Svojom mrtvom agresorskom vojskom Srbija i dalje napada Hrvatsku
Šeksovim odrednicama „locirati, uhititi, identificirati, transferirati“ svakako treba (pri)dodati i – „ratificirati“
Pisao sam u HF-u o tome, Veljko Marić je uhićen neposredno po piratskoj objavi popisa branitelja, za koju do danas nitko nije odgovarao. Objava popisa pozdravljena je i najavljena iz pantovčačkog kabineta.
Lociralo zatim Veljka na srpsko-bugarskoj granici, uhitilo i „zatarabilo“, kako je volio reći naš dragi Branimir, kojega je nešto također – to isto. Veljko Marić je hrvatski državljanin, optužen kako je u obrambenom ratu ubio hrvatskoga državljanina, a za taj navodni zločin sudi mu – Srbija. Veljko je iz Grubišnog Polja.
Srbija 2011. u Grubišnome Polju
Kud „moderna“ „Bokijeva“ Srbija, kako Tadiću tepaju, da nas prži baš u Grubišnom Polju? Što Srbija radi u Grubišnome Polju 2011.? Isto što je i radila 1991. kad nas je Veljko Marić branio. I ova „moderna“, Tadićeva, „Bokijeva“, hoće to isto što je htjela i ona očeva mu Ljubina, naime tu „crtu“ Virovitica – Grubišno Polje – Karlovac – Karlobag. Onda ju je osvajala od čega nas je Veljko Marić branio, a danas dvadeset godina poslije želi dokazati kako je u osvajački rat krenula s pravom, zbog stradanja lokalnih Srba. Presuda Veljku Mariću ujedno je dugovječno sjeme posijano za neki budući pokušaj toga istoga. Ona je pak analogna optužnici koju bi 1965. pokrenula Savezna Republika Njemačka, na temelju arhiva Wehrmachta i Gestapoa protiv, primjerice, pripadnika češkog i poljskog pokreta otpora koji su ubili neke njemačke vojnike. Pritom treba imati na umu što stalno i ponavljam: srpska agresija na Hrvatsku i BiH sastavni je dio jednoga općeg srpskog nacional-socijalističkog projekta i pokreta u kojemu je JNA, osim ostaloga, imala ulogu Wehrmachta.
Optužnice iz 1991. – dokaz srpske agresije
Kad se ovo ima u vidu, onda je očita neka novostečena srbijanska hrabrost i drskost da i na ovaj način kopa po nezacijeljenim hrvatsko-srpskim ranama. Izvlačeći optužnice vojnih sudova JNA protiv hrvatskih branitelja od prije dvadesetak godina, pri čemu su mnoge pisane u srbijanskim logorima, Srbija i ovim optužnicama i presudom Veljku Mariću bjelodano pokazuje kako je organizirala agresiju na Hrvatsku, što inače politički nastoji poreći. Činjenica što joj se takve optužnice vraćaju poput bumeranga, što sama dokazuje agresiju, nimalo ju ne smeta, dapače. To ju ohrabruje! I upravo u tome „grmu“ leži opasnost za Hrvatsku, u srpskoj spremnosti na novo-staru agresiju, pri čemu je potpuno nevažno što ona trenutačno nije i oružana.
Štoviše, upravo to svjedoči kako Srbija pravno-političkim i sličnim sredstvima nastoji dobiti stvarno izgubljeni rat. Pišu kako je to smišljeno u Memoranduma 2. E pa taj im je očito bolji. Po njemu se srbijanski procesi protiv hrvatskih branitelja mogu nastaviti dok i posljednji živi – protiv svakoga s onoga famoznog popisa kojega je Farma Pantovčak, na čelu s Ivom Josipovićem pozdravila. Može ih se ubuduće, branitelje, loviti kao zvijeri pomoću međunarodnih tjeralica, a kad jednom Srbija uđe u EU, što će se dogoditi ubrzo po hrvatskom ulasku, jer pred Hrvatskom je još dugi put parlamentarnih „ratifikacija“ koje se mogu odugovlačiti u nedogled – hrvatskim braniteljima će se suditi u Srbiji.
Predsjednička obrana-neobrana
Ne će, kao sada, hrvatski sudovi dobiti optužnice na ćirilici pa po njima postupati, nastaviti istragu i progon, morat će ih Hrvatska izručiti. I to s optužnicama na ćirilici i srpskom neobično je zanimljivo. Gdje „stoluje“ Ministarstvo pravosuđa, u kojoj državi, koji je tu službeni jezik i koje pismo. Smije li uopće dotično Ministarstvo zaprimiti takve materijale, ili treba barem zatražiti prijevod? Može li ovdašnji sud prihvatiti takvu optužnicu, zatim ju uručiti ministru Ivanu Vekiću, a on još prijam i potpisati ćirilicom? Nevjerojatnu količinu poniženja države i branitelja prije svih sadrže slučajevi aktualiziranja optužnica JNA iz 1991. Predsjednik Ivo Josipović smatra kako je to pitanje tek neke forme, procesa, eto neka se „procesi“ dovrše pa tko je kriv neka odgovara. Nevjerojatan način zalaganja Vrhovnoga zapovjednika za svoje, doduše bivše, vojnike i za državu kojoj je na čelu – uz potpuno priznavanje vojno-sudskog „materijala“ agresorske vojske.
Kao da se ništa nije dogodilo, kao da Sabor SRH, zatim Hrvatski državni sabor nije donio niz akata u kojima odluke bivše države, svakako time i njezine vojske proglašava nevažećima! Koga to obvezuje ako ne obvezuje Predsjednika. Valjda je sada jasno koliko je pogubna teza Ive Josipovića da su Hrvatsku napadali „dijelovi JNA“, jer oni „dijelovi“ koji po njegovom mišljenju nisu napadali Hrvatsku 1991. mogu valjda sada legitimno i legalno suditi hrvatskim braniteljima. I u Srbiji i ovdje pri čemu se „ovdje“ sve više pretvara u – balkansku bananu koju „aktualni Predsjednik“ ( I.Z.Č.) brižno uzgaja.
Naknadna zaštita branitelja nesvrhovita
Predsjednica Vlade ustat će hrabro protiv srbijanskog progona branitelja nekakvim zakonom, nu taj zakon ma što u njemu pisalo bit će još samo jedan u nizu „mačko-repnih“. Vlada i prije nego ga uputi u „zgradu“ preko puta, može ga objesiti o rep „dežurnom“ mačku na Markovu trgu. On bi ionako bio samo za internu političku uporabu i tek bi pojačao dojam cijele Hrvatske kao velikog zatvora za branitelje. Oni više ne mogu kopnenim putem ni do Dubrovnika, a kako Pelješki most još dugo ne će biti izgrađen, što zbog novaca, što zbog bojkota projekta od strane Kukuriku koalicije, Dubrovnika možda više ne će ni vidjeti, a branitelji iz Dubrovnika moći će samo plivati ili putovati brodom u ostatak Hrvatske. Kladim se također kako bi eventualni „braniteljsko-zaštitarski“ zakon neka Vlada ubrzo morala povući, zbog europskih „standarda“, politike pomirenja, Zapadne Balkanije… Ukratko, ništa od toga.
Daleko je važnije da „aktualna oblast“ od Pantovčaka do Markova trga malo prolista stare Narodne novine, tamo uglavnom sve piše. Štoviše, postavlja se pitanje sadržaja Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida kojega su Hrvatska i Srbija potpisale 13. 10. 2006. naknadno su i državna odvjetništva Hrvatske, Srbije i BiH također potpisivala sporazume s tim u vezi. Što li su oni sve potpisivali u „razradi“ Sporazuma? Ako se ne varam Sporazum je trebao ratificirati i Hrvatski sabor. Pa zašto se onda danas taj pravni stručnjak Vladimir Šeks čudi da je i on postao predmet progona poražene vojske, propale države, koje zastupa Srbija koja u tom ratu, skoro, „nije ni sudjelovala“, a kamo li ga izgubila.? Što(si) je ratificirao to je i dobio, pa onome „locirati, uhititi, identificirati, transferirati“ treba dodati i „ratificirati“. Objavite gospodo taj Sporazum, on je trenutačno važniji od Ugovora s EU-om od kojega će ionako biti važnije tisuće direktiva po kojima ćemo živjeti. U njemu se nalazi prava sudbina branitelja, a možda i Hrvatske.
Ponižavanje žrtava Domovinskoga rata
Inače to sudovanje o „događajima“ na prostoru bivše Jugoslavije izgleda ovako: Prvi osuđenik u Haagu za zločine (Srba) u BiH je neki Hrvat, isporučila ga Srbija. Sve srpske presude za zločine Srba u Hrvatskoj i BiH odnose se na Srbe iz Hrvatske i BiH, uglavnom neki lokalni ološ. Nema osuđenih Srbijanaca, nema oficira JNA, ni za logore, niti za bilo što drugo. Najvažnijega haaškog optuženika Slobodana Miloševića, i neke druge, pokosila je „haaška ptičja gripa“. Radovan Karadžić i Ratko Mladić su nešto „prolupali“ pa je prvi postao narodni iscjelitelj, a drugome je mozak malo „izudaran“. Uostalom Ratko Mladić, taj srpski heroj koji nije dobio ni jednu bitku s HV-om, ali je zato dobio sve bitke s civilima, od Škabrnje do Srebrenice, trebao je biti među prvima u Haagu, a tamo je dospio zadnji. Šešelja ne ću ni spominjati, za njega je SANU svojedobno dokazivao kako je Srbin. Lako da u Memorandumu II. dokaže da je ustvari – Hrvat. I na koncu, kad Haaški sud završi rad njegovu ulogu preuzet će – Srbija. Ustvari ju je preuzela uhićenjem a zatim presudom Veljku Mariću. Najavljeno je kako će mu se suditi i za cijeli „ratni put“ što mu može donijeti tko zna koliko još godina robije i tko zna koliko osobne patnje, njemu i članovima obitelji.
Hoće li Branimir Glavaš biti izručen Srbiji?
A zamislite sudbinu Branimira Glavaša. Tko može jamčiti da on ne će biti po optužnici iz 1991, izručen Srbiji? Jedan od najzaslužnijih ljudi za obranu Osijeka, a da je Osijek pao ne bi bilo ni današnje Hrvatske, osuđen je za nekoliko kolateralnih žrtava u obrambenom ratu, pri čemu on uporno poriče krivnju, pa ćemo valjda jednom doznati i punu istinu. Istodobno za tisuću u ratu poginulih Osječana nitko nije odgovarao, čak niti za ubijenu djecu. Za rat koji se poslije rata vodi protiv Hrvatske, štoviše i iz Hrvatske, različitim neoružanim sredstvima očito su hrvatske žrtve nevažne, skoro nepostojeće. Nu, izgleda pisali mi, neki, o ovome istinu ili ne pisali, stvari se samo pogoršavaju. Ima li onda uopće smisla o tome i tako istinito pisati, ili nema? Općenito – nema. Postoji tek jedan: kako se „situacija usložnjava“ uskoro se o tome ne će smjeti ni pisati, a kako se znanost razvija pa će se moći čitati i misli – niti misliti.
Mato Dretvić Filakov
