatske javnosti o zločinima komunizma – kako za učenike srednjih škola, tako i za širu javnost te da za njegovo provođenje osigura potporu ustanova koje su za to mjerodavne;
– da potakne osnivanje Hrvatskoga muzeja žrtava komunizma po uzoru na sličan muzej u Budimpešti kao i brojne muzeje holokausta u nas i u svijetu;
– da pozove sve građane koji su, na bilo koji način, surađivali s tajnim službama komunističkoga režima ili sudjelovali u pripremanju ili izvršenju komunističkih zločina da se povuku s javnih funkcija ako ih – i gdjegod ih – još eventualno obnašaju;
– da odlučno podupre sve koji se i ovih dana bore za istinu o komunističkim zločinima, unatoč neformalnim, privatnim, sporadičnim, a iorganiziranim otporima, koji istrage nastoje prikazati kao politikantske i tako ih diskreditirati i pošto-poto spriječiti.
Velika je odgovornost Hrvatskoga sabora u ostvarivanju prava javnosti na istinu, ali i u konkretizaciji vlastitih odluka kako Riječ ne bi, nehotice, prikrila Nedjela, a Deklaracije poslužile, svima koji tomu smjeraju, kao paravan za nepoduzimanje, za grijeh Nečinjenja.
Želimo istaknuti da optužnice i eventualne kazne ne mogu imati za cilj fizički progon onemoćalih staraca (premda se oni ni toga nisu ustručavali), nego osudu njihovih nedemokratskih postupaka, terora koji su prakticirali od tridesetih godina 20. stoljeća do 1995.
Istini i duhovnom zdravlju naroda potrebne su osude komunističkoga nasilja kao što su mu potrebne i osude svih oblika fašističkoga
terora, rasizma i holokausta.
