Da je prihvaćen Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, bila bi izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi
(Uz 140. obljetnicu Rakovičkog ustanka)
„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama;

glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. godina, 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskoga naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare XIX. st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtijevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnjoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. – nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha:  kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao: “Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao: “Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (…) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (…)Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti ‘no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati’! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio: “Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.
Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli – svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije –  do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. –  s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske  3. jednakost pred zakonom  4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom  – a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar: “Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str. 141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao: “Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje ‘nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila’, Bešker ne objašnjava (niti može objasniti).  Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste ‘zaboravio’ uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati…

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan  od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao: “(…) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (…) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (…) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (…) nego i „hrvatski muslimanski element“ (…) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao: “Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat: “Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao: “Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; – može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik – „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (…) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (…) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje: “…Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: ‘Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!’“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće: “Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju: „Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:’ Timeo Danaos dona ferantes!’ Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego  – polag riečih jednog našinca  prevajenca: ‘s bajoneti pisati, s kugljama  posipavati, a lumbardama pečatiti’! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;…“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao: “Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada… Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo  jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna  javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas – u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda – itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu…

Davor Dijanović/hrvatski-fokus

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save